Scena Kultura

More, stine, kalete

Legendarna umjetnica Lili Gluić uoči sedamdesete izložbe: Split znam slikati i iz glave, tu sve znam napamet!

More, stine, kalete

U galeriji "Dioklecijan" Muzeja grada Splita od 25. kolovoza pa do 13. rujna otvorena je jubilarna sedamdeseta samostalna izložba splitske slikarice Lili Gluić. Pratitelj splitskih, pa i dalmatinskih likovnih događanja, a o francuskima da ne govorimo, poznaje Lili po akvarelima i izložbama koje u pravilnim razmacima diskretno upriličuje po dalmatinskim mjestima, ali i europskim gradovima.

Slikarica kojoj nije nepoznat rad na marketingu, ali ni pristojnost i opasnost od nametljivosti, u razgovoru za Nedjeljnu Slobodnu pokazala se i kao osoba goleme energije čiji radni dan službeno traje od kilometarskog jutarnjeg plivanja do zatvaranja galerije u 22 sata. Između toga stao je i rad u vrtu, kontakti s petero djece i devet unučadi, kuhanje ručka, slikanje, rad u galeriji. I sve to uz smiješak i lijepu riječ. Lijepi prizori, životinje i dalmatinski pejzaži ostaju na platnu, jer Lili, kaže, misli pozitivno i može svakome reći što misli.

Kakve ste slike izložili u Muzeju grada?

– Izložila sam trideset i tri veća akrilika na platnu i deset akvarela malog formata. Ovo je izložba o Splitu. Split znam slikati i iz glave, tu sve znam napamet. Na Marjanu kod Svetoga Jere poznajem svaki kamen. Ali dovoljno je proći ulicom s druge strane, sjene su drugačije, neiscrpno. A toliko toga nisam naslikala. Posjet je odličan i zadovoljna sam.

Kakva je suradnja s ravnateljicom Muzeja Narcisom Bolšec Ferri?

– Dojam o ravnateljici je odličan. Ona je na sebe preuzela postav izložbe i otvaranje. Ja ne znam staviti i razmjestiti slike. Jednom mi je u Murteru izložbu postavljao čovjek koji je, opasan alatom, rekao da mu je to prvi put. "Što inače radite?", pitala sam ga. "Inače sam pogrebnik, zovu me Toni Nepovratni", odgovorio mi je. A dobro je postavio izložbu.



Dakle, na izložbama bude i duhovitosti?

– Dakako. Na primjer, Francuzi su u Trogiru u mom bloku vidjeli malu sliku Jakše Fiamenga i uzviknuli: "Pogledaj, naš prijatelj Umberto Eco!" Odnijeli su sličicu i tako je Eco dobio Fiamenga. Pa su Jakšu iz zezanja zvali Umberto. Zanimljivo je bilo i kad sam izlagala u Argentini, tamo strogo paze na ulazak i izlazak umjetnina pa su slike išle kao diplomatska pošta. Na otvaranju je puno ljudi htjelo kupiti slike, a nisam ih mogla prodati. Onda su mi domaćini u kući improvizirali atelje i ja sam prvi i zadnji put slikala kopije svojih slika, uz klapske zvuke. Kopije sam vratila u Hrvatsku u velikom strahu na granici. Domaćini su me poveli i na svoje imanje gdje uzgajaju tovna goveda. Jedno jutro preda mnom se okupilo na stotine junaca pa sam ih naslikala. Kritičar Andro Filipić pohvalio je baš tu sliku, a njome se oduševio jedan Teksašanin, koji ju je i kupio pa je tamo zaokružila svoj put.

Bude li vam žao slike koja tako ode?

– Bude, ali uzmem podatke o kupcu pa, ako mi treba za izložbu, posudim. A imam kući desetak slika koje su baš moje i nisu na prodaju.

Nakon splitske, slijedi i izložba u Parizu?

– Otvaranje izložbe u galeriji "Mona Lisa", gdje sam izlagala prije tri godine, bit će 20. rujna. Bit će izložena jedra, a trajat će deset dana. Izložba je prodajna, vodi je galeristica Isabelle. Nju sam upoznala kad sam bila na dvije skupne izložbe u Parizu. Dala sam joj CD sa slikama i šokirala se kad me je pitala bih li ja tu priredila izložbu. Dva puta sam, jedina iz Hrvatske, izlagala u Medijateci Pariza.

Naslikali ste i predsjednika Sarkozyja. Kako je do toga došlo?

Nicolas Sarkozy me je nadahnuo jer je njegovo lice kao karikatura. Poslala sam mu je na nagovor. On mi je u pismu zahvalio i napisao da je oduševljen portretom. To je kultura. Zaboravila sam na taj portret i, kad sam došla doma, našla pismo od President de la Republique...

Novi predsjednik ne nadahnjuje vas da ga nanesete na platno?

Emmanuel Macron ima oštre crte lica, likovno mi je zanimljiv. Za razliku od Hollandea, Štrumpfa.

Puno ste nešto s Francuskom, izložbe u Parizu, u Alijansi, u Ulici maršala Marmonta... Neki paranoik bi rekao da ste francuska igračica?

– Imala sam jako dobru suradnju s veleposlanicom Michèle Boccoz, otvorila mi je izložbu u Dubrovniku, pozvala me u medijateku, zvala me na "Rendez-vous"... Novi veleposlanički par još nisam upoznala.

Živjeli ste i u drugim gradovima. Kakvi su vam dojmovi?

– Volim i London. Tamo sam bila na natjecanju akvarelista. Volim Buenos Aires, gdje sam isto izlagala. Živjela sam u Zürichu – tamo se ne bih vratila, hladni ljudi, Milano je preindustrijski. Volim Napulj. Šporak je, bučan, pun kriminala, zakrčenih ulica, ali ima šarm, sliči na Split. Split je nešto. Ima sve. Uvijek prvi. Moj grad. Usprkos svemu.

Kako je izgledao vaš put u likovnost?

– Prve korake zahvaljujem prof. Šenauer. Vani sam pohađala razne tečajeve, ali najviše sam pokupila od haaške škole i od francuskih impresionista. No, svjesna sam da imam svoj put, boje i motive. Nikad neću slikati snježne vrhove ni ravnicu, jer to ne osjećam. Slikam more, stine, kalete, svjetlo i sjene Dalmacije, krš, babe, koze (ima ih sve manje). Imam i slika sa socijalnom tematikom, na primjer, kad je bila buka oko pristupnog puta za novo rodilište, naslikala sam Pjacu i napunila je ovcama i kozama. Tu je sliku prvi dan kupio jedan opozicionar.



Jeste li išli na likovnu akademiju?

– Akademiju nisam ni počela. Možda bih dobila, ali i izgubila svoj izričaj. Nije mi žao. Članica sam HDLU-a Zagreb, upravo su mi dva rada bila na godišnjoj izložbi. Izlagala sam u Mimari, na Trienalu akvarela, na međunarodnim izložbama "Minijature", "Žene i različitosti", itd.

Kako suprug, bivši nogometaš Hajduka Joško, gleda na vaše slikarstvo?

– Nisam imala pojma da on igra nogomet. I danas mi je neobjašnjiva ta strast za nogometom u Splitu. Nisam se ni družila sa ženama nogometaša. Suprug je bio profesionalni nogometaš koji je igrao u Hajduku, pa u Nizozemskoj. No, on je osobenjak i vrlo rano je prekinuo karijeru. On je gradski tip, uvijek u điru, a ja sam se bavila djecom i kućom. Od prvih prodanih sedam slika išla sam s mužem u Pariz. Naravno, htjela sam ići u Louvre, a on mi je rekao: "Ajde, pa se nađemo za po ure!"

Kako je izgledalo vaše školovanje?

– Odlikašica uvijek, prekinula studij ekonomije, udala se i do dvadeset i sedme godine rodila petero djece. Imam i devetero unuka.



Ima li slikara među njima?

– Imam kćer, dva sina i blizanke. Jedna od blizanki, Jakica, u Centru za kulturu Vela Luka ovog je ljeta izložila hobotnice, ribe i sipe od terakote. Krajem godine izlagat ćemo zajedno u GKMM-u. Druga sestra blizanka već je sedam godina časna sestra u Napulju, također slika, ikone. Napravila je posmrtnu masku za osnivačicu reda. To su vidjeli u Vatikanu i naručili su joj masku za svetog Leopolda Mandića, čiji ostaci sada dolaze u Dalmaciju. Druga djeca nemaju likovnog interesa. Svi su završili fakultete, troje ekonomiju, jedna pravo, jedan pomorski fakultet. Oni su svoji ljudi, ponosna sam na njih, imaju svoju djecu, troje po troje. Nisam posesivna mater i baka koja im se upliće u živote. Dobro se slažu, pomažu jedni drugima, kumovi su, nikad nisu imali sve, odmalena su počeli raditi. Nedjeljom ih volim sve okupiti za stolom, onda nas je osamnaest!

Toliko gostiju izvan sezone nemaju ni neki splitski restorani. Imate li asistenta?

– Kćeri i nevjeste su mi odlične kuharice. Mlađa kći zna napraviti njoke. Uvijek smo bili velika familija pa sam kuhala za sedmero. Ali djeca su odlazila pa mi je muž napisao na frižider: "Ne kuvaj više za sedam ljudi." Sada nas je samo troje i to mi je najteže. I roditelji su mi još živi. Tata ima 87 godina, još kopa i vozi. Neki dan je pjevao onu od Luke Nižetića "Proljeće je, a u meni nemir". Kad mu bude lošije, ode u Trogir na infuziju i vrati se u polje.

Imaju li unuci likovnog dara?

– Već ih je pet koji mogu dobro slikati. Imaju originalan izraz.

Kako slikate?

– Najčešće doma radim paralelno akrile i akvarele.

Dvije slike u isto vrijeme?

– Da. Radeći drugu sliku odmaram se od prve. Najljepše je kad sliku završim pa se ujutro probudim i idem je vidjeti. Baš uživam. Uopće mi nije stalo što će mi tko reći, ni kritika mi ne znači ako sam ja zadovoljna.

Masline ne slikate?

– Slikam, ali to mora biti posebna maslina. Jedna predivna je u Zastražišću. Ima jedna i u Blacima, nadvila se nad zid kao čovjek.



Jeste li nekad radili "običan" posao?

– Imala sam petnaest godina tihi obrt, to je radni staž.

Imate u najmu i galerijski prostor. Može li se živjeti od prodaje vlastitih slika?

– Može se, zadovoljna sam, imam koliko mi treba. Vrlo sam bogata, radim ono što volim, imam divnu familiju, muža, brojne unuke, ne zna se koji je draži. Živim u ovom ludom gradu jer ga volim. A šta mi drugo treba?

Naslovnica Kultura