Sport Strani nogomet

Heroji s Levanta

Nakon što je FIFA zabranila igranje u Siriji, igrači su kao 'domaćini' igrali u Maleziji, ali na kraju Rusiju neće vidjeti

Heroji s Levanta

Na Olimpijskom stadionu u Sydneyu igrala se posljednja, 120. minuta utakmice, kada je na 25 metara od australskog gola dosuđen slobodan udarac za Siriju. Semafor je pokazivao rezultat od 2:1 za Australiju i Olimpijski stadion je u panici utihnuo: ako sada zabiju gol, "klokani" se opraštaju od Svjetskog prvenstva u Rusiji, a u posljednji krug kvalifikacija odlazi Sirija.

Sirijski stoper Zaher Medani odmah je pao na koljena i stao moliti Alaha za milost u tom odsudnom času, a loptu je uzeo centarfor Omar Al Somah, čovjek koji je 114 minuta ranije postigao jedini gol za Siriju. U taj zadnji udarac Al Somah je uložio svu snagu koja mu je preostala nakon dva sata trčanja i šest godina rata u Siriji: njegova lopta poletjela je brzinom minobacačke granate i pogodila – stativu, odbivši se od siline udarca skroz u aut. Tako blizu Rusije, a tako daleko: radilo se o par centimetara.

I dok su se igrači Australije hvatali u slavljeničko klupko, Omar Al Somah i njegovi suigrači popadali su u suzama po terenu. Tako je okončana najdirljivija priča kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo 2018. u Rusiji – ona o reprezentaciji Sirije, neželjenoj Pepeljugi FIFA-e i svjetskog nogometa. Prije rata sirijska je momčad domaće utakmice igrala na stadionu Abbasiyyin u Damasku te na Međunarodnom stadionu u Aleppu, koji prima 75.000 gledatelja. No čim je 2011. počeo rat u Siriji, FIFA je zabranila igranje službenih međunarodnih utakmica na teritoriju Sirije, ali je reprezentaciji dopustila da sudjeluje u kvalifikacijama i na regionalnim natjecanjima.

Stoga je prva dva kruga azijskih kvalifikacija Sirija kao domaćin igrala u Omanu, ali nakon što je izborila plasman u treći krug, Oman im je otkazao domaćinstvo, pritisnut od moćnih neprijatelja sirijskog režima. Sirijski nogometni čelnici potom su pregovarali s Libanonom i Katarom, ali uzalud: nitko na Bliskom istoku nije se usudio pružiti utočište reprezentaciji čiji igrači uoči utakmica nose majice s likom sirijskog predsjednika Bashara al-Assada.

Zato je nastavak kvalifikacija Sirija kao domaćin igrala u 7000 km udaljenoj Maleziji. Na svaku "domaću" utakmicu igrači Sirije putovali su tjedan ranije, kako bi se aklimatizirali na tropsku i vlažnu malezijsku klimu, toliko drukčiju od one na Levantu.

U takvim uvjetima sirijska rmomčad ostvarila je senzacionalan uspjeh plasiravši se na treće mjesto u skupini – iza Irana i Južne Koreje, a ispred Uzbekistana, Kine i Katara – što joj je omogućilo dodatne kvalifikacije s Australijom, od koje je prekjučer nesretno ispala tek u produžecima.

Na početku kvalifikacija Siriji nitko nije davao gram šanse, sve do prošlog listopada, kada je pobijedila Kinu usred Pekinga, u sudaru svjetova: Kina, zemlja koja zadnjih godina u nogomet ulaže milijarde dolara, izgubila je od momčadi čiji su igrači za tu pobjedu dobili bonus od 1000 dolara po glavi. I s tim simboličnim bonusom Assadovi su nogometaši bili prezadovoljni, jer taj iznos u sirijskim prilikama predstavlja godišnju plaću.

U sirijskoj Premier ligi, naime, plaće nogometaša iznose od 100 do 200 dolara. Ta se liga, sa 16 klubova, od početka rata igra samo na slobodnim dijelovima sirijskog teritorija – u Damasku te na mediteranskom potezu od Latakije do Tartusa. Stoga ne čudi da većina sirijskih reprezentativaca nastupa u inozemstvu, mahom u bogatim arapskim zemljama - Kuvajtu, Saudijskoj Arabiji, Kataru, Omanu i Jordanu.

Po svom nacionalno-religijskom sastavu sirijska reprezentacija je preslika Assadove multietničke i multivjerske Sirije: polovinu tima čine šijitski muslimani, dok su kapetan Firas Al Khatib i najbolji napadač Omar Al Somah suniti, golman Ibrahim Alma je alavit (kao i Assad), napadač Mardik Mardikian je Armenac, a vezist Tamer Haj Mohamad je Čerkez.
Premda iz redova Assadove opozicije tvrde da su pojedini igrači ucjenom prisiljeni nastupati za reprezentaciju – tako što im se navodno prijeti odmazdom nad članovima obitelji ako napuste momčad – po načinu na koji na terenu ginu jedan za drugoga, kao i po suzama nakon utakmice s Australijom, ne bi se reklo da itko u toj ekipi igra protiv svoje volje. Naprotiv.

I zato je taj strahoviti udarac Omara Al Somaha u zadnjoj minuti utakmice s Australijom, koji je hirom sudbine umjesto u mreži završio na stativi, simbolički toliko nalik čitavoj situaciji u kojoj se nalazi današnja Sirija: tako blizu (ratne) pobjede, a tako daleko.

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Strani nogomet