Scena Kultura

'ČUVAR DVORCA'

Lukas Nola: Nevjerojatno je da dosad nitko nije snimio film o Udbi i njezinim špijunima

'ČUVAR DVORCA'
Služba državne sigurnosti SFRJ od pedesetih pa do samog kraja osamdesetih pobila je preko 70 političkih neistomišljenika koji su pobjegli ili su se skrivali po inozemstvu. Po tome je UDBA bila najučinkovitija od svih komunističkih zemalja u svijetu. Osim toga, stvorila je široku doušničku mrežu unutar zemlje čiji se repovi vuku i danas, gdje je svatko mogao uhoditi svakoga, gdje je brat špijunirao brata, ponekad i djeca vlastite roditelje, pa ako tu nema elemenata za filmsku priču, onda stvarno ne znam - veli Nola.

Hrvatski filmski festivali počeli su pratiti svjetske trendove i prikazivati poneke epizode serija. Koncept malog ekrana na velikome, tj. serije u kinu, donedavno je bio nezamisliv, a danas je stvar opće prakse s obzirom na njihovu nikad veću kvalitetu. Evo, na Puli su se, jedna za drugom, prikazale epizode biografske serije “Tin – trideset godina putovanja“ Davora Žmegača o legendarnom pjesniku i špijunske “Čuvar dvorca“ Lukasa Nole o službi državne sigurnosti osamdesetih znanoj kao UDBA.

- Film se pojednostavljeno podijelio na “festivalski“ i na “dječji“ ili komercijalni, tako da je ostala jedna ogromna rupa u sredini koju je prije svih nanjušio, mislim, HBO, iako im je to uspjelo tek s “Obitelji Soprano“, a koju sada, osim njih, ispunjavaju upravo visokokvalitetne serije i ostalih produkcijskih kuća. Ostala je jedna gladna skupina gledatelja koja nema priliku brijati po festivalima, iskreno rečeno ne ide baš ni u kino, a fali joj ono što se nekoć zvalo – film. Ozbiljan film. I desilo se.

Očito postoji nevjerojatna gomila talentiranih ljudi kojima je dosadilo režirati i pisati o superjunacima i zmajevima pa na jedan način kojeg se moja generacija još dobro sjeća rade stvari koje zanimaju i njih i nas. Televizija je kroz povijest doživjela nekoliko revolucionarnih zaokreta, neki su bili korisni, za neke se činilo da vode k sumraku civilizacije, ali ovo sad, ovo što se događa posljednjih godina, to je nešto stvarno divno, nešto čemu sam se oduvijek potajno nadao, prva revolucija koju stvarno podržavam - govori nam Nola koji je zbog roditelja, zaposlenih na tadašnjem RTZ-u, doslovno odrastao na televiziji.

- S tri godine sjedio sam na režijskom pultu pokraj Antona Martija, igrao sam se pod glasovirom na kojem je svirao Duke Ellington, Tereza i Gabi su me nosale po rukama, a gledao sam i kako se kaskaderi rasturaju u našoj prvoj dramskoj seriji “Kad je mač krojio pravdu“, koju je usput rečeno napisao moj ujak, stoga ja televiziju oduvijek doživljavam ozbiljno i nikada tamo ništa nisam radio površno zato jer to “nije film“.

Tako je bilo i s “Čuvarem dvorca“. Televizija danas ima šansu postati pokretač ozbiljnih kulturnih promjena u Hrvatskoj, to je zaista moćan stroj kojeg tek par ljudi s vizijom mogu pretvoriti u trajni rasadnik nevjerojatno plodnih “biljaka“ ili se pretvoriti u državni informativni servis, što je također legitimno, ali bojim se da u trenutačnoj situaciji/konkurenciji vodi samourušavanju. Zvuči apokaliptično i nemoguće da bi se jedan HRT mogao ugasiti, ali to su svi mislili i za “Vjesnik“ pa ga se nitko više i ne sjeća. Na ovogodišnjoj Puli nekoliko je serija koje je HRT prikazala ili će tek biti prikazane, tako da vjerujem da su njihovi urednici prepoznali trenutak.

Vaša režija je, kao i u mnogim novijim serijama, filmska i stilizirana, posebice u uvodnim kadrovima, kad služba državne sigurnosti odobrava “akciju šireg obima“ u Italiji s ciljem “preventivnog onemogućavanja neprijateljskog djelovanja“. S jedne strane, blagdanski dekor okićenog stana, s druge hladnokrvno smaknuće jedne obitelji unutar tog istog stana…
- Mi smo seriji prišli krajnje ozbiljno. Ja se već desetak godina bavim istraživanjem građe glede funkcioniranja obavještajne zajednice, unutarnjih promjena u Službi državne sigurnosti (UDBI) i naručenih ubojstava političkih neistomišljenika, tako da je scenarij u fazama nastajao jako dugo. Priča je konstrukcija, ali je zapravo sve “istinito“ i mislim da će ljudima, osim zapleta, biti zanimljiv i sam taj svijet špijuna za kojeg nekako uvijek, pa i danas, mislimo da zapravo ne postoji. Osobito jer se u “Čuvaru dvorca“ ne bavimo CIA-om ili britanskim MI5, nego prikazujemo “naše“, a i moj glavni lik je ostarjeli službenik UDBE i cijelu priču pratimo iz njegove vizure.

Osim scenarija i čitavu seriju pripremali smo jako pažljivo i studiozno. Snimali smo s jako malo novaca u jako malo vremena pa smo se zaista trebali produkcijski pripremiti. Snimatelj Mirko Pivčević i ja dopisivali smo se raznim fotografijama dok nismo otkrili atmosferu koja bi nam odgovarala i, iako se priča odvija 1985., slika je više s kraja sedamdesetih jer su i naši junaci ostali malo iza svog vremena. Danas je, što mene osobito zabavlja, “normalno“ stilizirati ozračje na TV seriji, dok je na filmu poželjno biti “dokumentaran“, tako da sam se snimajući “Čuvara dvorca“ nekako vratio kući, odnosno nitko se neće nakon “Kirurga“ ili “Kuće od karata“ usuditi pitati zašto sam se uopće bavio svjetlom.

Osamdesete su dobro rekreirane u scenografiji i kostimografiji (stojadini, fićeki, odjeća), vaša kamera često zalazi u interijere socijalizma i lokacije su općenito socijalističke. Koliko je socijalizam još nazočan na ovim prostorima? Vaša supruga Barbara, koja u seriji ima sporednu ulogu UDBA-ine tajnice, kaže da su neka povijesna mjesta ostala “balzamirana“…
- Lokacije smo također tražili jako dugo. Scenograf Ivan Veljača i ja smo u bolnici Dubrava, gdje sam proveo neko vrijeme, crtali prve skice, a on je onda devet mjeseci na potezu (doslovno) od Kockice do Kumrovca birao objekte. Uhvatili smo zadnji vlak jer sva su ta socijalistička zdanja, na žalost, u raspadu i za par godina ih uopće neće biti ili će se moći snimati isključivo horori. Kostimografica Željka Franulović je tjednima prekopavala funduse iz prošlog stoljeća i, eto, sve se nekako poklopilo.

Bilo mi je lijepo i na glumačkim probama jer su razne generacije sasvim drugačije doživljavale tekst pa je to i meni koji sam bio potpuno unutra bio svojevrsni filter za pročišćavanje scenarija. Nekome iz moje generacije sam pogled na dvoranu Centralnog komiteta budi ogromnu količinu asocijacija, dok je mlađima to naprosto velika dvorana s krasnim Pricinim mozaikom i ništa više. Uostalom, glumci su imali vježbe pucanja na streljani pa je sve imalo i zabavni štih. Mislim da zbog seriozne pripreme serija produkcijski zbog tog izgleda puno jače nego što to objektivno jest. Danas se produkcijski lakše natjecati s europskim filmom, nego s bilo kojom TV serijom, jer je televizija danas i zahtjevna i puna novaca i mora biti na neki način – “lijepa“.

U uvodnoj špici novčanice od 5000 dinara su presavijene kao papirnate ribe, a na jednoj je izdvojeno Titovo oko koje gleda ravno u gledatelja kao da njegov duh još bdije nad nama?
- Za najavnu špicu tražili smo nešto što bi generalno uvelo gledatelja u seriju koju će gledati. Znak vremena, atmosferu. Na kraju je to nešto ispao – Tito, u varijanti naših dizajnera kao kakav Veliki Brat, što je on u to doba svakako i bio. Uostalom, gledao nas je sa svakog zida. Doslovno.

“To je bilo nekad, ovo je sad“, kaže lik Ive Gregurevića u jednoj sceni prve epizode. Jeste li, vrativši se u Jugoslaviju osamdesetih, pronašli neke sličnosti s današnjim vremenom?
- Ivo Gregurević na par mjesta izgovara rečenicu “To je bilo nekad, ovo je sad“ i u seriji on se referira na sedamdesete i na “danas“, odnosno osamdesete. Za mene je to na drugi način znakovito jer se to nekad i sad nije baš puno promijenilo. Odgojen sam u jednopartijskom društvu od kojega sam, a posebno od državnih organa, u to vrijeme uvijek očekivao – nepravdu ili u najmanju ruku nisam očekivao ništa dobro. Mislim da smo se svi mi koji smo bili svjesni okruženja u kojem živimo tako i ponašali. Netko bi šutio, netko bi završio u zatvoru, svatko prema količini osobne hrabrosti koje mu je Bog udijelio. I onda je došla demokracija i ja sam nekako mislio da će se sve promijeniti, ali nije. Tako da naša serija, što vole reći u kazalištu, korespondira s vremenom. Na žalost.

Kako to da nitko prije vas nije istražio djelovanje jugoslavenskih tajnih službi na filmu ili u seriji? Okej, prije devedesetih bi to bilo nemoguće, ali poslije, nakon pada komunizma?
- Nevjerojatno je da se ovom temom na filmu od uspostave demokracije nitko nije bavio. Prvo, tko od (muških) redatelja barem jednom nije poželio snimiti špijunski film, a drugo to je toliko intrigantna tema puna neispričanih i, na žalost, potpuno nepoznatih priča. Godine 1972. palestinski teroristi ubili su 11 izraelskih sportaša na Olimpijadi u Munchenu. Nakon toga izraelska obavještajna služba organizirala je osvetničku akciju u kojoj su jednog po jednog likvidirali sve počinitelje tog masakra. Steven Spielberg je snimio film o tome.

Služba državne sigurnosti SFRJ od pedesetih pa do samog kraja osamdesetih pobila je preko 70 političkih neistomišljenika koji su pobjegli ili su se skrivali po inozemstvu. Po tome je UDBA bila najučinkovitija od svih komunističkih zemalja u svijetu. Osim toga, stvorila je široku doušničku mrežu unutar zemlje čiji se repovi vuku i danas, gdje je svatko mogao uhoditi svakoga, gdje je brat špijunirao brata, ponekad i djeca vlastite roditelje, pa ako tu nema elemenata za filmsku priču, onda stvarno ne znam.

Mislite li da bi, s obzirom na tematiku, “Čuvar dvorca“ mogao prouzrokovati neke kontroverzije kad se zavrti na malim ekranima i izvaditi neke kosture iz ormara?
- Kad sam snimao “Nebo satelite“, svi moji prijatelji su me odgovarali od toga i čudili se jer je ratna tema u hrvatskom filmu toliko bila kontaminirana diletantizmom i jeftinom propagandom da je naprosto bilo nevjerojatno da netko želi i dalje snimati ratni film. Tako je i danas suspektno baviti se bilo kojom temom iz našeg socijalističkog doba ukoliko je ne obradite veselo i nostalgično, što je također legitimno, jer se svrstavate u određeni politički tabor koji je “okrenut prošlosti“.

To i nije čudno jer je većina materijala koji se time bave zaista i dalje ideološki obojan i naprosto imbecilan, ali je naprosto grijeh meni kao autoru ne dirati se u to jer će me netko možebitno pogledati prijekorno ili napisati zajedljiv komentar, a to je objektivno jedino što vam se danas opasno može dogoditi. Iako, ja se u seriji “Čuvar dvorca“ nisam bavio politikom, niti nama Hrvatima tako dragim “objašnjavačkim žanrom“, sveprisutnim devedesetih. Mene je zanimao period od polovice pa prema kraju osamdesetih kad se i u svijetu cijeli taj komunistički, a time i represivni sustav počeo urušavati i kako se to odražava na pojedinca, u ovom slučaju na Borisa Bišćana, glavnog junaka serije, koji u taj sistem vrijednosti bespogovorno vjeruje i izvršava i najgore zadatke profesionalnom predanošću.

Bi li “Čuvar dvorca“ mogao imati i svoj nastavak u kojem biste prikazali što se dogodilo s “udbašima“ nakon devedesetih?
- Ja bih volio da se “Čuvar dvorca“ gleda jer i sam volim takve forme. Mini serija, četiri puta po sat vremena, nešto  kao dva filma. Mislim da tema jest intrigantna i vjerojatno će zbog nekih sličnosti s nedavno završenog suđenja Perkoviću i Mustaču povući sa sobom komentare koji mene naročito niti uzbuđuju, niti interesiraju. Ja bih samo bio sretan da se ljudi zabave. Na žalost, zbog samog sadržaja kojeg neću otkrivati, teško može biti nastavaka, eventualno “prequel“, što je bilo prije, ali ova tema me i dalje zanima i mislim da još ima puno zanimljivih neispričanih stvari.

Naslovnica Kultura