Rijetko koji Splićanin, pa i gost, neće se složiti s tvrdnjom da malo koji gušt stoji uz bok ispijanju kave na Rivi.
Vjerojatno već zamišljate scenu; sjedite negdje u hladovini, idealno osvježeni povjetarcem, možda je rano jutro, pa još nema ni gužve ili ste tip od vreve pa umjesto šalice kave u ruci držite čašu hladnog pića. U društvu, ili sami - kako vam volja - važan je jedino taj pogled.
Ono zbog čega joj se uvijek vraćamo; palme i galebovi, treperavo more okupano suncem, trajekti i brodice, a iza njih otoci i beskraj u kojemu sve brige u trenu ispare. Ostane samo treptaj, obrisi arhipelaga utisnuti ispod kapaka. I taj osjećaj otvorenosti; prema moru, prema životu, prema budućnosti.
No, scena je u stvarnosti nešto drukčija. Ono prema čemu gledamo izaberemo li sjes...