Sport Hajduk

pismo iz srca vječnog mladića

Mladost, starost, život cili - splitski bili!

pismo iz srca vječnog mladića

Češki književnik i novinar Karel Poláček drznuo se u svome romanu “Muškarci u ofsajdu“ zaključiti da onaj tko izda svoj klub neće imati sreće u životu. “Imajte i vi poput toga skrivenog sjemena na umu da čovjek mora umrijeti u vjeri u kojoj se rodio“, odlučno nastavlja nepopravljivi zaljubljenik u Viktoriju, danas drugoligaški klub iz Žižkova, gradske četvrti Praga.

Ako netko može razumjeti što znači luda ljubav, religiozni fanatizam i nerazmjer u veličini kluba na papiru i u srcima navijača, to je splitski Hajduk i njegova Torcida. Sudbina je htjela da se i ponos grada pod Marjanom osnuje baš u spomenutom Pragu, u pivnici “Flek”, a da junačko ime otpora dobije u Splitu, kao epitet koji je profesor Josip Barač prišio studentima koji su zaslužni za 106 godina star fenomen.

Kako smo ga ozdravili

Brojka koja sugerira duboku starost, čak i u klupskim razmjerima, sa sobom nosi težinu i pijetet u riječima koje se moraju birati o Hajduku, ali ne onaj pijetet koji dugujemo odlazećima. Tako će 13. veljače 1911. zauvijek ostati zapisan kao datum početka, no nakon crtice ne smijemo staviti upitnik. Možda tri točke. Ili znak za beskonačno.

Ako bismo morali izdvojiti samo jedan poklič koji je Hajduk pratio od osnutka do dana današnjega, zasigurno bi u užoj konkurenciji bio: “Hajduk živi vječno“. Zato u njegovu slučaju 106. svjećica na torti ne znači ni odbrojavanje ni prebrojavanje staračkih simptoma. Naime, stogodišnji je Hajduk bio na rubu kliničke smrti, a u trenutku kad su gradski vlastodršci mogli dignuti ruke od tada umorna starca, izranjavana dugovima, neuspjesima i interesima sitnih duša, Torcida je preuzela oživljavanja i vratila svoj klub na noge.

Jamstvo za kredit od 30 milijuna kuna bilo je, teško je i reći, tek malen korak prema ozdravljenju, ali da nije bilo pritisaka, htijenja i molbi Torcide, o Hajduku bismo danas pisali kao o klubu koji je politika rastočila i uništila.
To što klub kao institucija, ideologija, ponos grada i svetište navijača nije sam sebi nabio dug, oprao novac, ispeglao R1 i nahranio, napojio i othranio čitavu četu uhljeba – to je bilo manje važno, kao što kod nas obično biva. Štono pjesma kaže: “Zar je važno tko je kriv?“ A bilo je važno. I Torcida nije pustila da se klub uruši, a da imena velikana koji su godinama minirali temelje budu javna tajna.

Na svoj 106. rođendan Hajduk je u šestoj godini rehabilitacije i povratka iskonskim vrijednostima. Nedavno je i službeno potvrđena informacija da je udruga Naš Hajduk postala vlasnik četvrtine Hajdukovih dionica, što mnogim laicima još ne znači mnogo, kao ni koncept socios modela, ali i bez objašnjavanja demokratičnosti upravljanja koji model svjetskoga imena donosi, jedna je stvar jasna – Hajduk je bio svojevrsni socios od prvoga dana.

Naš, a ne njihov

Ne čudi što klubu koji od 1911. poznaje samo zajedničko hajduštvo i revolucije koncept jednoga vlasnika zvuči kao nešto strano. Ne zato što oko Poljuda rastu paranoičari, nego zato što se radi o klubu čije je ime uvijek bilo (i bit će) veće od imena pojedinca. Naravno, iznjedrio je bijeli ponos svu silu velikana, od Luke Kaliterne do Matošića, od Beare do Vukasa, od naših legendarnih praških studenata Kaliterne, Stelle, Šakića i Ivaniševića koji su Hajduku udahnuli život, sve do posljednje skupine koja je osnovala Naš Hajduk, čija prezimena ne treba navoditi, podebljavati i uklesavati da bi bila važan dio povijesti.

Neki od njih napustili su nas, a nikad im se nećemo moći dovoljno odužiti za sve ono što su učinili za klub. Prije svega, što iznad vječnoga klupskoga grba i vječne pratiteljice Torcide opet kao predznak lebdi ono “mi“.

“Naš“. Ne moj, ne njihov – naš. Najvažniji ljudi u povijesti kluba nikad se nisu gurali i vikali “ja“ ili “moje“. Hajdukovo je zajedništvo njegova snaga, simbioza s Torcidom njegov je put, a koncept u kojemu je svakome navijaču dana prilika da pomogne svome klubu i da se njegov glas čuje mnogo je veći korak od višemilijunskih injekcija. Na kraju krajeva, klubovi od novca mogu životariti, ali duša se ne može kupiti novcem, a dušu i srce kluba čine navijači.

“Čovjek koji navija većinom nije sam. Kafka kaže da sami ne znamo izreći ono što jesmo, jedino bi u zbornom govoru moglo biti zrnce istine“, nadahnuto zaključuje mađarski književnik i novinar László Darvasi.

Uvik kontra

Već drugi put u omalenome tekstu vidimo da nogomet i navijanje u novinarima pobuđuju tolike emocije da je pitanje trenutka kad će one prijeći u umjetnost riječi. Tu veselu pjesničko-ljubomornu vezu u Splitu susrećemo na svakome koraku.

Hajdukov ili Torcidin mural na zgradi znači otprilike “gledaj, ne diraj, pokloni se i budi ponosan što si dio nas“, navijačke pjesme odvažan su pokušaj izricanja neizrecive privrženosti, a “naši“ kafići i okupljanja prije utakmice oaze su veselja, zajedništva i nekog nervoznog, prevažnog optimizma koji nas hrani i gura dalje, dajući nam signal, kao i studentima prije 106 godina, da se nešto pokreće, nešto veće od nas, i bit će dobro, vrijedno i vječno.

Split je grad koji ponosno živi svoje načelo “uvik kontra“, a i Hajduk je upio velik dio toga dišpeta i mentaliteta. Sada kada je kontra zbilja udarena i ekonomski aspekt kluba odlično napreduje, ostaje još onaj igrački. Navijači se trude biti strpljivi i skromni, no budimo realni, cijepljeni smo protiv strpljivosti i skromnosti. I nema u tome ništa loše. Svaki navijač koji je na svojoj koži iskusio neuspjeh, a vratio se na sljedeću utakmicu – dio je Hajdukova “živi vječno“.

Prirodno je htjeti više i bolje, a jedanaestorka koja nosi breme igre i rezultata na leđima mora to znati. No oni nose i najvažniji grb na prsima, a uskoro i tisuće imena svih onih koji su pomogli klubu kad je najviše trebalo, kao i što im u ušima tutnji pjesma tisuća najvjernijih kojih ih guraju i podsjećaju da iza njih sve odjekuje “hajde Hajduče.“ Sjetimo se samo koliko je poraza završilo pjesmom: “Ako ne postaneš novi prvak ti, Torcida će žaliti, oprostit ćemo ti, jer ipak znamo svi da najbolji si ti i nikad ti nećemo okrenit leđa mi.“

To je Hajdukova snaga i plus beskonačno – nema te ljutnje i razočaranja zbog kojih se okreću leđa Hajduku. Kad ga jednom zavoliš, voliš ga vječno i nosiš ga u život kao misao vodilju, hrabriš ga, podupireš i ostavljaš onima koji dolaze. Jer Hajduk je nadživio i svoje osnivače i mnoge spasitelje, nadživjet će i nas. Bilo je teških trenutaka, bit će ih još mnogo, ali ishod uopće nije neizvjestan – rođendani će prolaziti, a Hajduk neće starjeti.

Bill Shankly (škotski nogometaš i jedan od najslavnijih menadžera u povijesti Liverpoola) izjavio je da nogomet nije pitanje života i smrti, nego mnogo više od toga. Ako je tako, Hajduk je mnogo više od nogometa.

Sretan rođendan vječnom mladiću i svima koji su dio onoga “mi“ koji čini Hajduk. Oni najbolje znaju da je pred Hajdukom duga cesta, a sve dok nije sam, nema straha za poklič “Hajduk živi vječno“.

 

Naslovnica Hajduk