Sport Ostalo

Glava u balunu

Zdravko Reić: Ne pucajte u premijera jer je bio na finalu...

Glava u balunu

Ključna riječ poslije trijumfa vaterpolista u Budimpešti može biti jedino - ponos. Dakle, pučanstvo Hrvatske, oni koji se zanimaju za vaterpolo ili sport uopće, kao i oni koje ta igra ne impresionira, odnosno imaju važnijeg posla i briga, svi zajedno moraju biti ponosni na vaterpoliste i njihovu zlatnu medalja, koja im je pripala zasluženo. Zapamtite, dogodilo se to na Margitszigetu, otoku na Dunavu, usred Budimpešte, gdje je, moglo bi se kazati, vaterpolo izmišljen.

Iz tog primjera, te zlatne medalje, kao i mnogo puta ranije u prilikama kad su naši sportaši trijumfirali po svijetu, na Olimpijskim igrama, svjetskim i europskim prvenstvima, kad su dokazivali svoje sposobnosti, Hrvatska bi morala mnogo toga naučiti. Po ustroju saveza, u ovom slučaju vaterpolskog (uloga Perice Bukića), zatim o ulozi struke (ranije Ratka Rudića, danas Ivice Tucaka), o značaju igračkog kadra, radu s mladima i po klubovima (u prvom redu dubrovačkog Juga). 

Svi su oduševljeni ponašanjem vaterpolista, ne samo igrom i pobjedama, već kako su pripremljeni, mentalno moćni, jednostavni, moralno čisti, skromni, kako se ni u jednom trenutku nisu bahatili i kako su pokazivali primjerni sportski odgoj. Ta njihova usmjerenost, odlučnost, u prvom redu izbornika Tucaka, to kako su najavili da u Budimpeštu dolaze po naslov prvaka svijeta i kako su iz utakmice u utakmicu, bez obzira na sve teže prepreke, dokazivali svoju sposobnost zaista je zadivljujuća.

Mnogi su iskazali zahvalnost našim “barakudama“, bilo navijanjem uz male ekrane, sudjelovanjem u dočecima ili iskazima na društvenim mrežama. Ima tu i tamo nekih koji traže dlaku u jajetu, koji i u najuzvišenijim trenucima imaju primitivni poriv da prigovaraju, gade... Tako spominju, negativno se osvrću na prisustvo premijera Andreja Plenkovića i hrvatske delegacije na finalu, tako da u kontekst dovode nespojive događaje Na primjer, odnos vlasti prema vatrogascima u prigodama borbi protiv od požara. Kao, “eno su se u Budimpeštu išli slikati“, pogotovo “troše naše pare“, najviše koliko su novca arčili, a ne daju za vatrogasna pomagala. 

Naravno da i vatrogasci zaslužuju pohvale i naklon za svoje požrtvovanje, činjenicu da u borbi s vatrenom stihijom riskiraju živote. U stvari, ta njihova borba za spas kuća, pašnjaka, šuma, poljoprivrednih dobara, čak i života pučanstva, dakle za egzistenciju ljudi ne bi trebalo dovoditi u odnos sa svjetskim prvenstvom vaterpolista ili finalnim mečom Marina Ćilića u Wimbledonu, odnosno nekim drugim vrhunskim dometima naših sportaša. 

Radi se o tome da je logično i poželjno da politički lideri daju važnost sportskim paradama, da se pojavljuju na tribinama, u prvom redovima, među čestitarima. To je svjetska praksa. Ima naravno onih koji se protive takvim posjetima, neki se pitaju “kakve veze ima Plenković s vaterpolom“. Pa kad se objavi da je premijer igrao vaterpolo u djetinjstvu za makarski Galeb onda izvlačenje te činjenice na vidjelo tumače kao neko ulizivanje vlasti.

Kad smo kod finalne utakmice Mađarska – Hrvatska i ceremonije dodjeljivanja zlatnih medalja onda je fascinantna činjenica da su organizatori, domaćini vaterpolskog mundijala prepustili tu čast premijeru države pobjedničke momčadi. Posebno je značajna za širu javnost činjenica da je hrvatska delegacija dobila poziv Viktora Orbana, mađarskog premijera, zaljubljenika u sport, tako da bi Plenković zajedno s drugima iz vlasti trebao slijediti  njegov primjer i više ulagati u sport.

Dobro, a kako ćemo ulagati u vaterpolo i druge sportove, koji su proslavili Hrvatsku, kad nemamo sredstva za vatrogasne naprtnjače, brentače i druge potrebe? Tu dolazi do raskoraka, jer nema novca. Možda i ima nekih mogućnosti, na primjer da se donatorima omogući porezne pogodnosti, pa da ih se tako stimulira na ulaganja i to ne samo u sport, nego i u vatrogastvo, socijalu, školstvo...

Ono što želim naglasiti je da je ipak velika razlika u podvigu vaterpolista i herojskom ponašanju vatrogasaca. Bez namjere da omalovažim vatrogasce, ipak je to profesija za koju baš i ne treba posebna nadarenost, koliko utreniranost i znanje. No, za osvojiti ili igrati finale turnira u Wimbledonu, postati prvak svijeta u vaterpolu neophodna je pored silnog treninga, predanosti, rada i izuzetna talentiranost. Relativno lako je stvoriti vrhunskog vatrogasca, neusporedivo teže Sandra Suknu.

I zato nisu poželjna, niti potrebna pljuvanja na društvenim mrežama premda je takvo ponašanje, masovni iskazi mržnje prema javnim osobama, nekim značajnim ličnostima uzelo maha. Kako je jednom napisao kolega Robert Bajruši u Jutarnjem listu “ukloniti mržnju iz javnosti nije iskaz netolerancije nego nužna higijena“.

A ta mržnja, plitka i primitivna, u pravilu se javlja od strane anonimnih, lažnih komentatora, moguće čak i naručenih.

 

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Ostalo