Sport Rukomet

klub s gripa dobio veliko pojačanje

Nakon 13 godina inozemstva vratio se doma: Nije mi tribalo puno razmišljat o povratku, želin svog Splita odma uvest u prvu ligu

klub s gripa dobio veliko pojačanje

Jedan je od rijetkih koji su imali privilegiju igrati u istoj momčadi s Ivanom Balićem i Jacksonom Richardsonom.

Jedan je od rijetkih splitskih rukometaša koji je osvojio Ligu prvaka, dijelio je svlačionicu s brojnim hrvatskim i stranim reprezentativcima, osvojio je srebro na juniorskom Svjetskom prvenstvu 2007. u generaciji Duvnjaka, Štrleka, Pešića, Karačića i izbornika Goluže...

A sada se, nakon 13 godina u inozemstvu, vratio u svoj Split. Na Gripe. Tamo gdje je sve počelo. On je Goran Bogunović (28) i u novu će sezonu ući kao igrač drugoligaša Splita.

Povratak Bogunovića u matični klub snažno je odjeknuo jer on je veliko ime u rukometnim krugovima. Došao je na otvoreni ugovor, što znači da može otići bilo kad, ali želja mu je ostati najmanje do kraja polusezone. Puno će toga ovisiti o formi jer Goran je trenutno u posljednjoj fazi oporavka od operacije Ahilove tetive. Već osam mjeseci nije taknuo loptu. 

- Prva dva miseca bilo je lipo odmorit, a onda mi je sve počelo falit. Rukomet mi je način života. Fale mi treninzi, utakmice, suigrači... Jedva se čekan vratit – govori nam Goran dok sjedimo u kafiću na zadnjem katu Jokera gdje u teretani zajedno s privatnim trenerom Vladimirom Pavlinovićem svakodnevno odrađuje dodatne treninge.

Ozljeda ga je dohvatila prošlog prosinca dok je igrao za izraelski Hapoel Rishon?

- Oporavak traje između sedan i deset miseci, a ja san na osan. Počea san trčat i skakat i zasad nema smetnji. Sigurno će mi tribat još misec dana da uvatin ritam u dvorani.

Klub je ispoštovao obveze i dopustio mu odraditi rehabilitaciju u Hrvatskoj, ali prije toga se morao podvrgnuti operaciji u Izraelu.

- Operira me liječnik Maccabija iz Tel Aviva, košarkaškog, tu mi je pomoga Nikola Vujčić koji je tamo sportski direktor. Ima san sriće jer je to najbolji sportski liječnik u Izraelu.

Kako se za vrijeme rehabilitacije vratio kući, Goran je uspostavio kontakt s Marijom Bjelišem, trenerom Splita i nekadašnjim suigračem iz Siska s kojim je ostao blizak.

- Doša je na ideju da pomognen klubu, a i da klub pomogne meni dok se ne vratin u formu. Sili smo s predsjednikom Goranom Bučevićem i brzo se dogovorili.

Ne samo što je Goran stigao kao igračko pojačanje, već je postao i – sportski direktor. Točnije, vršitelj dužnosti sportskog direktora. Što to znači?

- Pomažen predsjedniku u odnosu između njega i igrača, da mu smanjim obujam posla. 

Podrazumijeva li to dovođenje igrača?

- Ne. Moja je funkcija traženje sponzora u sportskoj domeni. Konkretno, dogovorija san besplatno korištenje teretane u Jokeru, na čemu zahvaljujem vlasniku Jošku Kerumu i voditelju fitnessa Jošku Bašiću. Dogovorija san i popust na dodatke sportskoj prehrani Polleo Sport u City Centeru. Klub lani nije ima di trenirat u teretani, a to je greška prijašnjih uprava koje su malo toga dobroga napravile.

Koliko si blizu optimalne forme?

- Sad san na 70 posto. Lipo je trčat, dizat utege i spremat se na „suvo“, ali fali mi rukometa.

Bojiš li se kako će noga reagirati?

- Ne. Izgubija san taj straj, iako ću u početku sigurno pazit i neću ić odma na sto posto.

Što možemo očekivati od Splita ove sezone?

- Cilj je prva liga. Slavi se 70 godina kluba, igra se i Euro u Splitu... Većina igrača ostala je u klubu, bilo je par promjena, ali su došli bolji igrači. Glavni konkurenti bit će nam Buzet i Mladi Rudar.

A koje su tvoje ambicije za dalje?

- Relativno san mlad i mogu odradit još 6-7 godina u inozemstvu. Karijera je kratka, ne možeš jednim ugovorom riješit egzistenciju ka u nogometu. Oće li to bit Europa, Bliski istok ili možda Japan koji se otvara jer su domaćini Olimpijskih igara 2020., vidit ćemo. 

No do toga ima vremena. Goran je sada pred novim početkom na istome mjestu s kojeg se kao srednjoškolac, sa 16 godina, otisnuo put francuskog velikana Chamberyja. Kao golobradi, ali silno talentirani mladić.

- Mnogi kažu da je to rano, a ja mislin da nije ako imaš prave uvjete za rad. Bija san u internatu u kojem ti je osiguran smještaj, škola, hrana, dvorana, teretana... Igra san za njihovu drugu momčad u trećoj ligi i povremeno za prvu. Jezik san naučija u šest miseci.

U prvoj ekipi Bogunović je tada trenirao s legendarnim francuskim reprezentativcem Jacksonom Richardsonom.

- Bilo je to neopisivo iskustvo. Tako je opušten. Nikad se ne bi reklo da je zvijezda. Uvik je voljan pomoć i dat savjet. Dvi godine treniranja s njin ubrzalo je moj rukometni napredak.

Onda je 2007. došlo Svjetsko juniorsko prvenstvo u Bahreinu na kojem je Hrvatska osvojila srebro. Bila je to generacija Duvnjaka, Štrleka, Pešića i izbornika Goluže. Bio je tu i Bogunović.

- Na savjet rukovodstva Saveza vratija san se u Hrvatsku, u Sisak di je Goluža bija trener. Bija san prvi strijelac lige i onda potpisa za Zagreb na četri godine. Ali nikad nisan dobija pravu priliku jer Zagreb je tad bija prepun reprezentativaca. Balić, Kopljar, Štrlek, Valčić, Horvat, Gojun, Mađar Gyula Gal...



Ali je zato iskustvo igranja s Balićem bilo nešto posebno?

- A šta ću ti pričat o njemu. Navuče ti igrače i ti imaš samo šutirat. Lakoća je igrat s njin. Imali smo odličan odnos, oboje smo iz Splita i naši su roditelji kućni prijatelji. On je veliki pozitivac i bija je maksimalno posvećen treninzima iako o njemu ljudi imaju drugačija mišljenja.

Jesi li tada osjećao da si blizu reprezentacije?

- Jesan, bija san u naponu snage. Trenira san individualno s profesorom Nikolom Foretićem. Ali teško je bilo u toj konkurenciji dobit pravu priliku. 

Gdje je zapelo da nisi nastavio stopama vršnjaka Duvnjaka, Štrleka i ekipe?

- Pratija me glas nekakvog luđaka, splitskog belaja. Otiša san u Cimos Koper di smo ispali u četvrtfinalu Lige prvaka. Put me odvea i u Dijon, ali san tu ozlijedija rame i izgubija cili drugi dio sezone.

U Švicarskoj je u dresu Grasshoppersa Bogunović bio najbolji strijelac polusezone, a onda je uslijedio neočekivani poziv iz giganta Flensburga i početak jedne predivne priče, osvajanja Lige prvaka 2014. Vrhunca karijere.

- Zvali su me jer su im se ozlijedila čak tri liva beka. To je organizacijski najbolji klub u kojen san igra. Igrali su reprezentativci Danske, Švedske, Njemačke... Monstruozna ekipa. A treninzi su bili teži od bilo koje utakmice. Kako Karlsson i Knudsen udaraju... Ka da je finale Svjetskog prvenstva. Ali vratija bi ja njima!

U početku je Goran često igrao, ali kako su se ozlijeđeni igrači oporavljali, tako je sve češće selio na klupu. Nije mu smetalo. Bila mu je čast biti tu.

- Na Final Fouru u Kölnu bilo je 25 tisuća ljudi, a mi smo bili autsajderi pored Veszprema, Kiela i Barcelone – prisjeća se Goran, ne uspijevajući prikriti uzbuđenje dok nam prepričava detalje.

- U polufinalu protiv Barcelon izjednačili smo u zadnjoj sekundi i dobili na penale. U finalu smo gubili od Kiela i opet preokrenili. U Flensburgu nas je dočekalo pola grada, a ja san jedini Splićanin koji je osvojia Ligu prvaka otkad se igra Final Four.

A nakon Flensburga – nešto sasvim drukčije. Bogunović se otisnuo na Bliski istok.

- Čim san čua cifru iz Dubaija (klub Al Wasl), odma san prista! U Emiratima može igrat samo jedan stranac, pa moraš bit Superman, zabijat desetak golova, igrat obranu... Bija san najbolji strijelac lige, ali nismo ništa osvojili pa nisan dobija novi ugovor. Međutim, Al Ahli koji je te sezone bija najbolji ponudija mi je ugovor jer se njihov glavni igrač Hussein Zaky ozlijedija. On je legenda i moj nekadašnji idol.

Žališ li za čim u karijeri?

- Jedino za ponašanjem u početku karijere. Bija san bahat i tvrdoglav. Mislija san da sve znan, a nisan zna ništa, haha. Da se mogu vratit, bija bi pristojniji. 

Bi li ti to možda pomoglo u kontekstu reprezentacije?

- Sigurno. Od 2010. do 2015. kad san bija u naponu snage ima san konflikte s Golužom koji je tad bija izbornik. Imali smo loš odnos, a za to smo oboje krivi. No to je sad iza mene. Sritan san, opet san doma i još san motiviran da pokažen koliko vridin. 


Osobni karton

Rođen: 28. lipnja 1989. u Splitu
Pozicija: lijevi vanjski
Visina: 198 cm
Težina: 105 kg
Dosadašnji klubovi: Split, Chambery (Fra), Siscia, Zagreb, Cimos Koper (Slo), Al Sadd (Katar), Dijon (Fra), Grasshoppers Zürich (Švi), Flensburg (Nje), Al Wasl (UAE), Al Ahli (UAE), Hapoel Rishon (Izr)

‘Očinstvo me puno prominilo, sad san ozbiljan’

U zadnjih 13 godina koliko je proveo po inozemstvu Goran nikada ovoliko dugo „u komadu“ nije bio u Splitu.

- Doma je najlipše. Tu mi je rodbina, prijatelji, svi. Supruga Ana Marija i ja živimo na Sirobuji. Ona je bivša rukometašica Lokomotive, Zaprešića i Trešnjevke. Vugec joj je djevojačko prezime. Upoznali smo se 2011. u Zagrebu. Imamo kćer Maris, godinu i po dana.

Koliko te očinstvo promijenilo?

- Puno. Uozbiljia san se, a prije san bija neozbiljan, haha. Sad imaš to malo stvorenje za koje se boriš i kojemu želiš omogućit šta bolji život.

Goran je, inače, odrastao u splitskom kvartu Lokve u kojem se nalazi Osnovna škola Gripe (eto paradoksa), na čijem je igralištu napravio prve rukometne korake. A onda je sa Splitom na igralištu uz Vukovarsku ulicu, kod Babilona, odradio „milijun“ treninga. Zato smo ga za fotografiranje odveli baš onamo.

‘Ako je Stivi debitira sa 34 godine moga bi i ja opet igrat za reprezentaciju’

Skupio je Goran i tri nastupa za A reprezentaciju Hrvatske, no jedan od njih nije mu ostao u ugodnom sjećanju.

- Igrali smo turnir u Poljskoj, baš kad je Bielecki izgubija oko (op.a. u lipnju 2010.). Doda san Valčiću koji je onda zakačija Bieleckog. Vidija san kako mu je oko iscurilo, bilo je užasno.

Nadaš li se i dalje reprezentaciji?

- Naravno. Nikad nije kasno, Stevanović je debitira u 34. godini, ali to zasad nije realno. Ne stavljan sebi pritisak.

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Rukomet