Scena Kultura

MOĆNA GLUMAČKA IGRA

Splitski GKM ima siguran hit: 'Propuh, papuče i punica' na jeziku Tima Oreškovića

MOĆNA GLUMAČKA IGRA

Nema gledatelja koji se neće prepoznati u nekoj od situacija "svetog trojstva" iz naslova – punica je jako važna, važno je ne hodati bos i još važnije čuvati se propuha, koji je u Oklahomi poželjan, ali kod nas -smrtonosan

U splitskom GKM-u odlučili su producirati hit za hitom, pa su za početak sezone odmah izišli s novim komadom. "Propuh, papuče i punica" napunit će teatar: redatelj Ivan Leo Lemo u neobičnoj je slapstick-cirkuskoj formi na scenu postavio knjigu, odnosno niz blogova čiji je autor Cody McClain Brown, doktor politologije, Amerikanac i splitski zet.

Brownovi zapisi o prilagodbi mladog čovjeka iz Oklahome na more, hrvatske običaje – kulturne i nekulturne – i novu familiju, rado su čitani i imaju velik broj poklonika. Ima u njima duhovitosti, oštroumnih opažanja, interesantnih usporedbi sa životom na drugom kontinentu, ali i poneki stereotip, očito usvojen u novom okolišu.

Veoma su životne i originalne crtice o prvim susretima s "nepoznatom vrstom", Splićankom koju je pisac slučajno upoznao u svojoj zemlji, a moraju biti privlačne hrvatskoj čitateljskoj i teatarskoj publici. Iz njegove oklahomske perspektive i oskudnog zemljopisnog znanja, ona je vjerojatno iz nekog dijela bivšeg SSSR-a, dolazi iz sive socijalističke zabiti, daleko od kulture i uljudbe – dok mu ležerno ne pripomene da živi u gradu koji je zapravo rimska carska palača, u susjedstvu Italije, a ne u goletima Sibira.


Uvalio se zbog ljubavi

Brownova fascinacija mediteranskim gradom koji mu je postao dom razvija se u više smjerova – od zaslijepljenosti zalaskom sunca na Kašjunima zalazi postupno i u tamnije zone, u redove pred šalterima, probleme pri traženju posla i sve ostale nevolje u koje se svjesno uvalio zbog jedinog vrijednog razloga – ljubavi.

Njegovo pisanje odlikuje svojevrsna simpatična zbunjenost. Uz to, Brown nipošto ne glorificira zemlju iz koje je stigao, ali se ne ulaguje ni Hrvatskoj. Jednostavno detektira pojave. Ipak, jasno je da su mu neke teme "servirane" i da je o njima temeljito podučen – od picigina do kava na Rivi.

Brownovi su blogovi stoga lagano štivo, ne uvijek ujednačene kvalitete i zanimljivosti.

Reatelj Lemo ipak ih je odlučio prezentirati s vrlo malo dorade, štoviše, snimio je autora kako ih sam čita i ta je podloga u prvom dijelu stalna pratnja zbivanjima na sceni. Amerikanac, koji govori nešto bolje od Tima Oreškovića, pripovijeda svoju životnu priču. Teksta je ostavljeno previše, ali je ilustriran sjajnom igrom Bojana Brajčića, Lidije Florijan i Anete Matulić, koji su se uz koreografiju Lea Mujića posve oslonili na šašavi, akrobatski teatar tijela i karikiranom gestom oslikali priču.

Tako koncentrirana i zahtjevna igra ne viđa se često. Stoga je velika šteta što Brownow off koji, kao kod čovjeka koji ne govori materinskim jezikom, pomalo zavlači priču koja je mogla biti povremeno pretočena i u pravu dramsku situaciju.

U drugom se dijelu snimljeni glas, doduše, gasi, ali ga preuzima Bojan Brajčić, koji Amerikančev izričaj prenosi tako vjerno da gotovo nema razlike između trake i čovjeka – pa je efekt isti, jedino nešto životniji.

Unatoč tome, moćna igra trojice glumaca rezultirala je vrsnom, nesvakidašnjom komedijom kojoj je uspjeh siguran i gotovo da nema gledatelja koji se neće prepoznati u nekoj od situacija "svetog trojstva" iz naslova – punica je jako važna, važno je ne hodati bos i još važnije čuvati se propuha, koji je u Oklahomi poželjan, ali kod nas smrtonosan.

 

 

Naslovnica Kultura