Nova knjiga dr. Anđelka Milardovića “Pandemija COVID-19 i rat Rusije protiv Ukrajine” konačno će iduće srijede biti predstavljena i splitskoj publici što je autoru posebno pri srcu ne samo zato što je iz Splita, već je i sama knjiga dijelom nastajala u Dalmaciji. Kako kaže, osim u Zagrebu gdje živi i radi, pisao je i u Matošićevoj, i preko puta stadiona na Poljudu, i u Makarskoj, u Baškoj Vodi...
Dr. Milardović je politolog, sociolog i profesor političkih znanosti, znanstveni istraživač Instituta za migracije i narodnosti iz Zagreba u statusu znanstvenog savjetnika u trajnom zvanju te utemeljitelj i voditelj Centra za politološka istraživanja i odnedavna think tank Instituta za europske i globalizacijske studije.
Među ostalim je gostujući profesor na Sveučilištima u Zagrebu, Dubrovniku, Osijeku, Koprivnici i Varaždinu, a jedno od radnih mjesta na kojemu provodi najviše vremena je Nacionalna sveučilišna knjižnica na zagrebačkom Trnju.
- Da, tu na četvrtom katu, a od potresa je ispod mene, dolje u podrumu, smještena Vlada RH u egzilu – smije se dr. Milardović pa dodaje kako ga je dolazak izvršne vlasti u taj prostor zajedno s pojačanim kontrolama na ulazima prilično inkomodirao. Pretresi, kamere, sigurnjaci, snima se, kaže, sve. Inače, od pandemije u NSK-u, kaže, vlada prava orvelovska atmosfera.
Kuga u Ateni
Možda je to bio pogodniji ambijent za pisanje te knjige nego blizina Hajdukova stadiona?
- Možda, ali ne ponovilo se! Na vrata su napisali obavijest o kućnom redu: Nije dopušteno glasno govoriti, zabranjeno zvono na mobilnim telefonima, nije dopušteno unošenje hrane i pića u prostor knjižnice, dopušteno konzumirati samo vodu u bočici! A kad je bila korona svakih sat vremena išla je obavijest preko razglasa da se korisnici prostora moraju pridržavati pravila zbog pandemije. Mislio sam da sam u logoru. Onda smo još bježali od potresa... U tom ludilu je nastala ova knjiga.
Na pisanje vas je motivirao egzistencijalni strah izazvan koronavirusom 2019., da bismo u međuvremenu doživjeli i strah od nuklearnog rata. Jeste li, s obzirom na to da ste proučili velike pandemije kroz povijest civilizacija, namjeravali do kraja knjige izvesti tezu o neminovnosti nekog velikog geopolitičkog preslagivanja? Ili su vas naprosto događaji sustigli?
- Pisanje ove knjige bilo je determinirano pandemijom, a onda i ratom u Ukrajini. Sljedeći spoznajni korak je onaj o ispreplitanju pandemija i ratova u povijesti pa sam morao voziti u rikverc i uz pomoć retrovizora pogledati u povijest civilizacija. Uzeo sam primjer Peloponeskog rata i kuge u Ateni, onda kuge i srednjevjekovnih ratova u Europi, pa Prvog svjetskog rata i španjole...
Mislio sam u početku da možda neće biti tog ispreplitanja u slučaju pandemije covida-19 kad ono, do 23. velječe 2022. u svjetskim medijima su bile informacije i slike o virusu, a 24. veljače ujutro su nestale i pojavile se slike iz Ukrajine. Preko noći se dogodila tranzicija ključne teme.
Da, govorilo se hvala Putinu, zaustavio je koronavirus.
- Tada sam rekao da se virus Covid-19 transformirao u vi-Rus-22.
Knjigu ste, dakle, krenuli pisati bez pretpostavke da će se nakon pandemije koronavirusa dogoditi neki rat?
- Bilo bi sad dobro reći da jesam i da sam pametan. Ali ne, naprosto ni sam nisam vjerovao da bi mogao biti pokrenut rat u srcu Europe. Nitko to nije vjerovao, a kad je krenulo, taj događaj mi je bio okidač za nastavak knjige. Promijenio mi je pravac razmišljanja i istraživanja. Nešto već napisano sam morao brisati, a potpuno novo napisati. Morao sam raditi premosnice, mostove i mostiće da bih održao koherentni sadržaj. I to mi je pošlo za rukom.
Razmišljajući o tome kako obraditi rat u Ukrajini, shvatio sam da ga je moguće obraditi samo trodimenzionalno. Prva dimenzija je metapolitička, odnosno tumačenje ideja koje su pokretačke snage rata, druga je geopolitička, a treća je demografska. S te tri dimenzije se daleko bolje može shvatiti bit rata u Ukrajini i onda je slika cjelovitija.
Metapolitička dimenzija ovog rata je ideja o povratku Rusije na svjetsku scenu. Jednodimenzionalno gledanje na rat je nabrajanje vojske i oružja s jedne i druge strane, brojke ranjenih i mrtvih, o čemu se najviše govorilo, a o uzrocima i genezi se nije govorilo. Inače, medijsko predstavljanje pandemije i rata veliko je poglavlje u knjizi. I pandemija i rat izgledaju u medijima poput razbijenog zrcala. Potpuno deformirano.
Redukcija ljudskih prava
Deformirali su se i stavovi ljudi, velike podjele u svijetu nastale su već za dolaska Trumpa na čelo SAD-a, nastavilo se u pandemiji i s invazijom na Ukrajinu. Svijet je pukao po pola na potpuno suprotstavljene strane. U vrijeme karantene, razilaženja su se dogodila neovisno o ideološkom predznaku. Neki ljudi s liberalne strane političkog spektra pokazali su se kao fundamentalisti. Kako to tumačite?
- Kad čovjek osjeti opasnost, lako se transformira iz liberala u konzervativca, radikala i talibana. Zato kažem da se klatno pomaklo u vrijednosnom sustavu od slobode ka sigurnosti. Vidite da se i jedna knjiga može pokazati sigurnosnim problemom! Kad sam u doba pandemije gledao one prizore iz Bergama, to je bilo zastrašujuće i distopijski. Nismo znali šta će biti s nama, a onda se pojavio drugi strah, strah od rata.
Ljude su obuzela dva straha i natjeralo nas je to da se penjemo nad vulkan i plešemo nad vulkanom. Pandemija je suzila prostor slobode i klatno se pomaklo prema sigurnosti. Ljudi su rekli, šta će nam sloboda, ajmo bit’ sigurni. Tada je zanimljivo bilo vidjeti kako su se vlade ponašale, sve su htjele upravljati krizom.
To je bilo krizno upravljanje, svaka vlada je imala svoj model, od ekstremnog kineskog, gdje su ljude hvatali po ulicama kao mačke, do švedskog liberalnog modela, odnosno srednjeg njemačkog pa i našeg. Došlo je do redukcije ljudskih prava i naravno demokracije.
A onda se pojavio Putin koji je sve to samo dokrajčio. A već je u sebi imao taj potencijal u svojoj orijentalnoj despociji. To je opasan režim koji u sebi nosi nasilje.
Mnogi koji su poznavali i pomno pratili Putina, njegove ideologe i zbivanja u Rusiji, naročito prethodne intervencije u Čečeniji i Gruziji, nisu bili iznenađeni. Je li se Zapad trebao ozbiljnije postaviti prema Putinu već 2014. nakon ulaska njegovih trupa na Krim?
- Zbigniew Brzezinski, a tome sam posvetio cijelo poglavlje, u svojim knjigama govori o sukobu atlantizma i euroazijanizma. On je još prije trideset godina anticipirao neke događaje, ali zato što je bio dio političkog establišmenta u SAD-u. Ispada da je bio nadaren vidjeti trideset godina unaprijed, ali zapravo je lakše biti pametan kad sudjeluješ u nečemu i kreiraš nešto. Putinov narativ jest radikalna kritika zapadne civilizacije koja je sastavnica euroazijske ideologije. A znate li što je strateška greška Zapada u semiotičkom smislu? Zapad u biti pokušava razumjeti događanja u Rusiji semiotikom zapadne kulture umjesto da se uđe u njihovu slagalicu da bi je se razumjelo. A ja mislim da sam to uspio.
Koja je to slagalica?
- Sovjetski savez je propao, stvorena je rupa i praznina na individualnoj i kolektivnoj razini, rupa koja se morala nečim popuniti, a popunila se postsovjetskom ideologijom, odnosno novim ruskim nacionalizmom uz pomoć bivših struktura KGB-a, odnosno danas FSB-a. Kad je Putin došao na vlast povukao je sve stare kadrove i tako Rusija funkcionira kao duboka država koja je ispred ustava. A duboka država ispred ustava znači neograničeno i nekontrolirano nasilje nad vlastitim građanima.
Taj model je preliven i na međunarodnu zajednicu i pokazuje se sada na primjeru Ukrajine. Ova invazija je ista vrsta barbarstva. Ruski režim je stvarno opasnost za svijet. Da bi se vratio sjaj Rusiji kao velesili, pokrenuti su sukobi u Čečeniji, Gruziji... Putin miješa postsovjetsku ideologiju s dubokom državom, s ruskim nacionalizmom i pokreće ratove. Ako se njega ne zaustavi, on zaista može umarširati u prostor Europe. To je brod luđaka.
’Bizantska simfonija’
Spominjete u knjizi i ulogu Ruske pravoslavne crkve.
- Patrijarh Kiril je posvađao cijeli pravoslavni svijet. Ostali su donijeli deklaraciju u kojoj se distanciraju od njega jer on simbolizira “bizantsku simfoniju”, jedinstvo države i crkve. Putinova Rusija su FSB, oligarsi, vojska, policija, crkva i propagandni stroj.
Optužbe dekadentnog Zapada čujemo i u svom susjedstvu. Ovih dana u prvim reakcijama nakon masakra u beogradskoj osnovnoj školi okrivljene su zle zapadne vrijednosti.
- Takvom poretku su najveća opasnost ljudska prava, vladavina zakona i demokracije. To se u Rusiji nikada neće dogoditi jer postoji monolitna anatomija tog društva od carskih, preko lenjinskih, staljinskih, brežnjevskih vremena do Putina. To je naprosto etablirani model političke kulture koju ne znam koja snaga može srušiti.
Kad govorimo o Srbiji, našao sam između sedam i deset strateških dokumenata njihove vlade pod odrednicom “srpski svet” gdje je ideologija analogna ruskoj. To su u biti opasne ideologije rata. Zato sam se uhvatio metapolitičke dimenzije da bih krenuo od ideja jer one pokreću stvari. Iduću knjigu nazvao sam “Ruski svijet i ruski rulet”. Znakovita su dva Putinova govora u kojima se odmiče od Zapada, jedan je bio odmah nakon uknjižbe teritorija Ukrajine u moskovske zemljišne knjige.
Nisu Rusi potpuno udaljeni od zapadnog načina života, dapače, centar Moskve sasvim je nalik europskim metropolama, bar je bio.
- Nisu, ali s ovom intervencijom u Ukrajini su se definitivno odmakli. Kad govorim o Rusiji mislim prije svega na režim, nipošto na građane. Putin se počeo otklanjati od Europe još 2014. godine i okretati se Euroaziji misleći da će tamo zauzeti poziciju hegemona, ali tamo su Kina, Indija, Iran. A šta je mislio? Da će zauzeti to područje? E tu se zeznuo. Njegova kardinalna pogreška, koja sada ide u prilog Zapadu i Ukrajini, jest ulazak Finske u NATO.
Je li približavanje Ukrajine Europskoj uniji i NATO-u bio stvarni razlog invazije? Koliko stoje tvrdnje da je ovaj sukob odgovarao i Americi kada vidimo čiji plin sada kupujemo?
- Pa nitko nije nevin. Ekonomski interesi su jasni. Amerikanci su u svoj strateški dokument nacionalne sigurnosti uključili energetsku sigurnost Europe. Ja sam se pitao u knjizi šta to znači, jesu li oni ili sam ja pobrkao geografiju. Kakve veze to ima s nama. Ima, jer rat donosi veliki kapital SAD-u. Mogli bismo otvoriti i pitanje kako se Ukrajina ponašala?
Kako?
- Oni su potrošili trideset godina, a nisu uspjeli pokrenuti demokratske reforme. Da su na početku tranzicije to učinili, uveli vladavinu prava i da državu nisu zagušili oligarsi po istom ruskom modelu, a po istom tom modelu nastala je i ukrajinska obavještajna služba i preko tih kadrova pljačkala državu, oni ne bi potrošili uzalud vrijeme. Praktički je to preslikani model ruske vladavine.
Je li Timošenko imala priliku Ukrajinu odvesti prema Europi? Jest, ali su se posvađali ona i Juščenko zbog vlastitih interesa. Ukrajinska vlast je kriva što nije provela reforme i što je dio njihovih oligarha bio isprepleten s Moskvom, a dio njih se samo deklarativno zalagao za zapadnu demokraciju i to tako što su se vikendom provodili po europskim metropolama i provjeravali svoje bankovne račune.
Da je, hipotetički, Ukrajina prije 20 godina stvorila uvjete za ulazak u EU, ja mislim da do ovog rata ne bi došlo. Ne možemo reći da je to demokratski sustav. I trebamo biti objektivni, jedno je što je Ukrajina žrtva ruske agresije, a drugo je njena anatomija i društvo. Ona je propustila vlak demokratizacije prije dva desetljeća. Mogli su već biti članica EU i NATO-a, a ovaj se onda ne bi usudio napasti.
Tko zna što bi bilo, ali možemo li predvidjeti koliko će idući američki izbori utjecati na tijek rata s obzirom da republikanci nisu skloni slanju vojne pomoći?
- Američka administracija ima ciljeve, kao i Katolička crkva, za sto godina unaprijed i ne vjerujem da će promjena na izborima dovesti do bitne promjene u vanjskoj politici. Odustajanje Zapada od pomaganja Ukrajini otvorilo bi Putinu put na Europu, a onda bi se Amerika morala uključiti. Ni u ludilu ne smiju EU i SAD prestati pomagati Ukrajini jer onda će Europa trebati pomoć.
Putin provodi ratnu propagandu, ali koliko su i građani Zapada izloženi zapadnoj propagandi? Ruskoj su, naime, podlegle neke stranke u srcu Europe, i to od radikalno lijevih do ekstremno desnih?
Totalitarizam i propaganda
- Svi totalitarni režimi se oslanjaju na propagandu. I svaka strana služi se propagandom, samo što su predznaci i vrijednosni sustavi različiti. Ali pitao sam se kako može netko, bio ljevičar ili desničar, biti fasciniran totalitarnim režimom. Rusija je takve stranke financirala, lijeve i zelene zato što zagovaraju plin, a desni su imali euroskeptičan stav i u njima je Putin našao saveznike za destabilizaciju Europe. Tu je i grupa iz sfere gospodarstva koja je povezana s ruskim investiranjem u meki trbuh Europe. Veliki je na tom područu ruski utjecaj i na Balkanu.
Već smo doživjeli na primjeru Brexita i američkih izbora da lažne vijesti, odnosno algoritmi s društvenih mreža, upravljaju orijentacijama i vrijednosnim sudovima u ključnim političkim odlukama građana. Moramo li se sada kod svih budućih izbora plašiti umjetne inteligencije koja će lažne vijesti producirati savršenije nego što to možemo uopće zamisliti?
- To je stara stvar, lažne vijesti su se pojavile u toj funkciji već odavno kod Staljina. Josif Visarionović Staljin zvani Brko rekao je da nije važno tko izlazi na izbore već onaj tko broji glasove. U politici je pojava umjetne inteligencije trijumf tehnološkog totalitarizma. Ono što se događalo u 20. stoljeću bilo je pod utjecajem tehnologije, ali u komparaciji s ovim niti približno. Sljedeće godine planiram sedmi IT forum pod naslovom Umjetna inteligencija i demokracija. Jer bude li umjetna inteligencija stavljena u funkciju moćnika i oligarhije, odnosno političkih elita, može se očekivati svašta. A tko se tome može oduprijeti? Trebalo bi završit FER. A to nije fer.