Puno više od nogometa, osobito hrvatskog, volim gledati komentare nakon utakmica. Uz rub izrovane livade koja se preuzetno naziva igralištem, stoje tri muškarca. Prvi slijeva je raščupan, razdrljene košulje i crvenih očiju, smrknut kao da je upravo dobio uputnicu za neku invazivnu pretragu debelog crijeva, prvi zdesna sušta je suprotnost: uredan, počešljan, nasmijan. Između njih stoji reporter s velikim spužvastim mikrofonom drečave boje, koji, kako i priliči, riječ prvo daje treneru pobjedničke momčadi.
“Čestitam svojim dečkima, pobijedilo je jedno htijenje, ostavili smo srce na terenu. Istina, mi smo bili papirnati favoriti, ali nisam dopustio da u svlačionicu prodre pogubni ‘lako ćemo’ mentalitet, jer danas, znate, svi igraju nogomet”, kazat će on ponosno....
“Čestitam svojim dečkima, pobijedilo je jedno htijenje, ostavili smo srce na terenu. Istina, mi smo bili papirnati favoriti, ali nisam dopustio da u svlačionicu prodre pogubni ‘lako ćemo’ mentalitet, jer danas, znate, svi igraju nogomet”, kazat će on ponosno....