Scena Kultura

'jedan na jedan'

'Valjda nas publika ne očekuje u kupaćim gaćama!': atraktivni umjetnici večeras izlažu u splitskoj Galeriji umjetnina

'jedan na jedan'

Berlin nije nizašto osim da se zatvoriš u studio i radiš. Dosadan grad, dosadni ljudi, dosadna akademija, dosadna umjetnost... Možda otvorim studio u Dubrovniku – povjerava se Richter

Izložba koju splitska Galerija umjetnina otvara večeras u 20 sati bit će Izvoru Pendi prvo splitsko predstavljanje, a Danielu Richteru prvo predstavljanje u Hrvatskoj.

Ukupno dvadeset radova velikih formata kojima se, ruku pod ruku, izlažu radovi vrlo cijenjenog njemačkog slikara i dubrovačkog umjetnika u usponu, nastavak je projekta koji je Galerija započela prije osam godina pod nazivom "One on One/Jedan na jedan".

Istina, dosadašnje su izložbe predstavljale djela dvojice domaćih umjetnika povezanih generacijski, stilom, disciplinom ili temom, dok je u ovom slučaju riječ o slikarima različite generacije – Richter ima 55, a Pende 41 godinu – i različitog statusa u strukturi umjetničke scene: Richter je međunarodna zvijezda, a Pende ima nacionalnu reputaciju. Jedan živi na potezu Berlin – Beč, a drugi se nakon 13 godina u Düsseldorfu skrasio u Dubrovniku, gdje su se prije desetak godina ova dva umjetnika i upoznala. Izložba u Galeriji umjetnina nosi naziv "Plivati zajedno" te smo, uz pomoć govorljivog Richtera i šutljivog Pende, pokušali "plivati" zajedno s njima.

– Zbilja, naziv izložbe je šašav – kaže kroz smijeh Richter. – Ali naziv možete zahvaliti Branku Franceschiju, kustosu koji je iz samo njemu znanih razloga odlučio ovaj nastup tako nazvati. Naravno, mi se nismo potrudili dati neku pametniju sugestiju, zapravo nismo dali nikakvu. Nadam se da publika na otvorenju neće očekivati da nas zatekne u kupaćim gaćama – vedro dodaje.

Daniel Richter ostavlja dojam prilično opuštenog tipa, nekakve uljuđenije verzije Davora Gopca, što i nije čudno s obzirom na njegovu pankersku prošlost, koju je, međutim, po svemu sudeći, ostavio iza sebe. Ipak, ovaj profesor na bečkoj Akademiji likovnih umjetnosti, autor slika koje se u londonskom Sotheby'su prodaju za 150 ili 200 tisuća funti, suprug redateljice Angele Richter, rođene Njemice hrvatskog podrijetla, i otac desetogodišnjeg sina, na neki način slovi za provokativnog umjetnika.


Svijet je ludo mjesto


– Nikad nisam završio akademiju koju sam kao stari momak, s trideset godina, započeo u Hamburgu – kaže Richter. – Pa eto, sad sam profesor na sveučilištu, što je prilično zabavno. Sada sam opet u Beču, a u Berlinu sam na Akademiji radio par godina, ali iskreno... to je užasno dosadno mjesto. Berlin općenito... Hm, imam tamo, naravno, i neki privatni krug ljudi, tamo mi je studio, ali Berlin nije nizašto osim da se zatvoriš u studio i radiš. Dosadan grad, dosadni ljudi, dosadna akademija, dosadna umjetnost – dodaje bez imalo okolišanja.

Izvor Pende je, pak, Akademiju započeo u Zagrebu, no ubrzo se prebacio u Düsseldorf, intuitivno osjetivši da će na akademiji s dugom tradicijom i vrhunskim profesorima moći bolje naći svoj put.

– U Zagrebu bi na Akademiji bilo nemoguće da netko kao Daniel bude profesor – kaže ovaj tihi čovjek. – Ovdje je diploma jedina ulaznica u profesorski svijet, što, naravno, ima i svoje dobre strane.

– Sad kad sam otac, mislim da je obrazovanje važno, ne zato što daje diplomu – kaže Richter. – Diploma ne znači ništa! Međutim, obrazovanje daje mladoj osobi mogućnost da barata alatima za razumijevanje svijeta i – a to je još važnije – za razumijevanje sebe samog. Nažalost, mnogima ni to nije dovoljno.

U zapadnoj i srednjoj Europi imate milijune mladih ljudi koji ne znaju što bi sa sobom. Imate djecu iz radničkih obitelji, kakav sam bio i ja, koji su svjesni da nemaju ništa i da raspodjela moći nikako nije na njihovoj strani, i koji će se možda uništiti kao ljudi u nastojanju da se domognu materijalnih simbola uspjeha. Imate i one druge, sinove i kćeri bogatih liječnika, arhitekata, političara, biznismena, koji tragaju za smislom, opirući se tim istim simbolima uspjeha s kojima su odrasli.

Svijet je ludo mjesto, kažem vam – dodaje Richter.

Izvor Pende donedavna je bio znatno skloniji figuraciji nego apstrakciji, a i svoje najnovije radove koje izlaže u Splitu ne doživljava kao potpuni prelazak u apstraktnu formu. Njegova izložba "Metamorfoze", koja je prije dvije godine održana u Dubrovniku, po njegovu mišljenju, predstavlja prekretnicu.

– Jest, ta je izložba, premda zamišljena kao presjek moga rada, ipak bila znak promjene – kaže Pende, koji trenutačno živi isključivo od svoga slikarstva. Uzgred govoreći, slike mu se prodaju po cijeni i do desetak tisuća eura. – Publika možda, barem govoreći uopćeno, više voli figuraciju, više voli odmah vidjeti "što je pisac htio reći" slikom, ali ja sam namjerno krenuo u drugom pravcu, koji je za prosječnog konzumenta više zbunjujući i traži više misaonog angažmana – kaže Izvor Pende.


Iznenadila me vlastita karijera


– Apstrakcija je kao jazz improvizacija – kaže Richter. – A figuracija je kao... hm... kao pop! Ne kažem da je jedno ili drugo bolje ili gore, ali tako stvari stoje. Pogledajte, recimo, pjesme The Beatlesa, one su na prvu loptu primamljivije od Milesa Davisa, imaju narativ koji je jasan. Davisa morate slušati još jednom, pa još jednom, pa opet, i opet niste sigurni što ste čuli – kaže Daniel Richter.

Richter priznaje da u mladosti nikad nije mislio da će imati današnju karijeru.

– Jednostavno, kao momak bez nasljedstva, kao momak kojem ni škola nije godila, kojega su sa 17 izbacili iz gimnazije, kao proleter koji, da stvar bude još gora, uopće nije šljivio temu društvenog uspjeha i novca, moja je karijera za mene doista iznenađujuća – priznaje ovaj dobitnik brojnih priznanja čije se slike nalaze u javnim i privatnim kolekcijama širom svijeta.

– Možda otvorim sebi neki studio u Dubrovniku – kaže. – Nisam još odlučio, ali, kao što rekoh, Berlin je prilično dosadan. S druge strane, svejedno je gdje slikam budući da slikam isključivo u studiju, tako da ima razdoblja, prođu i tjedni, čak i mjeseci, da ne vidim danje svjetlo. Radim ponekad i do pet ujutro, onda prespavam pola dana, popijem jutarnju kavu u pet popodne, i opet sve ispočetka. Pokušao sam se prisiliti na promjenu ritma, i ne ide.

Jedino pod prisilom uspijem ustati u sedam ujutro, a jedina je efikasna prisila kad se moram pobrinuti za sina. Srećom, ta mi prisila uopće ne pada teško... Tako da bi možda bilo besmisleno raditi u Dubrovniku, a ne gledati ga. Vidjet ću, možda me baš Dubrovnik natjera na usvajanje normalnog životnog ritma – kaže Daniel Richter. Što još planira u idućih desetak, dvadeset godina?

– Ah, ništa – kaže Richter. – Da, zapravo... Planiram piti manje kave. I prestati pušiti. Ni to mi ne ide, premda mi je dosadio nametnuti osjećaj krivnje zbog cigareta. Jeste primijetili kako se svi osjećamo krivi kad posegnemo za cigaretom?
Da primijetila...

Onda smo i Pende, i Franceschi, i Richter, i ja naručili kavu i zapalili po još jednu cigaretu. U čast općeg konsenzusa oko odluke da ćemo svi uskoro prestati pušiti.

 

 

Naslovnica Kultura