Stil Ljepota

vojska zdravlja

Splitski bioniri ne žele jesti jagode usred zime ni piti vino jeftinije od nafte (i imaju rješenje!)

vojska zdravlja
Sve je puklo na kaulu. Cvjetači! Nataša i njezin Željko su, priča ona, kupili kaul, stavili ga u kutiju u frižideru i zaboravili na njega. Otišli su dva tjedna na put, vratili se, pa opet otišli šest dana….u jednom trenutku Nataša je u dnu svoga frižidera ugledala krasni bijeli cvijet povrća i zapitala muža „pa kad si ga kupio?“, na što je on ostao zatečen:“Ja? Nisam ja“. Pogledali su se i shvatili – kaul je u frižideru ležao mjesec dana, a na njemu se to nije vidjelo. Bio je bijel, pravilan, na izgled upravo besprijekoran, neprirodan. Majko moja, što mi to zapravo jedemo?!

I onda su, kako ona kaže, “presvičali”. Kuću u Zaprešiću pokraj Zagreba su zamijenili za jednu u selu Lastovu, a poslove u telekomunikacijskom sektoru napustili i odlučili iznajmiti 5700 kvadrata zemlje i uhvatiti se motike. Osnovali su svoj OPG i živjet će od onoga što uzgoje na polju i u masliniku. To je bilo prije tri mjeseca.

- Lastovo vam je mjesto u kojem žive dugovječni ljudi – priča svoje dojmove ova rođena Splićanka u braku sa Ludbrežaninom.

– Stari ljudi imaju lice bez bora, a u 70. godini se po drugi put žene. Imaju jednog krasnog svećenika koji nam puno pomaže dok se snađemo, našli smo kuću s dvorištem za naša dva psa i lijepo nam je.

Strastveni mrzitelji GMO hrane

Natašu sam, što je najvažnije, pronašla među kašetama mirisnih limuna i naranči, s bočicama kantariona i maslinova ulja u Grupi solidarne razmjene Bioniri gdje je kupcima donijela domaće, neprskane i prirodne plodove svojih susjeda Lastovaca.



U splitsku mrežu se uključila jer podržava takve zajednice, a za takvu sličnu u kraju gdje je živjela, GSR Pušlek, ima samo riječi hvale, osobito za lokalpatriotizam koji im je zajednička emocija. Ljudi jedu ono što njihov susjed uzgaja, a uzgajivači se, opet, međusobno solidarno dogovaraju pa se zna točno kojeg voća i povrća ima tko za ponuditi kupcima. Svi se poznaju! - o tome je riječ.

Nataša je educirana o ekološkom uzgoju, sadit će ona i Željko blitvu, špinat, salatu na čistoj zemlji, a nametnike tamaniti samo koprivom, gavezom ili maslačkom. Sjeme za salatu, zvanu hrastov list, donijeli su sa sobom i staro je, autohtono, sačuvali su ga još od suprugove prabake. Strastveni je mrzitelj GMO hrane i politike koja nam pokušava uvaliti modificirano sjeme i uništiti tlo.

- Čudi me da ljudi pričaju kako neće više cijepiti djecu jer je štetno za zdravlje, a ne razmišljaju o tome što ona jedu – gorljivo će ona.

A to je poveznica za sve Bionire. Oni su se i umrežili upravo zbog toga, za one koji o njima ne znaju, oni su kao pokret otpora prema supermarketima na čijim policama se nude jagode, krastavac i paprike usred zime, meso tko zna kad zaklanih životinja i vino jeftinije od benzina.

Oni nude živu hranu, ono što ovaj tren raste u našem susjedstvu, a u njihove redove može samo provjeren uzgajivač hrane. Puni su informacija i znanja, s njima o zaštiti maslina od nametnika, pčelama, kokama i hrani možete pričati do u beskraj.



Ilija iz Zelova nijezapustio svoju zemlju

Marin Stojan je čvrsto i uvjereno vezan za zemlju, a kupcima Bionirima je prošlog četvrtka donio batate, korijen čičoke, krumpire, vlasac, tikve…O svemu što ne znate dobit ćete detaljne i provjerene informacije. Kako ću skuhati batat? Je li čičoka okusom kao đumbir? Odakle je uopće došla ta biljka? U koja jela da stavim vlasac?

Zanimljivo je da kupci Bioniri mogu vlastitim radom otplatiti hranu na njegovu dva hektara velikom polju i u masliniku u Marini jer, kaže, iduća tri mjeseca ima posla koliko hoćeš. I ima zainteresiranih, mlađa žena pored mene, birajući krumpire mu dodaje:

- Računaj na nas dvije, dolazimo.

Marin se sprema nabaviti vijetnamsku svinju.

- Da je nećete možda kao Clooney držati za kućnog ljubimca? – čudim se ja takvoj ekstravaganciji.

- Ma kakvi, rovat će ona i koristiti u masliniku, a nema boljeg čuvara kokoši od nje – kaže Marin kojemu je jedini problem kako će joj dati ime. Prijedlozi padaju sa svih strana, ali ni jedno nije za muškog praščića.

Ilija Delaš, opet, cijeli svoj život, i dok je bio zaposlen u solinskom DC-u, nije napustio zemlju u Zelovu. Sve je uzgajao, kaže, što je trebalo za trpezu obitelji s petero djece koja mu danas, kad je on tobože umirovljenik, a oni sa svojim familijama, uskaču na polju ili na OPG-u, kako se to sada lijepo zove.



Ima i 40 kokoši, a uzrujava ga kad ga ljudi sa sela traže da im proda jaja. Svi bi, kaže on, mogli imati kokoši i svi imaju zemlje ali im „se ne isplati“. E, taj ga pogled na život stvarno ljuti!

Lovorka Petrić i Nataša Barbarić su Bionirke koje su došle po naručenu spizu. Prezadovoljne su.

- Samo da se mreža održi, da ne propadne! Sve je dobro – obje se slažu.

A to stvarno nitko ne bi želio. Iako, kad je o Dalmaciji riječ, ideja se teže probija u odnosu na sjever Hrvatske. Naime, od 18 ovakvih Grupa solidarne razmjene koje su se počele povezivati radi razmjene iskustava i suradnje - najstarija je zagrebačka GSRrijeda, nastala 2010. godine, pa GSR- ovi Pula, Pod Učkun, Jato, Čakovec….- južnije od Rijeke postoji samo ova, splitska, Bioniri. U mreži je oko 40 stalnih kupaca i svega nekoliko uzgajivača, iako ih je bilo više koji se nisu zadržali.


Osječani već birajukrave koje će pomusti

- Uzgajivača žive hrane, koji zemlju obrađuju bez korištenja herbicida i pesticida, je ovdje malo – objašnjava nam Bionir Nikša Budimir koji u Grupi volontira kao administrator kao i njegova supruga Sanjuška.



– Ovdje postoji jedno uvriježeno mišljenje da se kopat zemlju ne isplati, a ja nikako ne mogu razumjeti, kako je to moguće ako svi jedemo? Druga je predrasuda da je ekološki certifikat skup i da ga je teško dobiti. Ljudi koji ga imaju kažu obrnuto, a s njime im je otvoren put do EU fondova pa mogu naknaditi taj novac.

I treće, veliki su problem zemljišne knjige jer ako netko nema ‘čisto’ uknjiženu zemlju, ne može ni registrirati OPG. Ja kad vidim ponudu osječke Grupe, što se nudi kupcima, dođe mi da zaplačem. Ne samo da imate mogućnost kupiti kvalitetno domaće mlijeko, nego možete odabrati na fotografiji kravu koju želite da se pomuze – priča on.

No, neće ni Bioniri pasti bez glasa. Namjera im je organizirati nastupe na sajmovima i predavanja jer Splićani će tek shvatiti koliko je važno povezivanje ljudi, jačanje povjerenja i solidarnosti između kupaca i uzgajivača hrane u mjestu gdje žive.

Jer, veliki svijet odakle nam stižu trgovački lanci s nekvalitetnom hranom se već okrenuo u obrnutom smjeru i postoji oko oko pet tisuća ovakvih grupa na svim kontinentima. Negdje su se masovno raširile, negdje tek niču: u Francuskoj, SAD-u, Japanu i Italiji ih je golem broj, a postoje i u Maliju, Latviji ili Kini.

Tako je prva tzv. teikei grupa nastala je još 1970. u japanskom Kobeu, kada je mala skupina žena počela stvarati mrežu s lokalnim poljoprivrednicima i volonterski distribuirati hranu koju je nekoliko obitelji zajedno kupovalo.



Tri godine kasnije u bliskoj nam Švicarskoj niče jedna slična priča. Blizu Ženeve grupa ljudi, inspirirana kolektivnim farmama u Čileu za vrijeme vlade Allendea, pokrenula je zadrugu Les Jardins de Cocagne. Imali su malo alata, unajmljenu zemlju bez navodnjavanja, troje radnika i oko 50 kupaca. Sada imaju više od 400 članova, farma uzgaja oko 50 različitih vrsta povrća i voća na površini od 17 hektara, a stalno su zaposlili deset radnika. Posljednjih godina niklo je još šest grupa.


Francuze su ‘zarazili’Amerikanci preko Švicaraca

Zanimljivo je da su Francuze “zarazili” Amerikanci, preko Švicarca koji je 1985. godine prenio koncept svoje grupe u blizini Züricha na tlo SAD-a. Istodobno su se razvile grupe i u Njemačkoj odakle je jedan uzgajivač hrane prenio svoje iskustvo u zajednicu u New Hampshiru (SAD).

Zajednica se zove Temple-Wilton Community i ona je prva ovakva farma na američkom teritoriju, na engleskom Community Suported Agriculture (CSA) ili Poljoprivreda koju potpomaže zajednica. Od tih godina pa do kraja tisućljeća postupno se raširilo po teritoriju SAD-a više od tisuću CSA.

U Francuskoj priča počinje 1984. kada jedan bračni par preuzeo gospodarstvo kod Marseillea, povezao se s ekološki orijentiranim građanima i nakon posjete kćeri u Americi organizirao potrošačku grupu za koju su proizvodili hranu prema onome što oni traže.

Godine 2000. su zaposlili pet osoba i stvorili Udrugu za očuvanje seljačke poljoprivrede ili AMAP (Association pour le Maintien d’une Agriculture Paysanne). Danas ih je gotovo dvije tisuće i udruženi su u lokalne, regionalne i nacionalne mreže, čak i dalje, jer Francuzi šire ovakav koncept u mnoge druge zemlje.



Talijanski Gruppo d’acquisto solidale (skraćeno GAS) doslovce znači grupa za solidarnu potrošnju. Prva grupa je nastala u Firenci 1994. godine kada je sve više ljudi osjetilo preveliku moć multinacionalnih kompanija i tražilo nove strategije borbe protiv njih. U to vrijeme u Italiji su masovno nicale ideje da se potrepštine trebaju popravljati ili reciklirati, a ne kupovati uvijek nove, te općenito jačaju pokreti bojkota prema proizvodima surovih kompanija.

Jedna mala udruga iz okolice Pize objavila je Vodič za kritičnu potrošnju – knjigu kojom će se koristiti osviješteni potrošači u prosuđivanju onoga što kupuju. Talijanski aktivisti su poticali na aktivno odbijanje kupovine od firmi i tvrtki koje imaju sudske procese zbog upletenosti u organizirani kriminali ili u trovanje okoliša, te da se biraju proizvođači koji su nosioci moralnih vrijednosti.

Talijanski GAS-ovi nisu ograničeni na poljoprivredne proizvode, već se kupcima nude i druge potrepštine poput higijenskih proizvoda, obuće i odjeće. Samo u provinciji grada Milana ima ih više od stotinu.

- Meni je osobno najdraži francuski koncept povezivanja ljudi – kaže Nikša - jer oni imaju naglasak na čuvanju tradicionalnoga seljačkoga gospodarstva, a Talijanima je, opet, glavna solidarnost bez koje nema uspjeha ovih grupa. Mi u Splitu težimo vremenu u kojem će naši uzgajivači planirati koliko će čega zasaditi i moći se uskladiti prema zahtjevima nas, kupaca. Ako mi tražimo tri puta više mrkve nego je on ima, dogodine će je za nas i uzgojiti.



S druge strane, ako uzgajivač upadne u problem, kupci mu pomažu. Primjerice, ove smo godine imali vlažno vrijeme tako da je jednoj uzgajivačici prijetilo propadanje jabuka, a nije imala novac da ih preradi u ocat, marmeladu, sirupe i sokove. Uskočile su Grupe solidarne razmjene iz Zagreba i Rijeke, pomogli joj financijski, a ona će to vratiti opet u jabukama.

Nije išla u banku, bavila se papirologijom nego se obratila Grupi. U tome je smisao, jer kupac poznaje onoga tko mu uzgaja jabuke – kaže on, napominjući da lokalno djelovanje ovakvih grupa ima učinke i u drugim segmentima lokalne ekonomije.


Prednosti i poukebristolske funte

- Znate, kad Splićanin kupuje talijansko vino ili španjolsko ulje u nekom stranom trgovačkom lancu, a ne kod susjeda Mile, ta kuna u kojoj je i zarada odlazi preko granice. U mnogim dijelovima svijeta porasla je svijest o trošenju kod svoga lokalnoga proizvođača pa imate izvanredan primjer u Engleskoj, gdje su stanovnici Bristola osmislili svoju vlastitu funtu.

Ta je, bristolska funta, pokrivena s istim iznosom u funti sterling u banci, ali taj papirić služi za plaćanje samo u njihovu gradu. Na vratima trgovina je istaknuto gdje se može platiti u ‘bristolskoj’ funti i tako se potiče potrošnja u mjestu gdje žive te da dodana vrijednost u cijeni ostane u njihovoj zajednici.

Nedavno sam pročitao da je to toliko naraslo da je gradonačelnik pristao da mu se pola plaće isplaćuje u bristolskoj funti, pa sad zamislite da gradonačelnik Baldasar kad ide u Zagreb plaća hrvatskim, a da po svom gradu plaća ‘splitskim kunama’. Gdje smo mi još od toga….

jasenka leskur staničić, foto: paun paunović, nikola vilić / cropix



Naslovnica Ljepota