Scena Kultura

JEDAN OD LAUREATA ZFF-A

Jan Cvitkovič, redatelj filma 'Sasvim obična obitelj': Poniženje je osnova ubijanja

JEDAN OD LAUREATA ZFF-A
Kad ti nekome uzmeš samopouzdanje ili posao kojeg voli i za koji zna da je dobar u njemu i počeo si ga ubijati. Kad poniziš ženu i dijete, kad dijete ne može biti isto kao i druga djeca u školi, kad ne može kupiti ručak ti ga poniziš. To je osnova ubijanja. U mom filmu nitko ne umre, ali pričamo o osnovama ubijanja - govori Cvitkovič.

Ponovno s nama na ZFF-u bio je i slovenski filmaš Jan Cvitkovič. Najnoviji Cvitkovičev film, “Sasvim obična obitelj“, prikazao se u programu “Ponovno s nama“, gdje je ovjenčan posebnim priznanjem žirija, što u njegovom slučaju ima savršenog smisla. Cvitkovič je neki način kućni filmaš ZFF-a, već je sudjelovao na festivalu s tri filma, uključujući “Odgrobadogroba“.

- To je točno, to je točno. Ja volim taj festival. Možda zbog toga jer mi je Boris T.Matić prijatelj. Tamo gdje je on je dobra energija i ja to volim. Nema nekih filozofskih razloga za to – kratko će Cvitkovič.

Koliko Vam se čini da se ZFF promijenio ili narastao od perioda kad ste sudjelovali s "Odgrobadogroba" naovamo?
- To je sad već ozbiljan festival. Sve nekako tekuće ide, čovjek ima osjećaj... Ja idem na stotine festivala i odmah znam je li festival dobro organiziran ili nije. Ovaj je dobro organiziran i filmovi su dobri i jaki. Neću ga više hvaliti, ali znate da ne izmišljam.

Prebacimo se onda na kinematografiju. Koliko se kinematografija u regiji promijenila, stavimo recimo naglasak na hrvatsku i slovensku, od "Odgrobadogroba" do danas?
- To je preteško pitanje za mene, ja sam više fokusiran na ono što ja radim i živim dosta izolirano od kinematografije. Živim na selu u Sloveniji, preselio sam u jedno malo selo tako da nisam taj tip koji se previše druži sa umjetnicima. Vodim jedan normalan život sa ljudima koji rade normalne stvari, za razliku od mene, tako da ne mogu odgovoriti na to pitanje.

Ove ste godine na ZFF-u s filmom "Sasvim obična obitelj". Vi imate svoju obitelj i upravo ste rekli da ste se preselili. Obitelj izgleda super pa odakle onda potreba za ovim filmom koji je prilično težak?
- Pa prije četiri godine sam se našao u malo težoj financijskoj situaciji. Onda su me igrom slučaja zvali da radim za jednu organizaciju koja se zove Botorstvo, recimo to tako, Kumovstvo. Zvali su me da preko ljeta radim s djecom iz tih obitelji kojima su npr. roditelji izgubili posao i u jednom trenutku nemaju ništa jer u Sloveniji postoji jedan čudan zakon iz 2012. i zbog tog zakona koji je loše napisan došlo je do potpune katastrofe u Sloveniji koja traje još i sada.

Trebali su prošle godine promijeniti taj zakon, ali nisu. Taj zakon jednostavno kaže da ako se obitelj nađe u situaciji kao iz filma, da oba roditelja izgube posao, jednostavno ne mogu dobiti nikakvu pomoć. Zakon kaže da se uvijek gleda godišnji prihod ali kako prošlogodišnji prihod još nije došao a ni ovogodišnji još nije dostupan sve službe gledaju na prihod od pretprošle godine koji je bio odličan. Taj zakon je potpuno pogodio pogotovo srednju klasu.

Na koji način?
- U roku od godinu dana te obitelji su se našle u totalnom siromaštvu, pogotovo ako nemaju bogate roditelje. Može se posuđivati novac od prijatelja, ali ne više od godinu dana. Ja sam radio s tom djecom, dvije godine za redom smo preko ljeta radili kratke filmiće. Ta organizacija njima omogućava ljetovanje svake godine. Ja sam tamo prve godine išao sa sinom koji glumi u filmu i iduće godine sa svojom kćerkom tako da sam jako dobro upoznao te dečke, curice i upoznao njihove priče. To me počelo zanimati i počeo sam analizirati njihove situacije: zbog čega je do toga došlo, kako se to dogodilo. Što se dogodi u običnoj obitelji kad dođe do totalnog raspada sistema koji dođe izvana? Što se njima dogodi iznutra?

Do kojeg ste zaključka došli tom analizom?
- Došao sam do zaključka da se u većini tih slučajeva dogodi totalni kolaps i na razini međusobnih odnosa. Kad sam dublje kopao po tome shvatio sam da se jedino u otprilike 15 posto slučajeva dogodi da te obitelji postanu stabilne i to zato što se djeca počnu boriti i preuzimati odgovornost. Tek kad roditelji vide da se djeca bore onda i oni još jednom udare i počnu se boriti. Ti roditelji su ljudi koji su imali totalno normalan život, srednja škola, fakultet, posao koji vole.

Nikad nisu mislili da će se preko noći naći na dnu. Zbog tog šoka se većina njih ne može snaći. U Sloveniji je bilo smiješno, mislim smiješno, na neki način čudno prikazivati taj film: većinu ljudi je totalno pogodio, a neki su rekli “Pa to nije realno. Da ja izgubim posao ja bi nešto našao, ja bi bio konobar“, ali nije tako. Ti si toliko ponižen i šokiran... da, ponižen i šokiran da u takvim situacijama ne možeš razmišljati ako je tvoj život prije toga bio normalan.

Film u biti govori o krhkosti (obiteljskog) života koji lako može prevaliti put od idile do egzistencijalne nesigurnosti…
- Da, a s druge strane govori da je ponekad dobro da ti se to dogodi. Neću reći ako si jak, ali ako pređeš preko ovoga i opet sastaviš sebe i svoju obitelj onda si puno jači. To nije najgore što se može dogoditi obitelji, znate. Sad su tu i ratovi. To nije najgore, a u psihološkom smislu je jednako strašno. Ne u fizičkom, nego u psihološkom smislu. Kad pređeš ovo i shvatiš da si u stvari nitko i ništa, da ništa nije sigurno, ništa nije zdravo za gotovo onda si jači, imaš neko duboko iskustvo, kako kaže ona poslovica... što te ne ubije, ojača te, a to je istina na neki način.

Koliko je onda danas uopće teško imati, odnosno podizati obitelj i što je danas uopće obitelj?
- Obitelj je nekad bila normalna funkcionalna stvar. Radimo zajedno, djeca su da nam pomognu, sve je bilo jasno. Danas ništa nije jasno. Više nema te neke ideje koja je iznad... Svaka obitelj mora naći neku svoju unutrašnju ideju da preživi. Muškarac i žena kod prvog problema idu svatko na svoju stranu. Nekad nije bilo tako, nekad su bili primorani da idu preko problema. Bilo je nemoguće preživjeti tek tako. Danas je to moguće jer i žena ima posao, ako ga ima, i muškarac ga ima. Znate, kod prvog većeg problema sve može puknuti tako da danas...

Obitelj u mom filmu je, da tako kažem, prešla preko ekstremne pizdarije i uspjela na neki način tako da ja smatram da je naš film ipak optimističan. Ipak je neka katarza na kraju. To mi je drago. Neki to vide u filmu, neki ne jer je kraj vrlo otvoren ali ljudi koji razmišljaju, koji osjete, znaju da je to film s nekom pozitivnom porukom.

Engleski naziv filma je “Basic of Killing“ što zvuči prilično pesimistično i brutalno?
- Na neki način to i je jer ti nekome uzmeš samopouzdanje ili posao kojeg voli i za koji zna da je dobar u njemu i počeo si ga ubijati. Kad poniziš ženu i dijete, kad dijete ne može biti isto kao i druga djeca u školi, kad ne može kupiti ručak ti ga poniziš. To je osnova ubijanja. U mom filmu nitko ne umre, ali pričamo o osnovama ubijanja. Zbog čega je taj naziv na engleskom? To je bio radni naziv filma i onda sam htio promijeniti naslov u "Osnove ubijanja", ali glumci su se toliko navikli na taj radni naslov da se me zamolili da ga ne mijenjam.

Naslovnica Kultura