Scena Kultura

PRETPREMIJERA

Vlatka Vorkapić, redateljica dokumentarca 'Odgođena revolucija': Jedine revolucije koje me zanimaju su one male, osobne

PRETPREMIJERA
Naš film završava upravo s pitanjem kakvi ćemo mi biti i kakva će ova zemlja biti za 25 godina? Ali, u filmu nudimo i jednu drugu rečenicu, a to nam je ujedno i zadnja rečenica u filmu koja glasi: 'Mi smo oni koje smo čekali'. Da, uistinu, mislim da je to osnovna istina koju si svatko od nas mora osvijestiti i pronaći snagu u sebi kako bi se bez straha ili cinizma zauzeo za sebe ali i za druge i za sve ono što smatra pravednim. To su te unutarnje revolucije. Male, ali najvažnije.

Vlatka Vorkapić je režirala jedan od najgledanijih hrvatskih filmova novog milenija, iznenađujući kinohit “Sonja i bik“. U Americi bi nakon tog filma Vlatka u studijskom sistemu vjerojatno snimila i još komercijalniji nastavak, no u Hrvatskoj ona umjesto romantične komedija snima dokumentarnu dramu. Dokumentarac “Odgođena revolucija“ govori o ratnom profiterstvu, tranzicijskim pljačkama, nepravednom društvu… svemu onome što godinama tišti Lijepu našu, a pretpremijeru je prošlog tjedna doživio na Zagreb Film Festivalu.

Odakle potreba da filmom ukažete kako nešto ne valja i treba se mijenjati?
- Jedan od osnovnih razloga zašto se bavim dokumentarizmom je mogućnost da snimajući dokumentarce postavljam ona pitanja na koja i sama želim dobiti odgovore. Ovaj film je upravo takav. Za početak snimanja ovog dokumentarca najzaslužnija je scenaristica Marina Globočnik. Ona je godinama snimala svog nezaposlenog brata koji je nakon niza odbijenica za posao na neki način odustao od aktivnog života.

To je Martinu potaklo da krene u istraživanje za ovaj film. Naime, njezin brat nije izoliran slučaj. Mnogi su ljudi odustali. Međutim, neki nisu i oni su junaci našeg filma. Jako sam zahvalna Martini što mi je došla s idejom da režiram ovaj film. A neki moj osobni okidač je bila i rečenica koju sam toliko puta čula, a ona glasi: "To ti je jednostavno tako". Ta rečenica, ne samo da sadržajno ništa ne znači, nego smatram da je osoba koja to izgovara na neki način sukrivac za opće stanje.

Zašto se “odgađa“ revolucija iz naslova vašeg filma?
- Taj naslov nam se učinio dobar je u svakom slučaju privlači pažnju. Ironičan je, a ujedno i pogađa ono bitno u filmu - tematiziranje nedostatka bilo kakve angažiranosti.

Pozivate li ovim filmom na prekid odgode revolucije?
- Za početak, pozivamo gledatelje da kad film bude u kinodistribuciji dođu u kino i pogledaju ga. Mislim da će ovakve teme sve više ljude zanimati ljude. Publika koja posjećuje nezavisna kina ona je koja ne bježi od filmova koji se bave teškim i ozbiljnim temama. Ali, junaci ovog filma unose i dozu humora u svoj svakodnevni život tako da su mi neki na pretpremijeri i rekli da je ovaj naš film tragikomedija. Zvuči logično jer mislim da se velika većina hrvatskih građana i osjeća kao da živi u tragikomediji.

Naratorica vašeg filma, ujedno i scenaristica Martina Globočnik, pita se kako bi izgledala ta pobuna. Što vi mislite? Možete li je vi vizualizirati?
- Pa, mi smo je na neki način i vizualizirali u filmu. Martina je istražujući za film pronašla ljude koji ne odustaju, ukazuju na nepravdu i pokušavaju je ispraviti. To su male, pojedinačne svakodnevne pobune. Ali, tako sve promjene i počinju - s malim koracima. Film govori i o tome kako se u Hrvatskoj devedesetih istovremeno ratovalo i trgovalo. U jeku najžešćih ratnih stradanja Đuro Gavrilović postaje vlasnik najveće mesne industrije u Hrvatskoj.

Taj slučaj istražuje jedna od junakinja našeg filma - slobodna novinarka Iva Anzulović. Neizvjestan je epilog, ali Đuri Gavriloviću sudi se za ratno profiterstvo. Jedna od posljednjih žrtvi tranzicijske pljačke je i modna kuća Kamensko. Đurđa, bivša radnica već sedam godina ukazuje na kriminal zbog kojeg je uz kolege završila na ulici. Ona, za razliku od većine, zna da se mi sami moramo izboriti za pravednije društvo.

Jedno od pitanja koje film postavlja jest zašto se u zemlji u kojoj je 250 ekstra bogatih nitko od 300 tisuća nezaposlenih i više od 800 tisuća ljudi na rubu siromaštva ne pobuni? Vaš odgovor?
- Puno je ljudi odustalo od aktivnog života zbog trajne zapletenosti u svakodnevne probleme. Zašto ne možemo pokušati nešto promijeniti ako smo nezadovoljni, a pri tome ne mislim na radikalne metode za promjenu nego na to da se ljudi ne usuđuju zauzeti za sebe i druge. Također je nestalo i solidarnosti među ljudima. Međutim, mi u filmu pokazujemo zapravo ljude koji pokušavaju nešto promijeniti. Đurđa Grozaj, nekadašnja radnica tvornice Kamensko, a sada predsjednica udruge Kamensko koja se pojavljuje u filmu za mene je junakinja po svim kriterijima.

Osobno mi je bila vrlo teška scena u našem filmu kada je Đurđa gledala predstavu o Kamenskom i rasplakala se. Međutim, ona ide dalje i kada ne uspijeva i pada, ona je osoba koja u životu nikada ne odustaje. Stvarno ne dopušta institucijama da ne rade svoj posao, u mjeri u kojoj može na to utjecati. Oduševila me, draga je i simpatična osoba, ima nevjerojatnu energiju i u najtežim trenucima zadržava životnu radost i svoj smisao za humor.

Slobodna novinarka Iva Anzulović i član Radničke fronte Marko Milošević također su junaci jer se bore za nešto što nije usko vezano uz njihove egzistencije. Iva je samohrana majka, nezaposlena, samo povremeno radi kao novinarka. Kod nje mi se sviđa to što ima dozu pozitivne ludosti, što je vidljivo i u tome da se kandidirala za predsjednicu države.

Jedan od aktera dokumentarca, “tvrdi ljevičar“ Marko, govori kako u svojim istupima na terenu mora objašnjavati da je “nacionalizam 90-ih stvoren da bi se narod opljačkao, da bi se društvena vlast pretvorila u privatnu, da bi deseci tisuća ljidi išlo na frontu i vraćalo se u upropaštene tvornice“. Kako vi gledate na to?
- Ne morate biti "tvrdi" ljevičar da vidite da je nešto s tranzicijom i privatizacijom u Hrvatskoj pošlo jako po zlu. U filmu imamo jednu scenu iz predstave "Projekt višegodišnjeg nasada jabuka" u kojoj glumci poput nekog grčkog kora nabrajanju imena privatiziranih tvornica i to traje minutama. Većina od tih tvornica više i ne postoji.

Što mislite dokad će se posljedice toga još osjećati?
- Jako dugo. A ne samo da se problemi ne rješavaju već se gomilaju novi. Pa pogledajte npr. Agrokor.

Kako se devedesetih istovremeno moglo ratovati i trgovati, te ginuti za državu dok su je drugi prodavali?
- To je pravo pitanje, ali mislim da se tim pitanjem treba baviti DORH. Nadam se da će se sve više i baviti. Srž tog odgovora vjerojatno leži u činjenici da su neki razmišljali na način koji najbolje ilustrira ona strašna i cinična rečenica: "Rat je prilika koja se nikako ne smije propustiti."

Što je s predsjednicinim obećanjem da će Hrvatska biti među najrazvijenijim zemljama Europe i svijeta?
- Pa, poanta svakog obećanja i jest u tome da se održi i ispuni, zar ne? Tako da to još čekamo (smijeh). No, dobro, nije predsjedničino obećanje nešto neuobičajeno u političkom diskursu, nažalost. U svako predizborno vrijeme obasipaju nas svakakvim obećanjima. Ja se nekako u ta predizborna vremena uvijek sjetim Štefice Cvek i jedne scene iz filma "U raljama života". Mislim da Vam ne moram govoriti o kojoj je sceni riječ (smijeh).

Kako će Hrvatska izgledati u sljedećih 25 godina? Kakva zemlja će ostati djeci?
- Naš film završava upravo s tim pitanjem - kakvi ćemo mi biti i kakva će ova zemlja biti za 25 godina? Ali, u filmu nudimo i jednu drugu rečenicu, a to nam je ujedno i zadnja rečenica u filmu koja glasi: "Mi smo oni koje smo čekali". Da, uistinu, mislim da je to osnovna istina koju si svatko od nas mora osvijestiti i pronaći snagu u sebi kako bi se bez straha ili cinizma zauzeo za sebe ali i za druge i za sve ono što smatra pravednim. To su te unutarnje revolucije. Male, ali najvažnije.

Idući projekt mediteranska dokumentarna komedija

Paralelno s dokumentarcem "Odgođena revolucija" završavam novi dokumentarac "Pusti Dobre, pusti" koji prati kapetana i posadu jednog broda vodonosca na njihovoj plovidbi. Trenutno smo u završnoj fazi obrade slike i zvuka. Čini mi da smo uspjeli napraviti pravu mediteransku dokumentarnu komediju.

Naslovnica Kultura