Sport Domaći nogomet

otvorio dušu za 'slobodnu'

Životna ispovijest Stipe Pletikose: Suočen s grijesima iznova sam se rodio, jedna ispovijed u Sv. Frane promijenila mi je život

otvorio dušu za 'slobodnu'

Suočio sam se i borio sa svojim grijesima i ranama iz prošlosti, susreo sam se sa samim sobom. Postao sam željan vjere. Time je počelo moje novo rođenje.

Puna dva sata razgovarao sam sa Stipom Pletikosom, pričali smo o svemu i svačemu, o vjeri i životu najviše, o nogometu  najmanje. U ovoj priči Pletikosa nije legendarni nogometaš, vratar Hajduka i reprezentacije, ovo nije “bila štorija”. U ovoj priči on je sin, on je suprug i otac, vjernik, on je tek – dobar čovjek. Koji želi biti još bolji.

Stipe nam je otvorio dušu, otvorio se do kraja, svima nama raširio vrata svog privatnog života, obitelji, svojih promišljanja, pustio nas i pozvao da zavirimo u njegovo srce. Učinio je to da bi nas ponukao na razmišljanja kao što je njega život prisilio da počne razmišljati o sebi, o svome životu.

Plete je morao proći osobne kalvarije na putu spoznaje samoga sebe i svoje vjere - vi ne morate. Pročitajte ovo i razmislite. Uvijek možemo biti još bolji ljudi.

– To je početak moje prave vjere. Užasno mi je bilo preispitati samoga sebe, strašno me to morilo. Najteže je zagrebat’ samoga sebe, a najlakše za sve okriviti druge, treće... Bilo mi je jako teško, iako će ljudima, možda, to zvučati čudno jer sam bio popularan, nogometaš, zaradio sam novac. U tom teškom razdoblju spoznao sam kakav sam u biti, koliko je tu loših stvari koje triban minjat, iako izvani ta slika ljudima nije tako izgledala. 

Kažu da ste sam sebi najveći kritičar. 

– Takav san bija u nogometu, takav san i u životu. Kad nešto naumim učinit ću sve da to i ostvarim. Tako i kroz vjeru. Prvi korak da kreneš dalje je da upoznaš samoga sebe. Da odbaciš svoj ego i kreneš čist dalje.

Balun nam nije bio tema. Stipe nam priča o svome djetinjstvu u tipičnoj splitskoj radničkoj obitelji, o sobici u kojoj je spavala cijela njegova obitelj, o vratima grijeha iza kojih je lažna sreća, o događajima koji su ga usmjerili ka vjeri. O bolesti, poslije i smrti, njegova oca Frane, o ozljedama koje su mu utjecale na nogometnu karijeru, o miru i spokoju koje mu donose odlasci u Međugorje...

– Živjeli smo, nas petoro, u stančiću od 32 kvadrata. I svi smo spavali u istoj sobi, jedinoj koju smo imali. Otac, mater, dvi sestre i ja. Taj stan i te slike djetinjstva stalno su mi u mislima, to me naučilo skromnosti i odanosti obitelji. I ja danas razmišljam na isti način kao i moji roditelji onda, kako su oni odgajali mene tako danas i ja odgajam svoju djecu. 

Djeci ispuniti potrebe, a ne sve njihove želje

Iako ste rasli u skromnim uvjetima, a danas ste materijalno osigurani, dobrostojeći, preferirate isti odgoj svoje djece.

– Naravno da nisam u situaciji da u dućanu gledam hoću li im kupiti tri banane ili šest, ali da ću im kupiti, na primjer, čokolade ili igračaka više nego šta im treba, to sigurno neću. Spreman sam ispuniti sve njihove potrebe, ali ne i sve njihove želje.

Je li vaša sadašnja duboka, intenzivna vjera, plod tradicionalnog obiteljskog odgoja ili su, možda, okidači bili neki događaji koji su vas u potpunosti usmjerili ka vjeri i preispitivanju samoga sebe? 

– Korijen sam dobio preko majke Mile, ona je bila prva preko koje je Bog došao do mene. I moj pokojni otac Frane je bija stvarno dobar čovik i otac, njih dvoje su mi usadili postulate koji danas nemaju cijenu. Od srca im hvala na tomu što su mi dali, to poštenje i trud. Poslije mi se “dogodila” moja supruga Angela koja je u to vrijeme također duboko zaronila u vjeru, pa teška bolest oca, poslije i njegova smrt... Sve su to bili okidači da počnem vjeru spoznavati na pravi način.

Bili ste jako povezani s ocem?

– Bio je strog, ponekad jako strog, pogotovo kad bi malo zapostavija školu zbog baluna. Bila su to druga vrimena, ali je taj odgoj uvik osta u meni. Kad malo u životu zastraniš, ka šta san i ja, ka šta smo svi mi na ovaj ili onaj način u nekom životnom razdoblju, obiteljski odgoj te vrati na pravi put.  Jer u savjesti imaš usađeno šta je dobro, a šta loše. Nema sive zone.    

Neka je grinta, ali je vaš otac isto volija balun?

– Bija je fenomenalan čovik. Veliki zaljubljenik u balun, u Hajduka, to je prinija na mene, to se i ja trudin prinit na svoju dicu. Nakon njegove operacije 2006. godine zbog tumora u glavi, vjeru sam počeo tražiti srcem. Bog je savršena ljubav do koje ljudski mozak ne može doprijeti kao što to može srce. Sićan se i danas kako san trča na ispovid u svetoga Frane kad mi se to dogodilo s ocem, ta je ispovid prominila cili moj život.

Trenutak zaokreta

Priča, na žalost, nije imala sretan kraj.

– Kad mi je otac umira, kad je pao u komu, oko 11 uri navečer je to počelo, ja san branija za Spartak. Sutra ujutro u pet uri prvim sam avionom krenija iz Moskve, uspija san stić vidit oca dvi ure, oprostit se s njim... I on je tada umra. Bog mi ja da tu šansu da se oprostim sa svojin ocen.

U čemu je razlika vašeg prakticiranja vjere prije i poslije toga?

– Do tada je moja vjera bila čisto pridržavanje crkvenih obreda. Molio sam se samo po potrebi, kada sam imao neki problem, samo tada sam zazivao Boga da mi pomogne.

Danas je, na žalost, puno takvih “praktičnih” vjernika. “Kad zatreba” vjernika. Ja prvi. 

– Svi smo mi svjesni da smo slabi i ranjivi, da smo prolazni. I tu svoju prolaznost nastojimo nadomjestiti stvarima koje nas trenutno usrećuju. Materijalno je u današnje vrijeme ispred duhovnog.

To je bit problema.

– Vidija san puno bogatih ljudi koji su nesretni. To mi je pomoglo da se nosim s materijalnim, jer koliko god toga donese u životu ono isto toliko i odnese... To je najbolje šta san do sad uspija, šta nisan posta rob novca.

Danas ste zadovoljni sobom?

– Da smo odmah načisto, nisam ni ja svet, niti bi tija da me se doživljava ka sveca koji je bezgrešan. Daleko sam od toga... I sam sam radio puno grešaka, kao popularnom nogometašu vrata grijeha bila su mi širom otvorena. No, iza tih vrata nudila se lažna sreća bogatstva, popularnosti, moći, zadovoljavanja strasti... Ima još dosta stvari na kojima trebam raditi, trudim se, no, najteži dio puta je iza mene: to suočavanje sa samim sobom, svojim egom, taštinom, sa svojim pogreškama.

Prakticiranje vjere

Može li dobar vjernik biti netko tko ne ide redovno na mise? I obrnuto, jesu li oni koji svaki dan idu u crkvu nužno i dobri vjernici? 

– Što je crkveno ispravno ja ne znam. Ali, smatram da ima dobrih ljudi koji ne idu redovno na mise, da i takvi mogu biti dobri vjernici za sebe i okolinu. A ako i nisi vjernik, trebaš poštivati opće moralne i etičke norme življenja. Prema ljudima ne treba biti isključiv. Samo budi dobar čovjek, dobar prema drugima.

U koju “kategoriju” vjernika vi spadate po ovome pitanju?

– Duhovni rast je bitan, teško ga je imati ako nisi redovit na nedjeljnim misama i na ispovjedima, ako svakodnevno ne razmišljaš o sebi... Kad manje molim, kad nedjeljom ne odem na misu, osjećam se puno ranjivijim, da loše stvari imaju puno veći utjecaj na mene.

Uz nogometaše se vežu bogatstvo, popularnost, slava, ugodan život...  Koliko je teško u takvim okolnostima biti i 
(p)ostati dobar vjernik?


– Siguran sam da je moguće, iako su kušnje i napasti u tom svijetu vrlo velike. Slava, novac, ugodan život i izlasci lako vas mogu odvesti na put nemorala. I sam sam imao padova, ali sam uspio pronaći ispravan put.

Mladom, bogatom i popularnom nogometašu to nije lako?

– Mi nogometaši ne živimo u realnom svijetu. Kako mi se bližio kraj karijere puno sam o tome razmišljao. I inače volim analizirati druge ljude, puno čitam o psihologiji ljudskog uma, vidio sam puno bivših suigrača i prijatelja kako nakon karijere nastave živjeti kao i prije. A novac, kako dođe tako brzo i ode. Moraš što prije početi živjeti realan život. 

Ali, zato, poruke koje šalju javne osobe, poput vas ili primjerice Blanke Vlašić, imaju posebnu snagu. Pred Bogom smo svi jednaki, ali pred narodom, budimo realni, ipak nismo.

– Živimo u čudnim vremenima u kojima je teško nešto kazati jer ulaziš u neargumentiranu raspravu s ljudima koji tu vjeru ne doživljavaju, a tebe kao vjernika ne respektiraju. No, mene to ne dira, svatko ima svoj put, svatko ima pravo kazati što mu je pomoglo u karijeri, u životu.

‘Nisam se molio za rezultat’

Ljuti li vas, žalosti, kad iz neznanja i neupućenosti vjeru sportaša karikiraju, kada “de facto” ismijavaju vas sportaše da se prije natjecanja “molite Bogu da vam da zlatnu medalju” i onda se pitaju “koliko je to pravedno u odnosu na druge sportaše koji su isto vjernici i zašto bi Bog pomogao baš vama, a ne njima”? Ne shvaćajući pravu poruku molitve.

– Nikada se nisam molio za pobjedu, medalju, osvajanje prvenstva, bilo šta takvo. Prije svake utakmice molio sam molitvu zaštite “U ime Isusovo...” koju mi je dao fra Ivo Pavić, a koja mi pomaže da postignem svoj mir. Znak križa nakon ulaska u teren je naše obraćanje Bogu da nas zaštiti od ozljeda. Dok sam igrao za reprezentaciju znali smo svi skupa otići i pomoliti se.

Molite se za sebe, za svoju snagu, mir, koncentraciju, da se ne ozlijedite, a ne da pobijedite druge. Pa ipak...

– Ne znam zbog čega je to u nas stavljeno u nekakve okove. Brazilcima, Argentincima i mnogima drugima je normalno da se prije utakmice svi skupa pomole, a u nas je to postala neka vrsta dogme. Pa Amerikanci koji igraju NBA košarku, NFL nogomet, najveće zvijezde, u svakom intervjuu zahvaljuju Bogu na tom daru. To je tamo normalno, jer ne vrijeđaš i ne osuđuješ nikoga.

Stipe, koliko je u današnje vrijeme teško biti vjernik?

– Što si stariji rasteš i u vjeri pa ti je sve nekako lakše. Naučiš se nositi sa svim onim što je sa suprotne strane, što te  pokušava omesti. Doduše, u današnje vrijeme teško je riječima doprijeti do ljudi, riječi gube smisao, previše je klikova... Ja sam taj smisao pronašao, što nije lako jer na tom putu nailaziš na puno prepreka. 

Svakodnevno preispitivanje

Kako prakticirate duhovni rast o kojemu pričate?

– Svakodnevno radim na sebi. Svaku večer prije spavanja kroz molitvu i kroz jednu vrstu meditacije analiziram taj dan, kakav sam bio kao osoba, jesam li mogao nešto napraviti bolje ili reći drugačije, jesam li, možda, nekog povrijedio na bilo koji način. Kada savjest proradi nastojiš prvo isfiltrirati i odbaciti stvari koje su bile loše. Moraš raditi na sebi, da budeš bolji čovik, prvo prema samome sebi, a onda i prema okolini. To je smisao života.

Jeste li ikada posumnjali u sebe kao vjernika ili u vjeru općenito? Je li bilo kriznih trenutaka?

– O da, naravno da je bilo... Kad vidiš što se sve događa u svijetu zapitaš se zašto Bog to dopušta!? Isto tako, bezbroj puta sam se upitao zbog čega mi se nešto dogodilo ili nije, uvijek se preispituješ. Ali, kako napreduješ i rasteš u vjeri, shvatiš da se moraš prepustiti Bogu i da se vrši volja Njegova.

I sve ti se otvori...

– ... pa odeš igrat’ u Rostov, pa šta, pa kako, pa nije to klub dostojan tvojih ambicija, pa ostaneš tamo četiri godine i sve ispadne jako dobro. Pa dobiješ prvo dite, drugo, treće, četvrto, iako smo s time imali dosta problema punih sedam-osam godina... Shvatiš da je sve super, i žena i dica, samo se prepustiš Bogu da te vodi na svoj način.

Vjeru i način razmišljanja i života prenosite i na svoju djecu. Bi li bili nesretni, tužni, da vam u budućnosti netko od njih kaže da ne želi biti vjernik, da ne razmišlja na isti način kao vi?

– Supruga i ja nastojimo našu djecu odgajati u vjeri, ali na način da oni sami stječu svijest o tome. Ništa im ne namećemo, ne “ispiremo” im mozak, ni u kom slučaju, samo im želimo usaditi taj korijen što je dobro, a što loše. To će im pomoći u životu da budu dobri ljudi. Kao što su to nama dali naši roditelji. Bolje da to spoznaju kroz obitelj nego kroz utjecaje sa strane koji su danas prezahtjevni i za mozak nas odraslih, a di neće bit za dicu. Mi im dajemo priliku da spoznaju vjeru, na njima je da prihvate taj put ili ne.  

Svoj put Stipe je pronašao. I podijelio ga s nama. Pročitajmo, razmislimo... Uvijek možemo biti još bolji ljudi.

Nakon šta mi je propa transfer u Marseille, mir sam naša u Međugorju​

U to vrime svima nam je bija san igrat za Hajduka i reprezentaciju, nitko nije razmišlja o novcu. Te 2001. godine kad smo bili prvaci klub nam je dugova sedam-osam plaća, ne sićan se više, ali nitko od nas nije bija opterećen time.  
Onda mi se dogodila prilika za transfer u Marseille koji je na kraju propa, iako san ima potpisan ugovor, ali na hotelskom papiru. Tada san prvi put osjetija da nogomet nije ono šta san mislija da je. Ima san i ponudu Standarda i Fiorentine, samo san triba otić u Rim i potpisat, ali san odbija jer san bija u šoku. Bomba u glavi, triba mi je mir. Osjetija san potrebu da odem u Međugorje.

Otiša san sa curom, današnjom suprugom, osjetio sam nevjerojatan mir i spokoj u srcu. To mi je dalo novu snagu. Kupio sam majice s Gospinim likom koje sam uvijek nosio ispod dresa, vratio se u Split i na prvoj sljedećoj utakmici za svoj Hajduk obranija dva penala protiv Ferencvaroša.

Volim ići u Međugorje, posebno je to mjesto. Tamo ne idemo tražiti čuda nego se zahvaliti Gospi i Bogu za naše živote i ljubav koju nam pružaju. Međugorje treba živjeti svaki dan, u svakoj crkvi, u svakoj obitelji gdje je Bog prisutan.

 

Idući petak u crkvi Sv. križa svjedočit ću o vjeri i životu

Sljedeći petak u crkvi Sv. Križa u Velom Varošu imam javnu tribinu, svjedočim o vjeri i životu. To je moja župa, nadam se da će biti puno mladih i da ću im približiti sve šta san proša. Otkako san se vratija živit u Split osjećam da smo svi skupa dužni zajednici, da joj tribamo dat više nego što joj dajemo, pogotovo mi u srednjim godinama i stariji.

Osobito mi javne osobe moramo preuzeti veću odgovornost. Grad zaslužuje više nego što mu dajemo. Ovo je moj mali doprinos župi, da se ta crkva malo obnovi. Ako samo jedno dite taknemo mojom pričom, puno smo napravili.

 

Dica su danas po vrtu kopala jaja

Budući da imamo puno dice ove godine ćemo uvest’ američki običaj, sakrit ćemo uskršnja jaja u vrt pa će ih dica tražit, ha, ha. Naravno, svi skupa ćemo bojat i ukrašavat jaja, bili smo na misi na Veliki četvrtak, pa na ljubljenju križa, bija je bakalar u petak, a u nedilju obiteljski ručak...

 

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Domaći nogomet