Sport Vodeni sportovi

OBRANIO NAS U FINALu

Trofejni vratar otkrio tajnu uspjeha u Melbourneu: Za naše zlato zaslužan je Mišo

OBRANIO NAS U FINALu

Frano Vićan javio nam se pomalo tužan. Vozio je Zagrebom u potrazi za parketom, ali nije tužan zbog obnove doma, već...

– Ma već sam zvao ljude u Savezu da mi rezerviraju sobu, da dolazim u Šibenik na proslavu, ali su u klubu odlučili da idemo na mini-pripreme u Mađarsku, dva dana. Žao mi je što neću vidjeti svoje bivše kolege na okupu – uzdahnuo je Vićan.

Vratar koji nam je u Melbourneu spasio zlato profesionalac je do kraja. Ostalo mu je još...

– Još ovo do kraja sezone, mjesec dana i gotovo – rekao nam je 41-godišnji Dubrovčanin.

Nagovaraju li vas još da ostanete u bazenu?

– Ma je, baš se trgaju, haha – nasmijao se Frano.

Vratili smo se potom deset godina unatrag, kao Marty McFly. U Melbourne koji je zlatnim slovima upisan u povijest hrvatskog sporta.

– Općenito se sjetim tih petnaestak dana u kompletu. I uvijek kažem da smo rasli kroz turnir. I stvarno, pogotovo u drugom tjednu turnira smo izgledali istinski moćno. Na kraju smo u zadnja dva dana dobili najbolje svjetske reprezentacije,  Srbiju i reprezentaciju Mađarske. Sjetimo se da je to njihova možda i najbolja reprezentacija svih vremena koja je osvojila tri uzastopna olimpijska zlata (Sydney 2000., Atena 2004. i Peking 2008., nap. a.) – kazao nam je Vićan.

Hrvatskoj je to zlato bilo prvo na velikim natjecanjima?

– Vidjelo se to i po ljudima na dočeku. Nikad više takav doček nije bio kao tada. Prvo hrvatsko vaterpolsko zlato, možda je posebna energija kolala i baš zato što smo otišli u Australiju, a da nismo bili u grupi favorita. Ljudi su osjetili tu energiju koju smo imali i kojom smo zračili. Sve je bilo fantastično, uspjesi u Australiji, slavlja u Zagrebu i dalje u gradovima...

Kako je izgledalo slavlje u Melbourneu?

– Sjećam se, išli smo na večeru u restoran zajedno, odmah smo od tamo kontaktirali Matu Mišu Kovača. Zamolili ga ako bi nas mogao dočekati na Trgu  u Zagrebu.

Čija je to bila ideja? Zašto baš Mišu?

– Ajmo reć da smo ga slušali otkad smo došli u Australiju, cijelo vrijeme u kombiju i autobusu i eto. Tako se poklopilo. S našim dobrim rezultatima ostavili ga do kraja. Za špurijus, i Miši idu zasluge za naše zlato.

Je li ga bilo teško nagovoriti da vas dočeka?

– Nije.

Bila je ludnica na Trgu, jeste li uspjeli s njim progovoriti koju riječ?

– Jesmo nešto. Ali bilo je opće ludilo, ni prije ni poslije nije bilo takvog dočeka.

Vas "gospare" dočekao je i krcati Stradun?

– Isto je bilo fantastično, nezaboravno. Cijeli Stradun je bio pun. Prolazili smo kroz špalir. I nakon olimpijskog zlata u Londonu je bilo super, ali već smo do Londona unazad četiri godine stalno osvajali medalje pa se očekivalo da nešto napravimo i u Londonu. Ali medalja u Melbourneu je bila kao grom iz vedra neba i još k tome zlato, tako da mi se čini da su to ljudi drukčije doživjeli.

Vama je taj 1. travnja i posebno emotivan?

– Da, dvije godine prije finala sam na taj dan pokopao oca. Prođe ti to kroz glavu, ali ne smijete se na to obazirati...

Naslovnica Vodeni sportovi