Sport Vodeni sportovi

Najbolji na svijetu

Životna drama Sandra Sukna: Nije lako prihvatiti takvo što, ali treba biti realan

Najbolji na svijetu

Svašta si mi smrtnici planiramo i možemo planirati, ali se u sekundi svi planovi mogu izjaloviti ili, pak, korjenito promijeniti. Tako je vjerojatno i Sandro Sukno, čovjek koji je ljetos briljirao na Margit Szigetu predvodeći Barakude do svjetskog zlata, imao primarno u planu u subotu, kad Pro Reccu u goste dolazi sasvim solidna Savona, biti “prvi među najboljima”.

Đenovljani imaju jasan cilj ove sezone - dvostruka talijanska kruna, ali i konačno zasjesti na europski tron. Pripreme su privedene kraju, sve djeluje u i oko kluba kao švicarska urica, samo je trebalo obaviti liječničku formalnost uoči sezone. Pregled. Tu je “puknulo”, tu se sve izmijenilo.

“Nešto nije u redu sa srcem” - tako je otprilike rekao dr. Paolo Zeppilli i preokrenuo Sandrovu svakodnevicu. Stoga je prvo pitanje, inače jedno od onih koje tako usputno postavljamo prijateljima, ovaj put baš iskreno. Sandro, kako ste?

- Ha, ha, ma dobro sam. Bilo je malo naporno i stresno posljednjih dana, odnosno od petka kada sam doznao... Bilo je tu dosta pregleda. Bit će i još, kontrolirat ćemo stanje kroz sljedeća dva mjeseca, za koje su mi liječnici rekli da odmaram. Oni su stručnjaci, oni najbolje znaju, ne treba siliti. Glavno je da smo sigurni da nema nikakvih ozbiljnijih problema. Mislim u smjeru da ti problemi nisu opasni po život. Treba samo biti oprezan, a vjerujem da ću se vratiti za dva mjeseca i da ćemo brzo i zaboraviti da sam preskočio uvod u sezonu.

Spomenuli ste u uvodu “dosta pregleda”. Dakle, više od dva? Cijeli petak?

- Ne znam postoji li nešto trenutačno u svijetu što se može napraviti, a da ja to nisam obavio u tom jednom danu. Još ćemo se savjetovati i s hrvatskim liječnicima, ali imamo kompletne snimke, nalaze ultrazvuka, magnetske rezonance... Nema što nema, velim. Sve sam napravio.

Počelo je s rutinskim predsezonskim pregledom?

- Upravo tako, da bi me onda zamolili da napravimo neke stvari detaljnije.

Kakva je bila vaša prva reakcija? Jeste se malo ipak uplašili?

- Teže je dok radiš sve te preglede, barem ja to tako doživljavam. Ta neizvjesnost mi je teže pala nego kada doznaš istinu. Nije lako prihvatiti takvo što, ali treba biti realan, poslušati liječnike i kao što sam rekao, daj Bože da to bude samo dva mjeseca i gotovo.

Kakvi su vam neposredni planovi? Dr. Labar je pripomenuo vaš skorašnji dolazak u Zagreb, nove pretrage...

- U ponedjeljak ću prvo sjesti s ljudima iz kluba, već smo razgovarali telefonski. Oni su svi uz mene, rekli su mi - prvo zdravlje. Zapravo ,doslovno su mi rekli “odmori se, ajde doma, radi što god hoćeš, ne trebaš ništa trenirati i onda se vidimo za dva mjeseca na tom pregledu”. Da, planiram otići i u Zagreb, sad, hoće li to biti već ovaj tjedan ili za 10 dana, vidjet ću.

Malo smo pogledali kalendar natjecanja svih sportova, ne samo vaterpola. Kalendar je prekrcan! Vaterpolo ove sezone pokreće novo natjecanje reprezentacija (Europski kup), ali to radi i nogomet (Liga nacija). S nastupima klubova i reprezentacija, sportaši danas bez ikakvog problema nakupe i po 70 utakmica po sezoni. Minimalno. Odmora, pak, nema ili se svodi na 10-14 dana godišnje. Posljedica toga su raubanja sportaša, ozljede, pa i sklonost nekim anomalijama u vidu bolesti.

Znamo da sportaši vole utakmice, ali je li ovo ipak malo previše?

- Mi sportaši smo možda i nesvjesni potrebe odmora jer stalno nekud ideš, i ideš, i ideš. To te i vuče. Ta želja i volja. Da toga nema, odustao bih nakon 2-3 godine. Teško je igraču potegnuti ručnu, kako se kaže. Svi najčešće misle da je to teško fizički izdržati, ali vjerujte da je još teže izdržati sve to psihički. Konstantan stres i dokazivanje je prisutno. Pogotovo ako igraš u klubovima i reprezentaciji gdje su najviši ciljevi što je u mojem slučaju kroz cijelu karijeru. Znamo kakvi su to klubovi i momčadi bili ili jesu kao Jug, Pro Recco, Primorje, a o reprezentaciji da ne govorim. Možda i nesvjesno to iscrpljuje. Ne mora značiti da je ova moja sadašnja situacija plod toga, ali sigurno da bi bilo bolje da imamo malo više pauze. Opet, shvaćam i te krovne sportske organizacije koje se bore da taj njihov sport bude što atraktivniji, što prisutniji medijski i na svaki drugi način. No, zato se mora više davati prilika mladima, tako sam je uostalom i ja rano dobio, razvijao se sportski. Valja pronaći sredinu u kojoj neće patiti ni rezultat, ni igra, ni zdravlje.

Sjećamo se nekih vaših prijašnjih što bolesti i ozljeda, a njih je, srećom, bilo jako malo u deset godina karijere pod vrhunskim opterećenjem. Ono što je dosad bilo simptomatično, jest vaš vrlo brzi i sjajan oporavak. Prije tri godine u veljači su vam otkrili mononukleozu. Spominjalo se šest mjeseci aut, ali vi ste već u lipnju igrali EP u Budimpešti (2014) i bili naš najbolji igrač i strijelac.

- To s mononuklozom stoji apsolutno i tu sam sve iznenadio. Posebno zato što me prvih mjesec dana “peglala” povišena temperatura, da bih već mjesec dana kasnije bio u vodi, igrao, sve je bilo u najboljem redu. Sada, pak, nemam ni temperaturu, ništa me ne boli, osjećam se stvarno dobro samo ću, eto... na odmor. U ovom trenutku ja doista mislim da ću se opet vratiti brzo, nakon ta dva mjeseca. U biti, ovo će mi biti baš “punjenje baterija”, moći ću se i lakše vratiti.

Nije to bio jedini vaš brzi povratak nakon spomenute mononukleoze. Minulog ljeta ste u SAD-u, 7. lipnja teško ozlijedili tetive prsta desne ruke, tzv. pucačkog ili drugog prsta na šaci. Niste mogli na završnicu Svjetske lige, a do početka Svjetskog prvenstva tada je preostalo još 40 dana. Liječnici su mu prognozirali minimalno 35 dana mirovanja. Bez lopte.

- U tom su mi trenutku Budimpešta i SP bili jako daleko. Bio je to prvi trening koji smo imali s Amerikancima, čak nije bila utakmica i dogodila se ozljeda. Nije slomljena kost, već tetive, ali jednako bolno i oporavak jednako dugačak - prisjeća se Sukno i dodaje.

- Iskreno, nije baš tada bilo realno da ću igrati Svjetsko prvenstvo. Srećom sam se oporavio - kaže kapetan hrvatske reprezentacije o 40 dana koje je počeo s gipsom na prstu, a završio sa zlatom oko vrata.

- Možda je tako negdje bilo suđeno, zapisano da tako mora biti. Ispalo je super. Bilo mi je teško jer nisam uopće trenirao, nisam bio s ekipom. Na kraju je ispalo najbolje moguće jer se nije dogodila nikakva nova ozljeda, a nagrađen sam zlatom.

Jeste li osjećali bolove tijekom SP?

- Nisam. Liječnici su u biti sugerirali još tjedan-dva pauze, ali nisam osjećao nikakve bolove, poteškoće i zato smo se odlučili da igram turnir od početka.

Je li u podsvijesti bilo straha da bi vas neki suparnički igrač mogao udariti, stisnuti taj prst, da biste mogli obnoviti ozljedu?

- Prva utakmica u Budimpešti, protiv SAD-a, ona mi je bila malo čudna. Prva utakmica nakon dva mjeseca, prva utakmica nakon puno godina da nisam startao od 1. minute u prvih sedam reprezentacije. Posljednju sam utakmicu prije te igrao zapravo baš u Budimpešti, ali na Final Six turniru Lige prvaka s mojim klubom Pro Reccom. Trebalo mi je malo vremena za “probiti led”.

Koja je bila formula zlata za Hrvatsku? Što je bio ključni trenutak za osvajanje prvog mjesta?

- Hrvatska već godinama ima stabilnost, stalno smo u polufinalu, osvajamo medalje. To je nešto što se dakle gradi godinama, a sada se naplaćuje taj rad. Nekad smo gubili, nekad nismo imali sreće, ali imamo iskustvo, sigurnost. Mislim da smo izrasli kao momčad. Uvijek ima promjena, ali baza igrača se ne mijenja.

Uživanje u Dubrovniku

Je li ovo najbolja generacija hrvatske reprezentacije u kojoj ste igrali?

- Ne igraju imena, nego momčad. Ispostavilo se da je ovo 13 igrača kakvi trebaju Hrvatskoj. Momčad je dala maksimum i to je najbitnije. Igrao sam po imenima sigurno i u boljim momčadima, bilo je možda i jačih imena. Može se reći da je ona koja je osvojila olimpijsko zlato u Londonu 2012. bila najbolja. Stvarno smo bili moćni. Mi smo u London došli kao favoriti baš za zlato, što smo pokazali. Fizički jaki, imenima jaki i najbitnije, najjači u bazenu. Budimpešta je dokazala da ne igraju imena, već ako imate pravu ekipu, svakog možete pobijediti - veli Sandro Sukno.

Sad ste na prisilnom dvomjesečnom odmoru i kada bismo se našalili, snu svakog Crnogorca “ne smijete ništa raditi”. Što ćete činiti ovih 60-ak dana?

- Prošle godine, 11. studenog se meni promijenio život. Tada sam postao tata. To će mi biti glavna preokupacija. Nora se rodila u Dubrovniku, ja sam igrao u Italiji, početna 3-4 mjeseca malo sam je uopće stigao vidjeti, a onda je stiglo ljeto s reprezentacijom. Tek smo posljednja dva mjeseca stalno skupa. Zato, bit ću s obitelji, planiram, jasno, otići u Dubrovnik, uživati i pratiti odrastanje Nore. Sad će početi i hodati, slijedi baš zanimljivi dio - zaključio je jučer iz Genove najbolji svjetski vaterpolist za Sportske Novosti.

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Vodeni sportovi