Sport Atletika

način života

Picavali su tjelesni, a sad obožavaju trčati: bili smo na treninzima splitskih maratonaca srednjih godina

način života

Koliko ste puta u životu čvrsto odlučili da od sutra krećete s rekreacijom i borbom s nagomilanim kilogramima. Kada se odlučite na takav korak, većini je prva postaja Marjan. U slučaju da živite malo dalje, vjerojatno se ne usudite biciklom krenuti, pa sjednete u auto, parkirate se pokraj vrata i prepuni energije krećete u nove pobjede. Pred sam početak vidite da se ljudi istežu, pa se istežete i vi. Podignete nogu na naslon od klupe, izravnate je i torzom se spuštate prema koljenima, istu radnju ponovite s drugom nogom. Onda istegnete ruke, vrat, gležnjeve i krećete.

Trim staza je vjerojatno najbolji odabir, jer vas puno ljudi neće vidjeti. Krenete lagano hodati, psihički se pripremati i onda dođe trenutak za trk. Bene su cilj, a put je dalek, toliko dalek da ste već crveni, uspuhani, bole vas pluća i ubrzo odustajete, negdje oko druge vode, i po tko za koji put shvatite kako to nije aktivnost za vas. Upravo se zato škola trčanja ne čini kao luda ideja. Naime, kada uočite da 50-godišnjaci, koji nisu potrčali od zadnjeg sata tjelesnog sada sudjeluju u maratonu, shvatite da tu ima nečega.

- Da je meni neko rekao da ću trčati, kazala bi mu da je lud – uz osmjeh nam govori polaznica škole Ines Volarević.

- Potrudila sam se ne odustajati odmah nakon prvog ili drugog puta, jer je zaista naporno. Čovjek misli da je u kondiciji, ali kada prvi put ubrzate korak, shvatite da ne možete istrčati niti minutu, da 60 sekunda traje kao ura vremena - kaže 54-godišnjakinja koja se više od dvije godine aktivno bavi trčanjem.

Nedavno je s dvije prijateljice, koje su također novopečene trkačice, na štafeti u Sarajevu osvojila peto mjesto. Ponosno su izbrojale godine, zajednički imaju 153, a iza sebe su ostavile cure od 30-ak godina. Pozitivne, vesele i zaigrane, pršte samopouzdanjem, a kažu, sve je to od trčanja.

- Bez obzira na godine, dobijete samopouzdanje, promijeni ti se mentalni sklop, sretan si i zadovoljan - kratko će Ines.

Dok razgovaramo na atletskoj stazi, počinje lagano padati kiša, upozoravam dvije sugovornice na padaline koje se spremaju, međutim, čini se da je to samo moj problem.

- Najzanimljivije mi je trčati po kiši, ali onoj junačkoj, kada se smočim do gole kože. Vjerujte mi, iscjeliteljski djeluje. Moram napomenuti da se nisam prehladila dvije godine - uz osmjeh kaže Slađana Đuderija, 45-godišnjakinja koja potrčala prije pola godine, a već se sprema za osvajanje polumaratona.

Krenuli su se baviti ovom aktivnošću zbog različitih ciljeva i razloga, međutim, tek kada upoznate te ljude, shvatite da im je jedno zajedničko, mlad duh i pozitivan stav.

- Danas je svaka osoba izložena stresu, ali ne dolazi do izražaja na treningu, jer upravo takve osjećaje kroz trčanje izbaciš. Zato, nakon zahtjevnog treninga ne osjećaš umor, već samo pozitivu. Zbog toga ljudi i zadrže zainteresiranost, a nakon nekog vremena budu iznimno zadovoljni i s rezultatima. Nama trenerima je cilj da ostvarimo njihove pojedinačne ciljeve - pojašnjava Ana Ljubić Rogulj, osnivačica "Škole trčanja". Sve je krenulo skromno, kao i kod svakog trkača, a danas se mogu pohvaliti sportskim, fizičkim i mentalnim rezultatima.

Naime, škola je pokrenuta 2015. godine sa samo 30 zainteresiranih polaznika, a do danas su ih prebrojali oko 130. Stvara se sve veća zainteresiranost ljudi za aktivnost, koja se na prvu ne čini kao velika filozofija, ali je potrebno poslušati pokoji savjet kako bi znali kako se pravilno rekreirati.

- Polaznike učimo programiranom planiranju, da oni kasnije, kada izađu iz škole, znaju kako pravilno trčati. Tako znaju da se pred trening moraju razgibati, rastrčati, odraditi glavninu treninga te se rastegnuti. Kako u svemu, tako i u trčanju mora postojati red i pravila, a kada ih oni nauče, mogu se slobodno zaputiti na organiziranu utrku - kaže trenerica.

Ponosna je na svoj projekt, ali i na postignute rezultate.

- To postane zdrava ovisnost. Svatko poznaje svoje granice, a ako shvatite trčanje kao neku vrstu ispušnog ventila, onda će vam zaista biti zabavno. Tako da ćeš neke svoje navike prilagoditi ovoj novoj, zdravijoj navici. Ljudi sami sebe opterete, što dovodi do ozljede, a mi se brinemo da se to ne dogodi. Većina ljudi nije trčala od srednje škole, zato ih treba naučiti kako postepeno postizati rezultate - ističe osnivačica škole trčanja koja je posebni naglasak stavila i na pogreške s početka ovog teksta.

- Problem trkača na Marjanu je što se naglo zatrče, tako dođe do velike koncentracije mliječne kiseline unutar tih 800 metara, izdrže još 200-300 metara, i to je kraj treninga. Treba ići postepeno i ne riskirati ozljedu - slikovito pojašnjava Ana Ljubić Rogulj.

Tako početnici ne kreću odmah s trčanjem do iznemoglosti. Treninzi u "Školi trčanja Split", provode se tri do četiri puta tjedno. Kombinacijom atletske staze, trčanjem po travi, zemlji i cesti postiže se bolja prilagodba na kosti, zglobove i mišiće koje u trčanju najviše koristimo.

- Krećemo s minutom trčanja, pa minutom hodanja, oni koji su krenuli u rujnu na trening, sada su već došli do trideset minuta, dakle, trče deset minuta, naprave pauzu od minute i tako ponavljaju. Već nakon tri mjeseca mogu pola sata bez stajanja trčati, to su veliki napredci koji ih vesele - kaže nam trenerica, a napredak je već nakon mjesec dana vidljiv.

Tijekom tjedna se trči na atletskoj stazi u sklopu Sportskog atletskog kluba - ASK, a subotom se odlazi na dužu trku po Marjanu. Zato je ova škola dobar temelj za one koji se žele samostalno nastaviti baviti trčanjem.

Početnički program škole trčanja je zamišljen na šest mjeseci, a oni koji žele, mogu nastaviti i dalje trčati u grupi.

- Drago mi je što naši članovi znaju da s nama mogu ostati, ponekad je dobro da se odlijepe, probaju sami, pa shvate koje su prednosti grupnog vježbanja. Najteže je biti sam, u grupi možeš puno više, jer ona motivira - pojašnjava Ana te ističe kako je prednost i stvaranje novih prijateljstava.

Zdrava i pozitivna atmosfera koja vlada među polaznicima tjera ljude da se vraćaju i dolaze na treninge, a rezultati su samo šlag na torti.

Međutim, ako namjeravate krenuti s trčanjem, a duži vremenski period niste sportski aktivni, a uz to još imate i nekakav drugi zdravstveni problem, potrebno i poželjno bi bilo napraviti sportski liječnički pregled.

- To sugeriramo svima, jer smatramo bitnim brigu o vlastitu zdravlju. Ako je osoba sportskim liječničkim pregledom procijenjena sposobnom za pohađanjem programa škole, i nema drugih zdravstvenih smetnji, programom trčanja se prilagođavamo stanju polaznika. Alternativa trčanju je nordijsko hodanje - ističe trenerica.

Ako je polaznik hodač i nije se nikada bavio sportom, ili se bavio povremeno, ali je to bilo prekinuto, ako je polaznik trkač početnik, rekreativac ili trkač natjecatelj, svakom od njih se treneri pokušavaju prilagoditi i zadovoljiti njihove osobne ciljeve.

Uz Anu, tu je glavni trener, Tomislav Tabak koji je početkom studenog sudjelovao u maratonu u New Yorku. Uz njega tu je Luka Miolin, član paraolimpijske reprezentacije za biciklizam, Dragan Baničević i Petar Rogulj, Anin suprug i trener koji sa sportašima radi na rehabilitaciji, tako da trkačima pomaže sa znanjem i savjetima.

- Nije to samo suhoparan trkački trening, radimo dinamične vježbe, vježbe snage, zagrijavanje. Treniramo na Marjanu, Sustipanu, penjemo se po Marjanskim skalama, jako je zanimljivo i dinamično, što je polaznicima, ali i nama iznimno važno - napominje osnivačica škole koja s ponosom može reći da stvara maratonce.

- Jedna naša članica uspjela istrčati maraton – 42 kilometra. Krenula je polako s nama, čak je imala ozljedu, ali se ponovo uspjela vratiti i postići svoj cilj. Dakle pripremamo ih za utrke, ali i za rekreaciju. Uvijek ljudima preporučim da sudjeluju, ne treba se utrka otrčati, možeš prošetati, ali sa simboličnom startninom koju platiš za sudjelovanje, potičeš da se dobra aktivnost održi i sljedeće godine - napominje trenerica. Ističe kako nikoga ne žele tjerati na utrke, svatko radi ono što voli, međutim, većina ih se prijavi za sudjelovanje.

Povezani su s "Maraton klubom Split", tako da sudjeluju u utrkama koje su u njihovoj organizaciji. Sada se pripremaju za Splitski polumaraton, Božićnu i Novogodišnju utrku.

- Želimo pokriti naše domaće trke, ljude natjerati da se pokrenu, djecu natjerati da se pridruže, jer ono što je biti utrke je samo sudjelovati i podržati pozitivnu aktivnost kroz sudjelovanje. Premda se zove utrka, naglasak je na druženju, a ne morate je otrčati do kraja. Na utrkama bude zezancija, a ljudima nedostaje toga, jer je život brz i ozbiljan – napominje trenerica.

Sudjelovali su na polumaratonu u Metkoviću, pripremaju se i za Splitsku Skalinadu, zatim Sinj, Omiški polumaraton, utrka u Sarajevu, Novom Sadu, Zadru, Ljubljani, Pragu...

- Kada ideš na utrku, odlaziš za vikend, tako da je utrka malo brže razgledavanje grada – simpatično pojašnjava Ana.

Međutim, kaže da je doma je najljepše trčat, bodri ih domaća publika, prijatelji i obitelj. Novina je da se Splitski polumaraton od ove godine može trčati štafetno, tako da će oni koji ne mogu izdržati 21, imati priliku trčati po sedam kilometara. Međutim, naše trkačice kažu da im je draže sudjelovati u inozemnim utrkama. Naime, često se susreću s dobacivanjima: "Di trčiš? i "Ko' te goni"?

- Kada trčite na nekoj inozemnoj utrci, osjećaj je nevjerojatan, jer vas cijelim putem publika bodri. Dok vas ovdje ljudi mrgodno gledaju s kave. Kada se održava Splitski polumaraton, nervozno i s nestrpljenjem čekaju kada ćeš ti proć križanje, jer im se žuri autom u nedilju ujutro. U Metkoviću sam na humanitarnoj utrci načula čovjeka u prolazu koji je rekao: ima budala koliko hoćeš, evo trče pored mene - prepričava Ines Volarević, trkačica s početka ove priče.

- Žalosno je to. Sve je zdravije od kauča, trgovačkih centara, nervoze koju sami sebi stvaramo, a ovih sat vremena treninga, za nas je antistres zona i sretni smo što je imamo. Uostalom, sada mogu obući cijeli ormar robe, tijelo se utegnulo, a kalorije se nevjerojatno troše - ističe Slađana Đuderija.

Međutim, dovoljan dokaz koliko im nije stalo do usputnih komentara je i izniman uspjeh njihove prijateljice u trčanju, i u životu, Nere Derato, koja se s 53 godine aktivirala, a lani je na štafeti u Sarajevu osvojila treće mjesto

- Picavala sam tjelesni u školi, a sada obožavam trčati. Ne mogu vam opisati taj osjećaj kad nakon treninga znate da ste nešto dobro napravili za sebe. Za nas loše vrime ne postoji, trčimo i po kiši, na plus dva ili minus jedan, nije bitno, jer već dugo nisam bila prehlađena - ističe simpatična Nera, koja napominje kako su uz putovanja i zdrav način života, nastala i prava prijateljstva.

Za početak su vam potrebne dobre tenisice, stare tajice i majica, a ostalo dolazi samo. Osim dobre linije, trčanje pomlađuje i produljuje život, smanjuje se rizik od bolesti, umanjuje tegobe astme, pretilosti, dijabetesa tipa 2, bolesti srca, visokog krvnog tlaka, raka...

Bilo zbog estetskih ili zdravstvenih razloga trčanje je jedan od preporučljivijih načina tjelesne aktivnosti. Već 30 minuta trčanja, tri do četiri puta tjedno, uz zdravu i uravnoteženu prehranu, te sedam do osam sati sna, uvelike doprinosi zdravlju. Kao najjednostavniji oblik kretanja trčanje čini tijelo zdravo, a ispod površine kože skriva se zadovoljniji čovjek.

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Atletika