Scena Kultura

POBJEDNIK PULE U SPLITU

Ante Zlatko Stolica: Gostovanje 'Kratkog izleta' na STFF-u je potvrda da smo napravili drukčiji film

POBJEDNIK PULE U SPLITU
Mislim da nitko živ nije slutio pobjedu 'Kratkog izleta' na Puli, tako ni STFF, pa ni ja sam. Već to što je film uvršten u pulsku konkurenciju za sve nas je bilo veliko iznenađenje. Upravo zato što mislim da je film bliži poetici splitskog festivala ili roterdamskog na kojem je i imao svjetsku premijeru - veli Stolica.

STFF je 2015. prikazao “Vrlo kratki izlet“ Igora Bezinovića s Antonom Zlatkom Stolicom u glavnoj ulozi unutar sekcije hrvatskog kratkometražnog filma. Dvije godine kasnije dugometražna verzija tog filma, “Kratki izlet“ također sa Bezinovićem i Stolicom iza/ispred kamere, doživjet će splitsku premijeru na STFF-u, ali unutar glavne konkurencije u kojoj se jako rijetko nađe neki domaći film.

- Svakako mi laska da je “Kratki izlet“ na STFF-u jer to je još jedna potvrda smo napravili zbilja drukčiji film. Split Film Festival se nikada nije brendirao i često mislim da je to baš hrabro i šarmantno, ali nekada ne mislim tako. Ne želim reći da bi se trebao brendirati na način da podilazi publici – dapače, mislim da bi trebao još jasnije artikulirati, da ne kažem brendirati, svoju “underground“ poziciju – kaže nam Stolica.

“Kratki izlet“ je odabran za selekciju prije nego što je postao pobjednik Pule, kao da je STFF naslutio uspješnost filma. KJeste li vi slutili da će “Kratki izlet“ osvojiti Arenu?
- Mislim da nitko živ nije slutio pobjedu “Kratkog izleta“ na Puli, tako ni STFF, pa ni ja sam. Već to što je film uvršten u pulsku konkurenciju za sve nas je bilo veliko iznenađenje. Upravo zato što mislim da je film bliži poetici splitskog festivala ili roterdamskog na kojem je i imao svjetsku premijeru.

Koja je razlika između “Vrlo kratkog izleta“ i “Kratkog izleta“, između one očite u trajanju?
- “Kratki izlet“ otprilike prati strukturu Šoljanova romana, dok je “Vrlo kratki“ jako zbijen – tu smo zapravo preskočili čitavu sredinu priče, imamo sam početak i zadnju četvrtinu romana. U osnovi, u ideji, jako je sličan, makar je, naravno, u dugoj verziji isplivao cijeli niz stvari koji u kratkoj nije mogao.

Odakle poriv da se snimi dugometražna verzija istog filma? Jeste li računali u stilu ako je Hitchcock mogao snimiti novu verziju “Čovjeka koji je previše znao“, zašto ne bi i vi dva “Kratka izleta“, jedan kratki i jedan dugi?
- Nismo imali na umu Hitchcocka (smijeh), ali da, to je zbilja neobično. To se zapravo nekako slučajno dogodilo. Bezinović je bio pozvan na neku radionicu u Italiji koja je koncipirana kao natjecanje – sedam ili osam filmskih ekipa iz cijelog svijeta treba snimiti film u tjedan dana i prikazati ga zadnji dan. On je to vidio kao priliku da testira u kojem bi smjeru Kratki izlet mogao ići, da testira glumce, da vidi tko bi u njemu mogao zaigrati.

Bio je veliki gušt tamo snimati jer zapravo to nije izgledalo kao snimanje, više neko polagano eksperimentiranje po šumama. Zbilja jako nepretenciozno, iako vjerojatno zvuči suprotno (smijeh). Već tada se zapravo dogodio prvi mali šok jer smo osvojili prvu nagradu, a bilo je tamo i onako produkcijski ambicioznih, upeglanih filmova. Nakon toga film je prošao i na ZFF i tako je nekako od polazne vježbe za dugi metar postao relativno zapažen i dobro primljen kratki film.

Šoljanov roman o izgubljenoj generaciji je objavljen 1965., možete li povući generacijsku, političku i društvenu paralelu između ondašnje i vaše generacije prikazane u filmu? Smatrate li da je i vaša generacija izgubljena te na koji način?
- Taj izraz “izgubljena generacija“ mi je malo potrošen, iako sam i sam sklon razmišljati o svojoj generaciji kao izgubljenoj. S druge strane, ne znam što bi bilo suprotno od izgubljene generacije... Neka “pronađena“ generacija? Ne znam što bi to točno značilo, a pogotovo ne znam kako bi snimili film o tome. To mi zvoni onako kao neki fašistički film. Jako mi se svidjela teza u jednoj recenziji gdje autorica otprilike kaže da je “Kratki izlet“ film o ljepoti izgubljenog vremena.

Upravo je to ta druga perspektiva. Izgubljenost nije nužno negativna, dapače, jako je, recimo, romantična. To su ti neki životni paradoksi koji su me primarno zanimali kad sam prvi put pročitao Šoljanov roman, a još više sada kada smo pisali film. Naravno, iza svega toga uvijek nužno stoji neka povijesna situacija, neki politički kontekst i vjerojatno nije slučajno da je Šoljanov roman otprilike jednako udaljen od Drugog svjetskog rata, kao i naš film od ovog zadnjeg rata. Međutim, taj me kontekst zbilja nije toliko zanimao.

Na primjer, dio u romanu kada grupa prati znak koji pokazuje u lijevo pa stignu do provalije... OK, to se očito može interpretirati kao aluzija na neuspjeh Jugoslavije, socijalizma, ali to mi je, posebno iz današnje perspektive, banalno i dosadno. Današnji politički kontekst svakako mi je zanimljiv(iji) – tu možemo govoriti o prekarijatu koji sam i sam iskusio, o jednom neuspješnom pokušaju da se živi slobodno... Ali i taj kontekst mi je ipak bio sekundaran... puno mi je uzbudljivije pitanje je li bolje odrasti ili ne odrasti, je li ljepše stići na cilj ili se izgubiti.

Kako vam je bilo biti pred Bezinovićevom kamerom u oba filma, budući da i sami režirate? Je li se u vama znao buditi redatelj ili ste se prepustili njegovom vođenju?
- Ja se i inače lako prepuštam vođenju, tako da je to i u ovom slučaju bilo lako. Pa čitav film je na neki način o tome kako se ja prepuštam vođenju (smijeh). Nisam imao potrebe uplitati se u režiju, uživao sam u ulozi ne-redatelja. Tim više šta sam cijelo vrijeme bio svjestan da je to jedna za mene jako neobična i specifična pozicija koja se neće baš često ponavljati. Dok je Bezinović smišljao šta će se i kako sutradan snimati, mi smo uglavnom kartali.

Koliko je lakše biti glumac naturščik od školovanog?
- Ne znam kako je biti školovani glumac (smijeh), ali pretpostavljam da je lakše biti natruščik. Čini mi se da s naturščicima ide lako ili ne ide nikako.

Vidite li se više ispred ili iza kamere u budućnosti?
- Iza kamere. Čak i ovom filmu u kojem eto igram glavnu ulogu osjećam se više kao netko tko je bio iza kamere nego ispred. Samo snimanje je trajalo nešto više od dvadeset dana, a pisanje voice overa skoro cijelu godinu, tako da sam bitno više vremena proveo za laptopom nego u akciji. Zapravo, tek nakon snimanja je za mene krenuo pravi posao. A šta se glume tiče... mislim da bih mogao dobro odigrati jedan beskrajno malen dijapazon uloga (smijeh). Ako netko opet baš u to pogodi, možda ću  opet i glumiti, ali sasvim sam OK s tim da se to za ovoga života ne ponovi.

Kad smo dogovarali intervju i fotkanje, spomenuli ste nam da možda odete snimati nešto na Brač za vikend. O čemu se radi?
- Idem s Mariom Pućićem i Katarinom Zlatec snimiti mockumentary o Bolu na Braču. Isto jedan koncept koji je Bezinović pokrenuo, a u njemu sudjeluje još nekoliko mlađih redatelja. Riječ je o dvanaest kratkih filmova o mjestima s neobičnim dijalektima, prikazat će se iduće godine na HRT-u.

Što je s filmom radnog naslova “Afterparty“ koji će se događati na splitskim ulicama tijekom jedne zimske noći, a najavili ste nam ga još 2014. zajedno s Jurom Debakom?
- Snimili smo ga u ljeto 2015. s Josipom Lukićem i Martinom Voloderom u glavnim ulogama. Jako smo bili sretni s njihovim izvedbama, bilo je urnebesno na snimanju, ali smo onda zapeli u montaži. Smontirali smo jednu verziju s kojom ni ja ni Jure nismo bili do kraja zadovoljni pa smo odlučili to ostaviti da se slegne. U međuvremenu je finiširanje filma omela i jedna lijepa životna okolnost - i Jure i Miro Manojlović koji je montirao film su otprilike u isto vrijeme postali očevi pa smo sve to pauzirali. Ali, svakako ćemo javiti kad to dovršimo (smijeh).

Naslovnica Kultura