Sport Atletika

tek je krenula

Superbaka maratonka: U Pragu sam gurala invalidska kolica, u Berlinu podigla čovjeka s ceste ...

tek je krenula

Znate onu narodnu “prošla baba s kolačima”? Normalno da znate, odnosi se na propuštene prilike, kao, gotovo je... E za ovu baku o kojoj danas pišemo, za Anu Piplicu, nije prošlo vrijeme. Niti jede kolače, kad smo kod te poslovice. Umjesto da prolazi negdje s kolačima, ona juri svjetskim cestama u tenisicama, grabi kilometar za kilometrom, pa je u manje od dva mjeseca istrčala dva svjetska maratona, prvo u Berlinu, a potom i u New Yorku. Svaki po onih standardnih 42,195 metara. A u šezdesetoj je godini gospo đa Ana čiji je nadimak među maratoncima njezinog Maraton kluba Marjan naravno – Baka.

– Ovaj maraton u New Yorku je bio fascinantan. Prvi put sam kročila na američko tlo. S dozom straha od aviona, ali bilo je sve OK. Mnogima je Amerika san, meni nije, nikad ne bih mijenjala Split ni za jednu štradu New Yorka, San Francisca ili LA-a, gradova koje smo na našem putovanju u SAD–u također posjetili. San Francisco mi je od njih najdraži, najtopliji.

A New York?

– New York je kao ogromna građevina, puna stakla. Nisam osjetila dušu koju su osjetili neki drugi. Ne kao u mome Splitu. Ipak, grad je velik, pun ljudi, multinacionalan, fascinira, to je istina.

Utrka je bila naporna?

– Maraton je bio za infarkt, nije mi to bio prvi put da trčim među tolikom masom ljudi, ali na svim tim maratonima me fascinira koliko ljudi prati trkače uz rub staze. Bilo je uz stazu više od milijun i pol ljudi. Padala je kiša, a oni su stajali bez kabanica. Bio je tu i jedan mali crnac, kiša je padala po onim njegovim ricama, a ja sam mu poljubila ruku. Skakao je od sreće i vikao: “She kissed my hand....”. Ljudi su nam nosili kolače, bombone.

Je li bilo i hrvatskih navijača?

– Na majici su mi vidjeli da piše Hrvatska pa su mi se javljali i vidjela sam koliko ljudi pate za našom domovinom, ma kakva ona bila. Vikali su Hrvatska. Bio je i čovjek iz BiH, ušao je u stazu i trčao sa mnom, pitao: “Kako je u kraju”? Pitao me jel’ mi šta treba, dao mi je maramicu za brisanje znoja, a padala je kiša. “Srećno ti”, viknuo je na kraju. Na 38. kilometru mi je jedan vikao Hrvatska, Hrvatska. Otkopčao je jaketu, snimao me. “Jesi li došla iz doma”, pitao je...

Što je vama bilo najbitnije?

– Maratone doživljavam kao zabavu, meni je bitno doći do cilja. Ne patim za rezultatima, pogotovo u mojoj dobi. Ali zagrlim svakoga. Bila je jedna ekipa invalida, neki bez noge, neki bez ruke... Jedna je cura hodala s dvije proteze, neki su na leđima nosili one koji imaju multiplu sklerozu. Svih sam zagrlila.

Uspjeli ste i “zaraziti” jednu trkačicu?

– Išla je sa mnom Ivana Radić. Njoj je to bio prvi marton u životu, ima malo utakmica u nogama. Govorili su da je luda, ali sam je bodrila, limit za istrčati maraton bio je šest i pol sati, a mi smo ga skinili za 5,50. Ona je praktički jučer počela trčati, ali ima vremena, ako si jak u glavi, makar ćeš ga prohodati.

A ako netko ipak ne uspije?

– Kad se maraton službeno zatvorio organizatori su ušli na stazu i svima dali medalje.

Koji vam je bio prvi maraton?

– U Parizu 2015. godine. Tada sam jednom gospodinu pomogla gurati kolica njegova sina, poljubio mi je ruku, bila sam toliko sretna. U Pragu je jedan čovjek ležao. Stala sam, podigla mu glavu i dala magnezij... Volonterka mu je potom pozvala pomoć.

Krajem rujna ove godine trčali ste u Berlinu?

– Isto je na startu bio ogroman broj ljudi. Prvo su startali invalidi, kad vidite čovjeka da ležeći vozi bicikl, da se trudi, onda ste prezahvalni da možete i hodati, a ne trčati. Svaki marton posvetim nekome, uglavnom ljudima koji ne mogu trčati poput nas jer nismo ni svjesni koliko smo privilegirani. U Berlinu je isto padala kiša, lijepa, saveznička. Bilo je na desetke tisuća ljudi uz ograde, susrela sam jednoga gospodina od 80 godina i to tek na 30. kilometru. Zove se Jakob, ostavila sam ga iza sebe, ali on je istrčao i pokazao da godine nisu važne.

Kako se pripremate za maratone?

– Inače ne treniram često, trčim samo nedjeljom. Imam svojih obveza, ja sam baba, domaćica, supruga. Dok je majka bila živa brinula sam o njoj, ja i suprug potom o njegovoj teti. Imam i unučad, Marita u Splitu ima šest godina, a u Zagrebu su Korina (četiri godine) i dvogodišnji Ivo. Oni su centar mog svijeta. Sin Domagoj živi u Zagrebu, Ante je na Bačvicama. Marita je imala dvije godine kad je na Božićnoj utrci istrčala 300 metara. Sportašica je na baku, sad i rola...

Odakle vam uopće poriv za trčanjem?

– Ja sam rođena u krškom kraju, nadomak Imotskoga, djevojački sam se prezivala Mustapić-Jogun. U prvom osnovne sam trčala, amaterski, išli smo u Proložac na natjecanje svakog 25. svibnja, na Titov rođendan. Trčali smo u običnim krpenim patikama, do starta sam išla pješke osam kilometra. Pokojna teta mi je sašila crne gaće... S roditeljima sam potom došla u Kaštela, trčala za osnovnu i srednju školu, na Jugoslavenskom krosu s Božinovićem i Alebićem. Ali nikad nisam trčala profesionalno. Djeca su krenula u košarku, posvetila sam se potom njima. Vratila se cesti kad je stavila djecu na noge

A onda ste se, godinama kasnije, vratili cesti?

– Kad sam djecu stavila na noge posvetila sam se sebi. Počela sam opet trčati prije osam do deset godina. Svaki maraton ili polumaraton trčim lakoćom. U Pragu sam po ulasku u cilj dala intervju za njihovu televiziju. Ne forsiram.

Imate i dobro društvo.

- U Maraton klubu Marjan kolege doživljavam kao svoju djecu. Nikad nisam osjetila da nisam dobrodošla, majčinski se prema njima odnosim, lijepo nam je. Muških ima starijih, ali od žena sam definitivno najstarija, i u Hrvatskoj sam među starijima. A imam i odrađena dva triatlona te medalje u planinskom trčanju.

Kad trenirate?

– Na Marjanu se nađemo, ljeti u osam, zimi u devet ujutro u nedjelju. Bez obveze, svatko sebi prilagodi ritam. Meni je ovo isključivo razonoda. Nekima je utjeha i tu se pogube. Previše se ufuraju, mi smo amateri, moramo toga biti svjesni.

Pazite li na prehranu?

– Imam nekih problema s alergijom i želucem, ali u životu nisam popila protein ili uzela neki gel. Popijem Coca Colu poslije. Ne popijem ni pivo koje mnogima odgovara nakon maratona. Jedem što i svi, ne jedem kolače jer mi smetaju. Jedem dosta voća.

Nagovarate li prijateljice da krenu s vama?

– Moje prijateljice su dosta inertne, što me žalosti. Sve se kao meni dive. Kažem da nema problema, da ih kupim u nedjelju ujutro. “Dobro, poći ću”, kažu. Zovnem prije polaska, kad ono: “Imam tisuću obveza, ručak...” Šta misle da ja nemam? Stavim kuhati juhu i nedjeljom ispečem kruh. Istrčim svoje i vratim se, a u 14 sati je na stolu ručak, dođu nam i sin i nevjesta... Tek nakon toga imam dva sata za sebe.

Ne radite?

– U prisilnoj sam mirovini već dugo.

Trči li suprug?

– Mladen je igrao mali nogomet, ali zbog tlaka više ne igra. Nedjeljom ode ponekad sa mnom, ali ne smije puno. Sretnemo se na Marjanu, pozdrav dida, ja mu velim, onda mi moji pitaju tko ti je to, ja kažem muž pa ne vjeruju.

Kristijan Sindik nas vodi u svijet

Posebnu ulogu u našim maratonima ima Kristijan Sindik, naš Kike, koji je omogućio da proputujemo svijet. On je stvarno neumoran. Omogućio je da se maknemo preko granice. Sa svojom karticom da garanciju, a mi mu plaćamo na peci bokune. I što je za njega najtragičnije, uvijek nam bude i vodič, haha. On na GPS sve nađe, neumoran je i ovim mu putem zahvaljujem. Vjerujem da su prava putovanja i bitke pred nama.

Već u siječnju trčat će u Maroku

Kad je idući nastup?

- Već 24. siječnja idemo u Maroko na maraton. Onda je u veljači naš Splitski polumaraton. Super mi je da se digao na zavidnu razinu. Mladen Levačić i Kike su se tu puno angažirali. I još neki ljudi... Tražili su novac da se to pokrene, to je velika investicija, ali se vraća. U stranim zemljama ste kraljevi kad prolazite cestama koje su zatvorene, a u nas ljudi često grintaju. Bilo je više od 1.500 natjecatelja, spavali su tu, kupovali suvenire, pili kave... Kod nas je problem što ljudi žele odmah vidjeti računicu. Međutim, treba se u nešto uložiti da bi dobili to nazad. A u nas se pomoć nudi kad ste na vrhu. Goran Ivanišević, njegov otac, je morao prodavati kuću da bi uspio, a kad je došao na vrh svi su pitali što mu treba. Tad mu ne treba, trebalo je prije... Mene sad užasno žalosti da su djeca po mobitelima, da ih roditelji koji rade do pet-šest sati ne mogu voditi na sport... Mi imamo i dječju ligu, djeca dolaze subotom, ali roditelji često to preskaču, jer su subota i nedjelja jedini dani koje mogu provesti s djecom... 

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Atletika