Diskografska jesen u Hrvata – s barem sedam-osam netom objavljenih albuma s “indie” ili alter predznakom – i nije tako loša kako bi se očekivalo. Doduše, moglo bi se reći da je, barem u fazi babljeg ljeta, zakazao “mainstream”. Premda, ruku na srce, ako je suditi po mizernoj prođi nosača zvuka, nitko više ni ne zna što je to hit-proizvod iz srednje struje, a što ljuta alternativa.
Diskografska industrija – koja se diči i svojim besmislenim “institutom” – već godinama životari cijedeći back-kataloge. Istina, nađe se tu i zanimljivih izdanja (kolekcije albuma Dina Dvornika, Idola, novi najavljeni box Bijelog dugmeta, reizdanje greatest hits složenca Olivera Mandića...), no čak i naklade najrazvikanijih prvoligaških imena rijetko dosegnu četveroznamenkast...
Diskografska industrija – koja se diči i svojim besmislenim “institutom” – već godinama životari cijedeći back-kataloge. Istina, nađe se tu i zanimljivih izdanja (kolekcije albuma Dina Dvornika, Idola, novi najavljeni box Bijelog dugmeta, reizdanje greatest hits složenca Olivera Mandića...), no čak i naklade najrazvikanijih prvoligaških imena rijetko dosegnu četveroznamenkast...