Scena Mozaik

ŽENA KOJA RUŠI BARIJERE

Ova je Hrvatica trčala na zabranjenom maratonu u Iranu

ŽENA KOJA RUŠI BARIJERE

Pod okriljem tame, prošlog se petka iz svojih domova i hotelskih soba rasutih po Teheranu pred svitanje zore iskralo 11 hrabrih žena, koje su prethodnu večer provele u skrovitom izmjenjivanju poruka dogovarajući sutrašnji susret. Našavši se s buđenjem dana, kose su uredno sakrile velom, odjenule bijele majice s natpisom "I run Iran" na leđima, te uskladile satove i, zabranama usprkos, u tišini potrčale prema budućnosti.

Priča je to koju nam je, našavši se među njima, ispričala Zagrepčanka Iva Hafner iz inicijative "Run Croatia", o kojoj smo nedavno pisali u Slobodnoj Dalmaciji, pohvalivši se kako su u tajnosti premostile zabranu kojom su ih iranske vlasti pokušale spriječiti da otrče tamošnji prvi ženski maraton.

Kako doznajemo, u želji da pridonesu rušenju rodnih barijera, 106 žena prijavilo se za sudjelovanje u ovoj povijesnoj utrci, a više od pola njih "potegnulo" je do Irana iz udaljenih dijelova svijeta kako bi podržale tamošnje žene u prijelomnom trenutku kad će prvi put u povijesti Irana trčati uz bok muškim kolegama.
– Kad smo dan prije utrke doznale da se organizator predomislio, te da nam ipak neće biti dopušteno trčati s muškarcima, jer nas se, tobože, nije prijavilo dovoljno, malo je reći da smo bile razočarane...

A teško je opisati kako smo se osjećale kad su nam kao alternativu ponudili da trčimo 10 kilometra na praznom stadionu; bez publike i pod paskom moralne policije – govori nam Iva uvodeći nas u priču o pomicanju granica.

Ne mogavši stupiti u kontakt s organizatorom Nizozemcem Sebastianom Stratenom, koji je, kako navodi, od samih početaka ignorirao njihove upite, te doznavši više o pozadini takve odluke, dio je ogorčenih natjecateljica, među koje se i sama svrstala, odlučio da neće prihvatiti "ne" kao odgovor.
– Povezale smo se s novinarkama i aktivisticama iz inicijative "Free to Run", autoricama dokumentarca "Secret Marathon", o djevojkama koje trče Afganistanom, pa je u toj atmosferi naš nastup postao još važniji.

Budući da tamo FB nije dopušten, komunicirale smo preko VPN mreža i u tajnosti razmatrale mogućnosti važući rizike, s tim da nam je najvažnije bilo da se zauzmemo za jednakost, a da pritom ne ugrozimo egzistencije domaćih žena pokušajem da startamo s muškarcima, jer bi sigurno došlo do protestne scene.

Shvatile smo da su bolji suptilni načini kreiranja otpora, kooperativni s vlastima, jer ako se na jednom ovakvom događaju dogodi neka ružna scena, koja šteti ugledu Irana, a posebno prije nadolazećih izborih, tada kazne postaju još restriktivnije – rekla je Iva, ističući kako unatoč opuštenim stavovima među većinom Iranaca i Irančanki koje je imala prilike upoznati, vlasti itekako drže do toga da se poštuju pravila ponašanja, što su konačno pokazale poslavši policiju da sa starta ukloni tri trkačice iz Kine koje su, unatoč zabrani, ipak pokušale trčati uz muškarce.

Tog se jutra, na dan maratona, kako sa zanosom prepričava, Iva tako našla među jedanaest žena kradom okupljenih u ˝Beheshte Madaran˝ ženskom parku, gdje su neslužbeno otrčale dionice zabranjenog im maratona, daleko od pažnje javnosti koja je u tim trenucima pratila njihove muške kolege na službenoj utrci. Prolaznici, među kojima je iznimno petkom, koji je za Irance što je nedjelja nama- bilo i muškaraca, njihovu su inicijativu i poruku ˝Hope to run 42 K next year˝ pozdravili pljeskom, nerijetko im se pridružujući na putu ostvarenja osobnog i univerzalnog cilja.

- Vrijedno je to iskustvo, koje ne bi doživjele da smo se ograničile na službeni dio utrke od 10 kilometara, koliko nam je bilo dozvoljeno trčati, a koje smo kasnije tog popodneva, bile primorane odraditi u tišini i osami derutnog stadiona, gdje smo se osjećale kao da trčimo po kazni.

Ovako, mi znamo da smo u kombinaciji službenog i neslužbenog djela utrke, koji smo organizirale same, uspješno otrčale punu kilometražu maratona, odnosno polumaratona - već prema osobnim željama; što sve, a pogotovo Irančanke među nama, smatramo velikim uspjehom – govori nam Iva dodajući da ovakvi trenuc daju nadu da nije sve crno i da vrijedi trčati za bolji i jednaki svijet u kojem živimo - zaključuje naša sugovornica.

DVA LICA IRANA

Iako spolna segregacija u Iranu još uvijek ponekad ženama zabranjuje čak i javno praćenje pojedinih sportskih događaja, kako navodi naša sugovornica, svakodnevica je bitno drukčija pa se sportu sklone Irančanke slobodno kreću u, doduše, ženskim parkovima čak i u kratkim hlačama i otkrivene kose.
– Nerijetko se petkom može vidjeti mamu kako vježba kvadricepse dok se tata igra s djecom. Ta slika treba obići svijet, a ne koliko su službe restriktivne s besmislenim zabranama – ističe Iva.

PRVA ŽENA NA BOSTONSKOM MARATONU

Zadivljena stavom i energijom lokalnih žena koje, kako kaže, strpljivo i kontinuirano rade na pomicanju granica, Iva nas je podsjetila i na Kathrine Switzer, koja je 1967. prva istrčala bostonski maraton unatoč tome što ju je direktor utrke pokušao izbaciti sa staze, navodeći kako ih je upravo ona inspirirala na inicijativu.

 

Naslovnica Mozaik