Sport Vodeni sportovi

EKSKLUZIVNO ZA SLOBODNU

Najbolji vaterpolski trener svijeta otkriva: Tajna mog uspjeha ? Golema ambicija i suradnici koji mi nisu samo povlađivali

EKSKLUZIVNO ZA SLOBODNU

Početak 2017. godine donio je za hrvatski vaterpolo najbolju moguću vijest - vratio nam se Ratko Rudić. Po mnogima najbolji vaterpolski stručnjak današnjice, jedan od najvećih svih vremena, čovjek koji je s tri različite reprezentacije osvojio četiri olimpijska zlata (dva s Jugoslavijom 1984. i 1988., jedno s Italijom 1992. te s Hrvatskom 2012.).

Rudić se u hrvatski vaterpolo vratio 2004. godine iz SAD-a, odveo nas je na krov svijeta u Melbourneu 2007., kao i do zlata na Olimpijskim igrama 2012. Potom je otišao u Brazil, podići tamošnju reprepeznatiju pred „njihove“ Olimpijske igre u Rio de Janeiru. Stigli su do četvrtfinala. Nakon toga, Rudić je opet uz hrvatski vaterpolo.

Postojao je dogovor ljudi iz Saveza i mene o uključenju u rad kao član Stručnog savjeta. Nemam neku operativnost, ali Stručni savjet je tijelo koje razmatra sva pitanja vezana uz razvoj vaterpola u Hrvatskoj, uz reprezentaciju, programe, trenere, igrače... Dosta važno tijelo koje ima ulogu da daje prijedloge Upravnom odboru i to je tijelo u kojemu mogu dosta pomoći, iako nisam angažiran na dnevnoj bazi.

U zadnjih nekoliko godina Hrvatska je dobila niz novih bazena u Makarskoj, Zadru, Korčuli... Koliko to može pomoći vaterpolu?

Da, otvorili smo i Slavonski brod, Vukovar... Ide to. Medveščak je prešao na Svetice i odmah su prvu godinu dobili ogroman broj djece. S te je strane vatepolo u jakom zamahu. E sad bi trebalo iskoristiti to i unaprijediti rad s mlađim dobnim kategorijama.

Kako?

Hrvatska je uvijek izbacivala dobre igrače i talenti su se pojavljivali. Što je šira baza, postoji veći izbor za izbacivanje igrača prema vrhu. Veći je broj igrača za klubove, bolja kvaliteta. Ono što je još uvijek problem je financijska situacija klubova koja, da je malo bolja, mi bi mogli to povezati u cjelinu, rad s mladima, starijima, poboljšanje stručnog rada, veća konkurentnost u Europi, iskustvo, jača reprezentacija.

Vi ste nešto na tom tragu i pokušali kad ste bili savjetnik ministra znanosti, obrazovanja i sporta Željka Jovanovića

Da, prije nekoliko godina smo u Ministarstvu govorili o strategiji razvoja sporta, nešto na tragu onoga u Mađarskoj. Da se napravi kategorizacija sportova, pogotovo u kolektivnim sportovima da se i klubovima pomogne kroz financiranje i pomoć rada s mlađima. Nažalost nismo to realizirali i ne možemo dovoljno pomoći. Naš Savez jedva financijski izgura program nacionalnih selekcije, klubovima ne ostane ništa. A kad bi mogli barem malo pomoći, iskoristili bi povećani interes za vaterpolo i veći broj bazena. No, zbog financijske situacije koja je u većini klubova loša taj razvoj zapinje.

Koliko je to novca potrebno za novi iskorak vaterpola?

Da možemo dobiti par milijuna kuna više godišnje riješili bi probleme klubova, vrlo smo jeftini, a nudimo najbolje rezultate na svijetu. S našim rezultatima mislim da zaslužujemo pomoć. I ovako držimo kontinuitet, a tako bi imali i još jači izlaz na međunarodnu scenu.

Prošli ste štošta u karijeri, kad se osvrnete iza sebe, rangirate li ostvaranja?

Naravno da se svode računi, rade se analize. Recimo zašto je hrvatska svjetska titula u Melbourneu bila važna? Možeš imati odličnu reprezentaciju, ali ako to nije tim nije koji ide prema prvom mjestu, nema tu sposobnost, nema mentalnu čvrstoću koju traži osvajanje prvog mjesta... Ogromna je razlika prvo i drugo mjesto. Trebaš probiti taj led, tu barijeru, a nama je Melbourne značio upravo to.

Vaši igrači ističu sposobnost da momčad psihički pripremite?

Ja sam uvijek govorio da idemo na prva mjesta. Ili ako momčad nije bila dovoljno sposobna, da idemo na osvajanje medalje. To mora biti kao zadani cilj, onda se njime upravlja kroz treninge. Ali na kraju se mora dogoditi, planiraju i drugi. Prije Melbournea i Mađari i Srbi, Australci su čak htjeli, Amerikanci su imali ambicije... Protiv Srba smo odigrali jednu od najboljih utakmica. Taj rezultat nam je otvorio prvo mjesto u Europi i na Olimpijskim igrama. Najjači je rezultat prvo mjesto na Igrama, ali da nismo osvojili Melbourne, pitanje bismo li bili u situaciji osvojiti olimpijsko zlato.

Kako je Ratko Rudić postao tako dobar trener? Od koga ste učili?

Ja sam zaista dugo vremena proveo s Vlahom Orlićem koji je bio trener u Partizanu, u Jadranu sam imao Tonija Petrića koji je bio studiozan. Kao na mladog igrača dosta je na mene utjecao Aleksandar Seifert koji je s Jugoslavijom osvojio olimpijsko zlato u Meksiku 1968. Bio sam s tom reprezentacijom u Meksiku, nisam igrao jer sam bio rezervni igrač, ali sam prošao pripreme, igrao trening utakmice. Naravno da tvoji treneri utječu na tebe. Ali ni tada ni sada ne mislim da igrači moraju kopirati trenere, koliko god dobri bili.

Nego...?

Odlučujući je bio moj upis na DIF (Kineziološki fakultet, nap. a.) u Beogradu kad sam studiozno počeo analizirati vaterpolo. Kad sam završio igračku karijeru počeo sam raditi s malima, malo većima pa dalje. Prošao sam sve stepenice razvoja, a pratio sam sve znanstvene članke o sportu. Uključio sam se u rad Instituta za sport u Beogradu, radio kroz fakultet... Nije pitanje samo diplome, nego ja sam pratio trendove, usavršavao se, eksperimentirao. E sad, tu sam pratio i neke druge sportove, s puno trenera pričao, puno s Rankom Žeravicom koji je bio vodeći košarkaški trener. I razmjenjivao sam iskustva, razgovarao, a poslije je bio moj izbor što napraviti. A najviše mi je pomogla ogromna ambicija koju sam nosio, energija koju imam i dan danas. Ustanovio sam u konačnici svoj način rada, analizirao sve što radim i to stavljao pod povećalo - pričao nam je Rudić u dahu i nastavio:

Tražim od suradnika da imaju konstruktivnu kritiku, ne može ti se samo povlađivati, slušam kritike, a onda ja donosim odluku. Stvorio sam krug koji mi je pomogao da se razvijam kao trener. Imao sam i dobru okolnost da smo odmah osvojili olimpijsko zlato u Los Angelesu 1984. što ti pomaže za dalje. Aleksandar Seifert je bio tamo sa mnom kao stariji trener.

Sigurno je pomoglo njegovo iskustvo?

Kad rješavaš neke stvari, pogotovo u međuljudskim odnosima, netko s više iskustva može bolje ocijeniti situaciju i pomoći mladome treneru. Imao sam te ljude koji su mi na takav način pomagali. Tražim i od članova stožera da imaju aktivnu ulogu, inicijativu. S vremenom sam izgradio svoj stil vođenja i priprema, no svi su ti ljudi dali doprinos koji sam preradio u nešto svoje.

Koji su najbolji igračio koje ste vodili kroz karijeru?

Imao sam najbolje svjetske igrače, ali nezgodno mi je govoriti o njima, nije korektno izdvajati nekoga jer je svaka generacija imala vrhunske igrače od prve s Bebićem, Rojom, Bukićem, Milanovićem preko talijanske s kojom smo napravili „Grand Slam“ do prve hrvatske generacije iz Melbournea i druge londonske. Redom su to igrači koji ulaze u povijest svjetskog vaterpola.

Što možemo očekivati od hrvatske reprezentacije u novom olimpijskom ciklusu do Tokija 2020.?

Noci ciklus je tek počeo, isprobava se određeni broj mlađih igrača. Da se vidi na koga se može računati i koliko tko može napredovati da se na njega ozbiljno računa za Olimpijske igre. Reprezentacija posjeduje kvalitetu i mislim da treba otvoriti put prema prvom mjestu na nekom od većih natjecanja, onda bi to olakšalo priču za Tokio.

Tajio sam Bukićev lom ruke jer sam znao da će biti veliki igrač

Poseban je odnos Perice Bukića, ranijeg predsjednika, danas dopredsjednika Hrvatskog vaterpolskog saveza i Rudića. Kad su njih dvojica prvi put radili zajedno?

Bio je kraj 1982., još je Mile Nakić bio izbornik Jugoslavije, pomagao sam mu u Beogradu, a Perica je došao u Beograd na zimske pripreme. Nije sa sobom ponio tenisice, nije znao da treba, pa sam mu ih ja dao. U to smo vrijeme s juniorskom reprezentacijom bili drugi na svijetu i u Europi. Veći dio te juniorske reprezentacije sam kasnije poveo sa sobom na Olimpijske igre u Los Angelesu (1994., nap. a.), Bebića, Bukića, Roju, Paškvalina...

Za odnos s Bukićem bio je poseban baš taj Los Angeles.

Bila je to ta čuvena epizoda sa slomljenom rukom. Želio sam imati Bukića u timu, smatrao sam da je igrač koji će se poslije razviti te da mora biti s nama na Igrama, unatoč slomljenoj ruci. I ja sam imao sličnu epizodu u Montrealu 1976. kad nisam mogao igrati radi slomljene ruke. Bukićevu smo ozljedu tajili, trenirao je s tim, i uglavnom, s njim sam od početka.

Onda je on uzvratio vama, dvadesetak godina kasnije.

U SAD-u sam odradio jedan olimpijski ciklus, podigao sam im reprezentaciju jako dobro. Imao sam ugovor do Pekinga 2008., Perica je postao predsjednik Saveza i zvao me da dođem u Hrvatsku. Bilo mi je drago i tražio sam da me puste. Tamošnji predsjednik je volio Hrvatsku i pustio me znajući da idem kući. Perica je bio pokretač mog povratka te 2004., a put do medalje 2007. nije bio nimalo lagan, imali smo puno prepreka na putu. Bitno je bilo da je vodstvo uvijek zadržalo strpljenje i vjerovali su u konačni rezultat te se isplatilo. Nastavio sam s Pericom i dalje, napravili smo velike rezultate...

Što je presudilo da osvojite svjetsko zlato, kasnije i Europsko u Zagrebu te Olimpijske igre u Londonu?

Jedan rezultat ne može doći sam po sebi samo zato jer su dobri igrači ili je dobar trener. Treba sinergija, igrači, uprava, logistika, stručni rad... To je bio primjer rezultata u Melbourneu. Imao sam veliku pomoć Perice i drugih u Savezu. Kad smo analizirali neuspjeh na EP-u u Beogradu 2006. svi smo zajednički radili da se stvore i igrači i atmosfera, da se krene u nešto. Željeli smo da se rezultat napravi, entuzijazam i volja svih je bila velika - zaključio je Rudić.

Kao igrač sam puno više slikao

Slikarstvo je velika Rudićeva strast, no...

Ipak mi je vaterpolo uvijek na prvom mjestu. Kao mlad u Zagrebu sam upisao arhitekturu. Dvojio sam između arhitekture i Akademije likovnih umjetnosti. Kako sam išao u Beograd kao profesionalni igrač, nisam mogao studirati arhitekturu već sam upisao DIF. Slikao sam više kao igrač jer te slikarstvo vremenski puno okupira. Igrač živi neku drugu realnost, dođe na trening i onda je slobodan, trener ne. Jer kad ti slikaš odvojiš se od svega što te okružuje. Kao trener nisam si to mogao priuštiti, rijetko kad bi našao nešto slobodnog vremena tako da sam zapostavio taj interes za slikanje. Kao igrač gdje god bih putovao, obilazio bih sve što je od umjetnosti zanimljivo, galerije... I pripremao sam se za to. Kao trener ništa nisam vidio, ogromna je razlika. Kao trener si na relaciji soba - bazen. Trenerski poziv oduzima puno energije i nema vremena za druge stvari.

Srbi za olimpijsku broncu dobili četiri puta više nego hrvati za zlato

Italija - briljantna organizacija

Kao zemlja je možda i najbolje organizirana od svih. Mađarska i Italija imaju najbolju financijsku i organizacijsku situaciju. Tu je negdje i Srbija. Italija prednjači po mogućnosti organiziranja priprema, natjecanja, od svih selekcija. Italija ima svaki mjesec okupljanje igrača i državno prvenstvo se prilagođava reprezentaciji. Ulažu puno kroz taj centralizirani sistem u edukaciju mladih i pripremaju ih. Na neki način nadoknađuju nedostatak određenih antropometrijskih karakteristika, kod nas su svi visoki, jaki, a oni rade više na drugim stvarima da kompenziraju te nedostatke.

Mađarska - država najviše ulaže

Ima dugu tradiciju tehnički vrlo obučenih igrača. Mađarska je jedna od zemalja koja najviše ulaže u sport, a vaterpolo kategoriziran u prvoj grupi, financiran jako dobro. Imaju posebna financiranja na državnoj razini za održavanje sportskih objekata i pomoć klubovima.

Srbija - usmjereni prema reprezentaciji

Imaju ministarstvo koje je više okrenuto reprezentaciji koja ima sve, od uvjeta do nagrada. Njihova nagrada za treće mjesto na Olimpijskim igrama u Londonu bila je četiri puta veća nego naša za zlatnu medalju. To je odnos. Jako napreduju, Amerikanci s Dejanom Udovičićem, respektabilni su i Australci s Elvisom Fatovićem. Oni se pojavljuju kao ekipe koje se uvijek mogu umiješati. Ali u ovom je bazenu Mediterana ono što je najbitnije u vaterpolu.

Fali nam pripremni centar

Španjolci su napravili vrhunski centar za pripreme, kraj Barcelone, bazen, hotelčić... Teretana. Mi to recimo u Hrvatskoj nemamo. Mi u nekom trenutnku trebamo pripreme i onda se svi nađemo na Pohorju. Nema razloga da Hrvatska nema tako nešto. Nisu to ogromna ulaganja - poručio je Rudić.  

U Brazilu s novom Vladom sport usporio

Što će se dogoditi s brazilskim vaterpolom nakon vašeg odlaska i Olimpijskih igara u Rio de Janeiru? Hoće li rasti, napredovati na vašim temeljima?

Brazil će napredovati, ali se dogodila politička promjena neposredno pred Olimpijske igre. Prethodna vlada je bila sklona sportu i ulagalo se. Sad je to sve malo manje prisutno. U Savezu koji obuhvaća i plivanje i skokove u vodu suspendirani su i predsjednik, blagajnik, ovaj za vaterpolo... I sve je stalo... - kazao nam je Rudić.

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Vodeni sportovi