Scena Kultura

NIZOZEMSKA FILMAŠICA

Merel Mirage: Split je jednako lijep kao prije 20 godina, ali danas i vi živite turističku ludnicu kao i mi u Amsterdamu

NIZOZEMSKA FILMAŠICA
Sjećam se da je Riva bila jako ugodna i pristupačna, opušteno, neopterećeno mjesto, a sada je ludi pulsirajući biznis. Ista ljepota, ali nevjerojatna promjena. Sam grad također, mislim da se sada u starom dijelu grada i u palači nalaze samo turisti. Onda je bilo puno opuštenije. I dalje je neopisivo lijepo i promjena mi osobito ne smeta, ali razlika je ogromna. U Amsterdamu, odakle ja dolazim je ista situacija. Proteklih deset godina je ludnica - kaže Merel.

Nizozemska filmašica, producentica i multimedijska umjetnica Merel Mirage bila je članica žirija za kratke filmove na netom završenom STFF-u. Merel je oduševljena Splitom i festivalom. Napominje kako je jako važno da postoje događanja kao što je STFF jer “tu možemo vidjeti život i inovacije iz perspektive koja nije komercijalna ili vođena zaradom“.

- Mislim da je u današnjem svijetu, gdje oglasi i trendovi dominiraju našim životom, još i važnije nego prije biti u kontaktu s drugačijim mišljenjem – smatra Mirage koja trenutno u Nizozemskoj vodi malu zakladu i bavi se edukacijom kroz umjetnost i medije u školama, na javnim prostorima, festivalima i natjecanjima.

- Organiziramo studije izrade filmova i animacije o određenim temama i prikazujemo ih na otvorenom: na raznim vrstama javnih prostora koji su pristupačni. Na primjer: javni prijevoz, supermarketi i festivali. Ideja je nastala prije otprilike deset godina. Radila sam animacije na internetu u jako ranim počecima. U to vrijeme nije postojalo ništa slično i htjela sam ljudima koji nisu filmaši pružiti priliku da se izraze putem vizualnih medija, točnije isječaka i animacije. Tako mi je pala na pamet ideja i za to.

Zapravo, 2000. sam razvila tu ideju i tražila način da prikažem isječke na javnom prostoru na nepretenciozan način. Napravila sam automat za prodaju u kojem se obično prodaju slatkiši, integrirala ekran i spojila ekran na Internet. Djeca su kući ili u školi radila animacije koje bi se direktno emitirale na automatu koji je uz to prodavao i organsku čokoladu i slične stvari. To je bio prvi automat s ekranom na svijetu i jedan od prvih animacijskih alata za obične ljude. Nakon toga sam se bavila programiranjem u jednoj školi a potom je sve više škola htjelo koristiti moj program i sve se počelo razvijati i rasti. Radilo se samo o umjetničkom djelu. Poslije toga se moja karijera malo promijenila.

U kom smislu?
- Istraživala sam svijet participativne umjetnosti. Nedavno, prije jedno dvije godine, započela sam potpuno novi projekt na istom principu. Pomoću animacijskoga programa mladi ljudi su napravili oko 30 tisuća animacija o temama kao što je sloboda, svjetska raspodjela hrane, što je održivost, što je umjetnost, što je tolerancija. Napravili smo animacije na sve te teme. Prije dvije godine smo napravili još jedan projekt, ogromnih interaktivnih razmjera, nalik na vagu iz supermarketa na kojoj važete proizvode. U našem slučaju važete važne ideje. To je projekt na temu održivosti svijeta.

Ljudi stanu na tu veliku vagu i pritisnu tipke nalik onima u supermarketu no biraju izazove iz svakodnevnog života. Jednostavne stvari kojima bi život postao malo više održiv, ali i šašave stvari kao izazov s kukcima: morate pojesti kukca i napisati nešto o svom iskustvu. Ako ljudi pristanu na izazove dobiju kupon nalik onome u supermarketu i pročitaju svoj zadatak. Potom mogu razmjenjivati iskustva na Instagramu a u muzejima i na javnim prostorima izlažemo slike sudionika. Cijeli ciklus započinje iznova, jako slično prvome projektu.

Posjetili ste STFF prije 21 godinu, na samom početku. Koji su bili Vaši dojmovi onda, po pitanju grada i po pitanju festivala?
- Sjećam se da je Riva bila jako ugodna i pristupačna, opušteno, neopterećeno mjesto, a sada je ludi pulsirajući biznis. Ista ljepota, ali nevjerojatna promjena. Sam grad također, mislim da se sada u starom dijelu grada i u palači nalaze samo turisti. Onda je bilo puno opuštenije. I dalje je neopisivo lijepo i promjena mi osobito ne smeta, ali razlika je ogromna. U Amsterdamu, odakle ja dolazim je ista situacija. Proteklih deset godina je ludnica. Puno je turista.

Što Vam je draže? Puno turista ili opušteno?
- Opušteno. Ali, vidim to kao globalizam, to je dobro za Split. Dobro je i za Amsterdam jer donosi novac. To je promjena i moramo živjeti s tom promjenom. Moramo drugačije razmišljati i možda najljepši dijelovi grada više ne pripadaju nama. Trebali bi živjeti bliže rubnom dijelu grada. To je promjena.

A festival? Koliko se festival promijenio?
- Već mi se onda jako svidio, ali onda sam ovdje došla jednom s filmom a jednom s instalacijom o virtualnoj ljubavi. Prije 20 godina je bilo više medijske umjetnosti. U startu mi se svidjelo zbog egzotične lokacije ali nismo znali o festivalu ni o Hrvatskoj. Ove godine nisam pogledala puno dugometražnih filmova je sam bila u žiriju za kratke filmove. Nisam imala vremena za sve dugometražne. Pogledala sam tri ili četiri. Dobra selekcija jako, jako drugačijih filmova; neki jako ozbiljni, neki jako lepršavi. Jako raznoliko.

U vašoj selekciji je bilo nekoliko kratkih hrvatskih filmova koji su dobili posebno priznanje žirija, npr. “Gamer Girl“...
- Jako dobar film. Žiriju je bilo jako teško, imali smo jako slična mišljenja što mislim da je rijetkost. Bila sam jako sretna zbog toga. Imali smo iste stavove oko većine stvari. Bilo je još hrvatskih filmova koji su bili jako dobri, bila su još dva koje smo mogli nominirati. Film “Gamer Girl“ je zanimljiv jer mislim da se većina ljudi može poistovjetiti s tom situacijom. Čak i muškarci ili djeca. Zapravo se ne radi o dobivanju djece, zapravo se ne radi o djevojci, više se radi o situacijama u životu koje ne možete izbjeći i koje su već na putu prije nego ste uopće i stigli do te točke.

Mislim da je to zanimljivo kod “Gamer Girl“. Na primjer, štednjak je već treperio pa ga je trebalo kliknuti prije nego ga je uopće htjela koristiti. Shvaćate što želim reći? Sve je već bilo “uključeno“ prije nego je ona uopće poželjela nešto upotrijebiti. Mislim da u životu ima mnogo takvih stvari. Djeca moraju ići u školu, moraju dobiti diplome, svatko od nas slijedi određenu prisilnu rutinu. Ponekad se teško toga osloboditi. Mislim da je ona to napravila na jako duhovit, lepršav način, u stilu igre. Odličan film za sve nacije i sve prostore.

Koliko ste upoznati s hrvatskim filmom?
- Nisam bila jako upoznata jer u Nizozemskoj nema puno hrvatskih filmova. Vidim da je kvaliteta jako visoka pa ću ubuduće više obratiti pozornost na hrvatske filmove. Bilo je više jako zanimljivih hrvatskih produkcija. Vidjela sam zanimljive sinopsise i u programu hrvatskog kratkog filma, ali projekcije su bile u isto vrijeme kad i moja pa nisam mogla otići.

Jeste li možda pogledali nizozemski film “Stranac u raju“ o izbjeglicama?
- Jesam, jako je zanimljiv. Čovjek postane tako agresivan zbog tipa i načina na koji tretira izbjeglice. Stvarno se može poistovjetiti izbjeglicama. Način na koji upoznaju potpuno novu kulturu. Jako realistično, jako dobro snimljeno.

Bilo je zanimljivo kad na kraju filma izbjeglice kažu da bi rado otišli u Nizozemsku i puni su hvale za Vašu zemlju.
- Svijet je pun iznenađenja. Možda će za neke od njih to biti tako, a za neke će biti razočarenje. Ne znam. Ako nešto uistinu želite možda i možete uspjeti.

Kakva je u Nizozemskoj situacija s izbjeglicama?
- Jako loša. Kao što ste vidjeli u filmu, jako su obeshrabreni po pitanju života u Nizozemskoj. Naravno da su sigurni i da dobivaju hranu itd., ali mislim da bi integracija trebala biti drugačija a ne da ih samo stave zajedno. Mnogi od njih ne rade ili su cijeli dan besposleni. Za svoj projekt sam radila i s izbjeglicama pa sam posjetila tri velike lokacije na kojima su izbjeglice i trenutno također radimo na jednom velikom projektu. Malo sam šokirana koliko ljudi cijeli dan ne radi ništa. Mislim da će biti mnogo frustracija.

U Amsterdamu ima nekoliko jako zanimljivih projekata s izbjeglicama. Više se radi u umjetničkim projektima ali pozivaju izbjeglice i zapisuju što znaju raditi: jesu li umjetnici, dizajneri, ljudi koji rade s hranom itd. Potom to napišu na papiriće i stave na zid, a onda otvore tržište zainteresiranim i inovativnim tvrtkama. Radi se o jako uljudnom načinu ophođenja s raznim profesijama. Naravno da visokoobrazovani ljudi imaju malo više koristi od toga. Potom mogu raditi za određenu tvrtku i pokušati upoznati kulturu i jezik. Mislim da je jako važno nešto raditi tokom dana, a to je problem na velikom broju lokacija koje sam posjetila.

Vaša iskustva s njima su pozitivna?
- S ljudima? Naravno! Na primjer, bila sam na jednoj lokaciji i vidjela grupu pijanih muškaraca koji nisu htjeli ništa raditi već samo piti. Razgovarala sam s jednom osobom koja tamo radi već 27 godina i bavi se izbjeglicama. Ona vodi jednu od tih lokacija. Kaže da je uvjerena da mnogo ljudi uopće nema dobre namjere, ali mnogo njih je dobronamjerno. Dolaze razni ljudi, neki imaju dobre namjere, neki žele nešto postići u životu, neki su traumatizirani, ima ih mnogo. Ne možete reći da postoji jedna vrsta izbjeglice. Svaka izbjeglica je svoja osoba.

Nizozemska nije ksenofobna zemlja?
- Po mom mišljenju nije, ali vidite što se događa s Wildersom i drugim političarima. Ljudi se boje jer ne znaju što se događa i strahuju od napada i terorista itd. pa sve više i više strahuju od stranaca. Nizozemska, koja je praktički otvorena zemlja, prije je bila više otvorena zemlja. Vidim da strah možda jača kod manje obrazovanih ljudi. Kroz povijest se to uvijek događalo, tako i u Nizozemskoj. To je razočaravajuće. Moramo to osporavati i zbog toga za svoje projekte, putem svoje male zaklade, uvijek radimo puno projekata s izbjeglicama, s djecom kojoj treba posebno obrazovanje ili s grupama žena koje većinom ne vide vanjski svijet. Da jednostavno pošaljemo poruku: radimo svi zajedno, nemojmo samo raditi s visokoobrazovanom bijelom generacijom.

Spomenuli ste strah od terorizma. Mislite li da je Nizozemska sigurna zemlja po tom pitanju?
- Tko zna? Mislim da svugdje u svijetu postoji rizik od agresije dok god ne naučimo živjeti u miru. Izgleda da ima mnogo ljudi koji biraju nasilje, remete mir drugih ljudi i nameću se drugima. Na taj način se ističu. Dok se grupe ljudi tako ponašaju nitko nije siguran. Tko zna gdje idu i što rade? To može biti terorist, ali to može biti i član Vaše obitelji koji je tiranin. To je općenito problem ljudi koji su egotistični i nedostaje im empatije.

Što mislite o temi ovogodišnjeg STFF-a (Okrutna) stvarnost >< virtualna (stvarnost)?  
- Malo me šokiralo kad sam vidjela da je upravo to tema. Trebala sam biti u žiriju, a okrutnost doista nije moja tema. Volim razmišljati u rješenjima i biti pozitivna, ali okrutnost postoji i od toga ne okrećem glavu. Drago mi je da okrutnost u programu nije toliko izravna i nametljiva. Bila je jako suptilna i često tek malo odlučnija. Bilo je mnogo zanimljivih načina na koje su prikazane životne okrutnosti, pa čak i na suptilne načine. Nominirali smo jako slatki, mali animirani film pod naslovom “Negative Space“.

A virtualna stvarnosti? Mislite li da tu postoje zajednički elementi?
- Neki od filmova se dotiču teme virtualne stvarnosti, ali po mom mišljenju ne na inovativan, svjež način. Više na način koji smo već mogli vidjeti. Ali, pokazali su instalacije virtualne stvarnosti. Mislim da je puno zanimljivije fokusirati se na prikazivanje same virtualne stvarnosti, a ne pričanje o njoj. Ovo je pravi trenutak, već ima toliko puno virtualnih dokumentaraca i manjih eksperimenata. Zanimljivije je prikazati virtualnu stvarnost nego pričati o njoj, bilo na filmu ili nekom drugom mediju.

Je li virtualna stvarnost okrutnija od stvarne?
- Ne, mislim da sve ovisi od osobe koja je stvara. Bio je jedan film, ne mogu se sjetiti naziva, ali radi se o portugalskom filmu koji govori o ženi što se zaljubila u maleni stroj. Mali, ali slatki film koji nije bio dio naše konkurencije. “Artificial humour“, govori o djevojci i stroju koji je programiran kao umjetna inteligencija. Njih dvoje se zaljube. Svidio mi se jer uglavnom filmovi prikazuju androide, opasne strance i robote koji osvajaju svijet. Ne mora sve biti tako loše. Radi se o tome da pravi ljudi trebaju napraviti prave stvari.

Imam sina koji ima deset godina. Šokira me što igra igre za djecu koje će uskoro postati virtualna stvarnost. Šokira me količina igara koje su dobre i nevine u usporedbi s ratnim igrama i nasilnim igrama. To je grozno, ali razlog je taj što ih radi samo nekoliko kompanija pa se nadam da će u Splitu ili bilo gdje u svijetu neagresivni ljudi naučiti koristiti tu tehnologiju. U budućnosti će biti više zanimljivih igara u virtualnoj stvarnosti i zanimljivih programa. Samo ih treba izrađivati više umjetnički nastrojenih ljudi, a ne vojska ili velike kompanije.

Pravi ljudi trebaju imati pravi pristup. Možemo ih potaknuti davanjem novca kulturi, a ne samo turizmu jer obrazovanje je ključ. Kao i edukacija o nenasilnom korištenju medija. To je jako važno za budućnost. Jer više nego turizam možda će ljudi u budućnosti konzumirati programe virtualne stvarnosti, pa čak i one turističke. Tako da je jako važno ih koriste pravi ljudi. 

Naslovnica Kultura