Sport Košarka

hvala, aleksej!

Hrvatska košarka je napokon mrtva! Na sreću, to je odlična vijest...

hvala, aleksej!

Desetog dana mjeseca rujna oko 22 sata po hrvatskom vremenu umrla je hrvatska košarka. Nije najnoviji, ruku na srce očekivani, poraz od Rusije bio taj koji ju je ubio. Hrvatska košarka umire već dugo. Dvadeset godina najmanje. Šved i njegovo veselo društvo isključili su aparate, a tri dana kasnije došlo je vrijeme za osvrt.

Dugo smo imali pacijenta za čiji smo se život borili dajući mu razne terapije. Pokušali smo s lijekovima iz bivše nam države organizirajući reinkarnaciju jugoslavenske lige, uvozili smo i američke medikamente u vidu razigravača u reprezentaciji, ali pravi lijek nije nađen. Lako je sada biti doktor i konstatirati smrt. To može svatko. Probajmo u jedan tekst sažeti povijest bolesti i kako oživiti hrvatsku košarku.

Nedjeljni poraz je najbolji poraz u povijesti hrvatske košarke. I najvažniji. Jer nakon njega su i oni najveći optimisti sahranili misao da Hrvatska u košarci nešto znači. Zemlja koja je košarkaškom svijetu podarila neke od najvećih genijalaca ove igre i trenera koji su mijenjali taj sport postala je beznačajna na košarkaškoj karti. I dok je početkom devedesetih bronca na Eurobasketu smatrana debaklom, danas je deseto mjesto na istom natjecanju dobar rezultat. I bilo kome drago ili krivo, to je istina.

A sve je počelo stvaranjem neovisne Hrvatske. Izbornik Petar Skansi na Olimpijskim je igrama imao bogomdanu generaciju vrhunskih košarkaša stvorenu u pokojnoj Jugoslaviji čija su imena izazivala strahopoštovanje čak i u redovima Dream Teama. Lice Johna Stocktona koji ne vjeruje što ga je snašlo nakon zakucavanja Franje Arapovića za vodstvo Hrvatske u finalu Igara urezalo se u pamćenje svim ljubiteljima ove prekrasne igre. Da, toliko smo jaki bili. Najbolja momčad u povijesti ipak je na kraju slavila, ali u moru floskula izrečenih od sportskih komentatora, konstatacija iz te utakmice bila je istinita. Osvojili smo srebro zlatnog sjaja. Izgubili smo od vanzemaljaca, a mi smo bili najbolji u ostatku svijeta.

Manje od godinu dana nakon toga poginuo je Dražen Petrović, a mjesec dana kasnije Hrvatska osvaja novo odličje. Broncu na Eurobasketu u Njemačkoj. Iduća godina donijela je novu broncu, ovog puta svjetsku iz Kanade, a 1995. još jednu, europsku iz Atene. 1995. donijela je i silazak s postolja jer je netko naredio da naši košarkaši budu upleteni u političke igre i ne slušaju tako mrsku 'Hej, Slaveni'.

Jedni misle da je Draženova smrt početak kraja košarke u Hrvata, drugi misle da je to silazak s postolja. Ni jedno ni drugo nema veze s istinom i zdravim razumom.

Kao i sve drugo u Lijepoj našoj, i košarka je umrla zbog nerada, uhljebništva i nepotizma. Godine nerada krovne košarkaške organizacije dovelo je do ovoga što imamo danas. Kako objasniti situaciju da će aktualni državni prvak u sljedećoj sezoni na svim pozicijama u momčadi imati startere koji su stranci. Kako objasniti da Jugoplastika i Cibona, dvije najveće momčadi osamdesetih godina prošlog stoljeća danas jedva spajaju kraj s krajem. Netko je to morao uništiti. Neradom, nebrigom i pohlepom. Netko je ove klubove osiromašio i uništio, a da nitko pritom nije podigao glas.

Sportski savezi u Hrvatskoj oduvijek su bili leglo uhljeba i neradnika. Kada nekog političara nemaš gdje staviti, a obećao si mu mjesto, sport je idealan. Neka dolazi na sastanke, diže ruke, a na kraju će svi uključeni imati koristi od toga. Osim sporta.

E takvo je djelovanje dovelo do smrti naše košarke prije tri dana. Svi pokušaji da se ona održi na životu, silna četvrtfinala izgubljena na jednu loptu, pokušaj jačanja klubova ubacivanjem istih u jugoligu, dovođenje američkih igrača na kraju nisu urodili plodom. Nisu urodili plodom jer je bolest metastazirala u sve pore onoga što smo nekad zvali hrvatskom košarkom i čime smo se toliko ponosili.

Od najmlađih kategorija radili su podobni, a ne sposobni. A sposobni koji su nekoga i mogli nešto naučiti nisu dolazili ni blizu. Jer bi oni možda i rekli nešto što se vlastodršcima ne bi svidjelo. I dok su svi drugi učili od nas kako se ova divna igra igra, razvijali se, učili i išli naprijed, mi smo stali. Zaglibili u blatu. I iz natjecanja u natjecanje najavljivali medalje, oporavak košarke, a svaka nova sezona svakom je klubu bila ta u kojoj kreće novi uzlet i povratak na stare staze slave. Na kraju balade dobili smo jedno veliko ništa.

Hrvatski klubovi ne proizvode igrače, dovode se ispodprosječni Amerikanci koji uzimaju mjesto našim mladićima. I nije pritom bitno je li taj mladić previše talentiran. Naučit će ako dobije priliku. A ako je čak i talentiran, neće to pokazati. Jer umjesto njega igra Amerikanac koji je momčad te sezone odveo do veličanstvenog sedmog mjesta u prvenstvu Hrvatske. Bravo!

Većina klubova, čast iznimkama, pleše na rubu propasti i živi iz dana u dan. Pa ima li itko da im objasni da puno više mogu dobiti forsiranjem domaćeg klinca nego dovođenjem stranca koji će otići nakon prve neisplaćene plaće? Nekada je Hrvatska bila prepuna košarkaških centara, dvorane su bile pune, navijači su dolazili gledati svog malog susjeda u kojeg su se kleli od prvog dana kada su ga vidjeli kako vodi balun ispred zgrade. A danas? Danas nitko ne želi gledati hrvatski klub s osam stranaca. I ne treba... Jer drugačije može i mora.

U moru negativnosti najbolja je vijest da je košarka u Hrvatskoj umrla. I to zato što sada, 22 godine nakon posljednje medalje imamo priliku oživjeti je. Ne održavati na životu. Sada imamo priliku za potpuni reset. Nije sramota učiti od boljeg. Nije sramota povući se ako je čovjek svjestan da nešto ne može ili ne zna. To je zapravo puno hrabrije nego ostati na nekom mjestu, primati plaću i uništavati dalje.

Čelni ljudi hrvatske košarke imaju priliku pokazati da znaju, dovesti nekoga tko zna i tko može oživjeti hrvatsku košarku. Krenimo s reprezentacijom. Dovedite stranog stručnjaka koji će znati iskoristiti sav potencijal koji raste u Hrvatskoj. Dovedite čovjeka koji će uklopiti simbole nerada hrvatskih klubova - Darija Šarića, Bojana Bogdanovića, Dragana Bendera, Ivicu Zubca, Antu Žižića i Marija Hezonju. Ova šestorka iz NBA lige zalog je hrvatske košarkaške budućnosti i dokaz koliko se do sada loše radilo. Trojica ovih mladih košarkaša su iz Hercegovine, a trojica su otišla iz Hrvatske kao golobradi mladići. Ne zbog novaca... Nego zato što ih ovdje više nitko nije imao čemu naučiti.

Ako gospoda iz saveza ne shvate da su problem hrvatske košarke oni, i još puno više njihovi prethodnici, ponovno ćemo slaviti plasmane u osmine finala. A shvate li gdje je problem, s ovakvim igračima vrlo brzo bi se mogli vinuti u visine, gdje nam je i mjesto.

Gospodo, na vama je sve. Promijenite način razmišljanja i rada, ne stidite se pitati savjet od boljih, radite na edukaciji ljudi koji se ovim poslom žele baviti i uđite u povijest. Ili nastavite kao i vaši prethodnici, nadajte se sretnom spletu okolnosti da možda i osvojimo neku medalju i uđite u povijest. Ali ne na onaj način na koji biste voljeli.

Vratimo dite materi, Hrvatska je zemlja košarke.

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Košarka