Scena Kultura

autor romana 'sjećanje šume'

Damir Karakaš: Kažem svima u lice što ih ide i ne vole me literarni snobovi, ja sam književni izbjeglica!

autor romana 'sjećanje šume'

Roman Damira Karakaša "Sjećanje šume" dobio je do sada šumu pohvala, pa i nagrada, a još se ne vidi kraj. Pisac koji je i do ovog romana imao respektabilnu bibliografiju, od "Kina Like", preko "Sjajnog mjesta za nesreću" do "Blue Moona", dodatno je podigao letvicu književne izvrsnosti, pokazavši da kad je riječima tijesno, uspjehu je široko. Kritika ga hvali, publika ga kupuje, posuđuje i preporučuje, a sam pisac se u srijedu predstavio na "Demontaži" Nebojše Lujanovića u Gradskoj knjižnici Marka Marulića u Splitu.

Nakon dugo vremena nastupaš u Splitu. Dugo su te, čujemo, zvali iz GKMM-a, što se čekalo? Ima li treme?

– Sad kad mi je najstarija kći u Zagrebu (završava lingvistiku na Filozofskom), gotovo četiri godine nisam dolazio u Split, tako da sam ga se baš zaželio, jer sam jako vezan uz taj grad. Osim toga, u splitskom Getu, gdje sam godinama živio, na neki je način i počela moja književna karijera. Na jednoj pisaćoj mašini na kojoj sam počeo tući, nakon čega mi se jako svidjelo to iskrenje riječi. Uvijek kada idem u Split, ili se spremam za Split, imam taj osjećaj da se vraćam kući. Inače, jako rijetko nastupam, iako me stalno zovu, ne mogu svugdje stići, bio sam ove godine u Leipzigu, Podgorici, Sarajevu, Beogradu, sad Splitu, dan poslije sam u Banjoj Luci, i to bi za ovu godinu bilo to. A treme uvijek ima, to znači da ti je stalo, bit će mi drago da nakon puno godina malo porazgovaram s ljudima koji vole moje knjige i podržavaju moj rad.

Nedavno si dobio "Kočićevo pero". Što ti ono znači i hoćeš li se s ponosom njime okititi?

– "Kočićevo pero" jedna je od najznačajnijih nagrada na prostoru bivše Jugoslavije i drago mi je što je ove godine završila kod mene. Osim toga Petar Kočić je veliki pisac, koji mi je od malih nogu bio vrlo bitan. Neke njegove priče koje sam pročitao kao klinac stalno su prisutne u meni, posebno priča "Kroz mećavu", koja me je kao dječaka jako potresla. On je bio pisac, buntovnik, borac za pravdu. Kod samog pisanja, Kočić se pokazao kao dubok i suptilan majstor jezika, te je isticao da je za jedno umjetničko djelo glavno da se u njega unese puno topline, iskrenosti, puno srca i krvi, a to je i ono što mene oduvijek u pisanju zanima.

Dječja metafizika

Osim velikih pohvala kritike i publike, je li roman još nešto osvojio? I što mu još ostaje da bi mogao osvojiti?

– Osim brojnih kritika, rekao bih rekordnih na ovim našim prostorima, "Sjećanje šume" također se i dobro prodaje. U samo godinu dana tiskano je upravo i četvrto izdanje, tako da nije baš istina da ljude kod nas ne zanimaju knjige. Kad je riječ o nagradama, tu je situacija malo drukčija, bio sam u gotovo svim finalima književnih nagrada i uvijek ostajao praznih ruku. No, ja sam se na to navikao jer sam sličnu sudbinu doživljavao i zadnjih dvadesetak godina i s drugim mojim knjigama koje su ulazile u finale i nikada nisu dobile nagradu. Da sad previše ne objašnjavam, reći ću samo, da sam ja napisao mnoge od tih nagrađenih knjiga, nikada ne bih dobio nagradu. Ja sam oduvijek, kako je to zgodno rekla jedna moja kolegica, književni izbjeglica. Osim toga, nemam ljude koji za mene lobiraju, nisam ni u kakvim klanovima, kažem svima u lice što ih ide, imam svoj stav, i nikada me nisu voljeli literarni snobovi, valjda jer sam iz Like.

Kako izgleda književno rivalstvo s, na primjer, Kristianom Novakom, autorom romana "Ciganin, ali najljepši". Je li kao Lauda-Hunt, Clay-Frazier, ne prepucavate se preko novina, ali, onako u četiri oka ili preko urednika, ima li teških riječi, da ne idemo dalje jer Novak je ipak prvak u karateu?

– Ma nema tu rivalstva s Novakom, on je mlad momak, kvalitetan pisac, uz to je jako pošten, tako da o njemu mogu reći sve najbolje. Ja sam rival samome sebi, sve dajem kako bih napisao što bolju knjigu i nikad nisam zadovoljan jer znam da je u ovome poslu opasno biti zadovoljan. Uvijek kažem sebi i drugima da sam bolji pisac od svih knjiga koje sam napisao i to je ono što me tjera naprijed.

I prije si u prozama miješao od dječjeg nestašluka do djedova ustašluka, no kako si se odlučio dosljedno ispripovijedati knjigu iz dječje perspektive? Dojam je da nikad nisi ovoliko duboko uronio ni u jezik, kako zavičaja, tako i djetinjstva. Je li bilo naporno kopanje po nutrini te okretanje i štednja svake riječi?

– Pa uvijek sam se u pisanju držao onoga kako je govorio Čehov, pisati tako da riječima bude usko, a mislima široko. A na ovu knjigu o djetinjstvu, koje je za svakoga vrlo bitno jer se tada gradi slika svijeta, spremao sam se godinama, znajući kakve zamke ona krije u sebi, počevši od naknadne pameti pa do pravog načina kako bi se ušlo u taj svijet dječje metafizike, u intimni svijet osjećaja i osjetljivosti. Bilo je važno naći i pravo očište, te balans u romanu, tako da mi je iskustvo ovdje bilo vrlo važno. Rekao je Meša Selimović da bi svaki pisac trebao imati pedeset godina i tek onda napisati sve svoje knjige, meni su te godine bile potrebne da napišem ovu knjigu.

S ocem iz poraza u poraz

Jesi li u pisanju ove knjige imao nekih uzora? Na primjer "Izgubljeni zavičaj" Slobodana Novaka ili "Ostani uz mene" Stephena Kinga? Napuhana krava je kao iz Slavka Kolara, zar se još uvijek živi kao na Bikovskom vrhu?

– Nisam imao nekih uzora, volim puno pisaca, ali uvijek sam imao neki svoj put i svoje viđenje literature. Formativno su mi bili jako bitni Handke, Kafka, a za ovaj roman pročitao sam dosta odličnih romana koji se bave ovom tematikom, primjerice Jergovićev "Mama Leone", "Crnac" od Gromače, pa knjige Petera Nadasa, Imrea Kertesza, Handkea. A što se tiče Slobodana Novaka, on je veliki pisac, volim njegove knjige, ali mi se nisu svidjeli neki njegovi stavovi.

Rekao bih da ti, poput Faulknera i njegova kotara Yoknapatawpha, pišeš jednu knjigu. A u njoj je otac figura golemog autoriteta, izvor nasilja i predmet mržnje. Iznenadilo me kad sam na TV-u vidio da je to običan čovjek s kojim normalno komuniciraš. Je li to još jedan lički otac kao Šerbedžijin, koji ne gleda ili ne čita sinova djela i, kao ocu, padnu li ti na um stihovi "gledam tvoju sliku gledajući sebe"?

– Ne znam što si i gdje si to vidio, osim što sam mu jednom, sjećam se, u nekoj emisiji otvorio pipu, a on je prao ruke, to je bila naša jedina komunikacija na televiziji. On ne razumije ovo čime se ja bavim, on misli da sam ja lud, to je sve jedna vrlo tragična situacija, ali tako će biti sve dok ne umremo, nema tu napretka. Ili možda ima, tko će ga znati, to je možda nešto kao kod Balkana, za koji je Cioran rekao da ide iz poraza u poraz, ali i da je to nekakav napredak. Što se tiče lika oca u romanu, znao sam, ako ga uspijem složiti sa svim svojim kompleksnostima, da će uspjeti roman, a ako ne, da će propasti roman.

S kazalištem ti ide, bit će uskoro i predstava po romanu. Filmski život je, pak, stao s "Kino Likom". Što je razlog da si više na sceni nego na setu?

– Da, bit će uskoro dvije predstave po mojim romanima u kazalištima, dok Dino Mustafić u Makedoniji radi jedan moj dramski tekst. U prvom mjesecu mlada redateljica Tamara Damjanović radit će u Gavelli "Sjećanje šume", uskoro počinju probe.

Dramaturgiju radi Nina Bajsić, jedna od najtalentiranijih mladih dramaturginja. Njih dvije pune su ideja, energije, ali i znanja, tako da me to jako intrigira. Za nekoliko mjeseci u "Kerempuhu" će jedan od najboljih kazališnih redatelja u regiji Boris Liješević postaviti na kazališne daske roman "Blue Moon", koji već želi raditi nekoliko godina. Što se tiče filmova, nakon "Kino Like" moglo se po mojim knjigama snimiti još filmova, ali ja pazim s kim radim i nema tih novaca da dam nekome svoju knjigu, a da znam kako netko neće moći napraviti ni značajan promašaj.

Na harmonici sviram lički jazz

Nakon toliko knjiga i uspjeha, osjećaš li se dijelom književnog establišmenta i može li to utjecati na tvoje pisanje?

– Već sam rekao, nisam dio nikakvog književnog establišmenta, solo sam igrač, vuk samotnjak, takav sam uvijek bio. Želim samo što bolje pisati, učiti, raditi na sebi, u planu su mi još dva romana. Kad ih završim, mislim da ću time ispuniti svoju sudbinu pisca. Baš pišem roman koji se zove "Proslava", događa se u Lici, a radi se o likovima koji su kao kod Dostojevskog, istodobno žrtve i krvnici. Pokušat ću na sto i nešto stranica opisati nekoliko generacija i nekoliko ratova. Znam da se čini nemoguće, ali, kako kaže Faulkner, pisanje i jest pokušaj da se postigne nemoguće.

Je li harmonika obješena o klin kao nešto što ne priliči književnom velikanu ili se i dalje protegneš do Francuske?

– Zovu me da sviram, ali ne radim to više, osim kod kuće. A taj život u Parizu, to sviranje, kafane, ludilo koje je trajalo godinama, to je kao da sam bio u nekom filmu. Inače, sad kad sviram sebi i kćerima, uglavnom je to jazz, možda više neki lički jazz, kako je nakon jednog mog nastupa kod Slavena Tolja na dubrovačkim Lazaretima primijetio Antun Maračić.

Kao bivši novinar crne kronike, kad čuješ policiju, vatrogasce ili hitnu, osjetiš li impuls zgrabiti novinarski pribor i istrčati na poprište?

– Ma ja nikad nisam bio neki novinar, niti sam se tako osjećao, to je bila neka potreba da se preživi, a crna kronika me zapala jer nitko drugi to nije htio raditi, jer to je jako težak posao. Bilo je još pisaca koji su radili u crnoj kronici, pada mi na pamet veliki Thomas Bernhard. Bilo kako bilo, treba čitati, pogotovo to savjetujem mladim piscima koji toliko pišu da nemaju vremena čitati, a bez toga nema kvalitetnog pisanja. Ja obožavam čitati, i mislim da je pokriti se dekom i čitati u krevetu neku dobru knjigu za mene jedan od najljepših prizora ljudskog postojanja.

 

Naslovnica Kultura