U bitci za Mostar 20. svibnja 1992. poginuo je heroj Domovinskog rata Thomas Linder.
Linder je rođen 15. rujna 1961. godine u njemačkom gradu Erlangenu u Bavarskoj. Kao školovani časnik ovaj se Nijemac 1991. godine dragovoljno uključio u obranu Republike Hrvatske. Svoje dragocjeno znanje, prije Domovinskog rata, stjecao je između ostaloga u postrojbama njemačke specijalne policije GSG9 i u Legiji stranaca gdje je bio instruktor padobranske jedinice. Osim na bojištu, znanje je koristio i za obuku suboraca iz Specijalnih postrojbi Glavnog stožera „Zrinski“ i „Frankopan“ kako bi ih pripremio na najteže zadatke.
"Čast mi je što smo bili neko vrijeme u istoj postrojbi. Početkom 1992. je bio nakratko u Rijeci na odmoru i nije mu bilo jasno kako tu nema rata pa je vračajući se iz diska u Kostreni prošao dio puta prema gradu preko šume tražeći četnike, nasmijali smo se tome, ali to je bio vojnik od glave do pete", rekao je svojedobno njegov suborac Elvis Uršičić.
Stradao je nakon višednevnih diverzantskih akcija koje je u bitci za Mostar izvodio s manjim brojem najsposobnijih suboraca iz redova Specijalnih postrojbi GSHV.
"Sjećam se tog jutra kad je doveden ranjen u glavu u podrum mostarske kirurgije. Nije htio da ga nose već je na nogama ušao u operacijsku salu u pratnji dvojice kolega. Ležeći smo komentirali da će preživjeti čim može hodati, ali ipak rane su bile teške", rekao je suborac Željko Šunjić.
Njegova pogibija bila je jedan od najbolnijih gubitaka njegovih suboraca koji ga pamte kao spoj savršenog vojnika i dobrog, toplog čovjeka.
"Thomas Linder došao je pomoći Hrvatskoj koja je bila napadnuta. Poginuo je 1992. kod Mostara dok je izvlačio svoje suborce. Bio je pravi čovjek i borac, svima nama uzor, jedan od najsposobnijih stručnjaka u Domovinskom ratu. To što me on pohvalio kad bih se dobro borio ili spasio civila ili ranjenika važnije mi je od bilo kakvog odlikovanja", rekao je Tomica Bajsić, suborac.
O Linderovoj posljednjoj akciji u svojoj knjizi Život na meti posvjedočio je francuski dragovoljac Gaston Besson. Thomasu je posvetio posljednje poglavlje knjige pod naslovom Imao sam prijatelja, piše Domovinski rat.
Bio je velikodušan, uvijek spreman utješiti nesretnog prijatelja, ponuditi cigaretu ili pola čaše vina, redovito prvi na izlasku iz rova da ne bi bespotrebno izlagao opasnosti svoje ljude. Imao je nevjerojatnu karizmu. Njegovi su ga vojnici svuda slijedili, on je to znao, pa je smanjio svoju strast, a i njihovu. Prije jebene akcije u Mostaru, prve velike ofenzivne akcije u tom opkoljenom gradu, htio je barem četrdeset puta ostaviti oružje. No, nismo uspjeli uništiti dovoljno tenkova i on nije htio otići bez uspjeha. Tako samo se vratili i po treću put, manje zbog tenkova, a više zbog ranjenih i mrtvih koji su bili cijena dvaju prethodnih pokušaja. Thomas je unutar Specijalnih postrojbi GS HV-a vodio svoju grupu komandosa, 12 vojnika odabranih iz bojne "Zrinski" i bojne "Frankopan" i nekoliko gardista koji su s njim bili još u vrijeme obrane Pakraca u jesen 1991. godine. Ovaj put mi je rekao: "Ovo je moja posljednja akcija. Ne nosim više sreću. Iscrpio sam svoje izvore." Nikada prije nije nešto slično rekao.
