Scena Kultura

intervju

Poznati britanski rock novinar: Glupost je kad netko kaže da je prije sve bilo bolje

intervju

Chris Salewicz, jedan od najpoznatijih britanskih rock novinara koji je, osim u kultnom New Musical Expressu, pisao i u Sunday Timesu, Independentu, Daily Telegraphu, Q, Mojou, Time Outu, The Faceu, Wall Street Journalu..., autor brojnih knjiga o rocku, bestselerskih biografija Boba Marleya, Paula McCartneya, Joea Strummera..., romana ali i nagrađivani scenarist rock dokumentaraca, bio je jedan od članova žirija šibenskog SPFF-a. 

Uživajući u filmovima ali i u svakodnevnom kupanju na šibenskoj plaži Banje, Salewitz je čini se podjednako guštao i u jutarnjim kavama (i svom neizbježnom Earl Grayu s par kapi mlijeka) rado pričajući o filmovima i glazbi. Svojim trajnim strastima.

Dok smo čavrljali uz čašu vina stekao sam dojam da baš niste previše optimistični o budućnosti novinarstva? 

- Nije da nisam optimističan, ali vremena su se potpuno promijenila i kad govorim o novinarstvu danas, govorim o drugim medijima koji su se razvili zbog interneta. No, ima i novih zanimljivih novina. Lani se u Velikoj Britaniji pojavio “The New European” koji ima uglavnom čitljive i dobre tekstove te jasno profiliran, moglo bi se reći i svjetonazorni, stav što više nije uobičajeno. To je pravo osvježenje na medijskoj sceni na kojoj uglavnom dominira desnica. Baš kao i na BBC-ju kojeg se pogrešno drži za ljevičarski medij.

Proveli ste mnogo godina u redakciji New Musical Expressa u vrijeme kad je NME bio najutjecajniji i najznačajniji glazbeni tjednik. Kako biste danas ocijenili “rock novinarstvo”? Je li ono - baš kao i rock kritika - na izdisaju kako to vele mnogi?

- Danas mi nije nimalo zanimljivo. Ono je naime mahom asimilirano u mainstream medije koji, od “Guardiana” pa do tabloida, imaju tekstove koji se bave glazbom. Srećom, tu je internet i portali poput “Pitchforka”, “Vice” je zanimljiv ali i specijalizirana izdanja poput “Vibea” koji se bavi crnačkom glazbom. “NME” je također po nakladi i utjecaju bio dio mainstream scene no nije samo promovirao glazbu već kulturu i svjetonazor baš kao i politiku.

- Danas toga nema u toj mjeri iako se utjecaj glazbe pa i festivala poput Glastonburyja na političku scenu ne može zanemariti. O tome je sjajan tekst pred koji tjedan napisao John Harris u “Guardianu” tvrdeći - s punim pravom - da je pop glazba odnosno rock dala ključni doprinost razvoju liberalizma u Velikoj Britaniji te da, još od pojave Beatlesa naovamo, Konzervativna stranka zbog toga ne uspijeva mobilizirati mlađe birače.

Malo glamura, još manje novca

Vratimo se za tren ponovo na vaše dane u “NME”-u... U vrijeme koje mnogi danas nazivajub “zlatnim dobom rock novinarstva”. Konačno, vaši tekstovi, kao i pisanje Nicka Kenta, Charlesa Shaar Murraya, Barneya Hoskinsa... za mene su bili “sveto pismo”. Vaše reportaže s Jamajke iz Trenchtown Ghetta, primjerice, definirale su novi tip rock žurnalizma... 

- U redakciju NME-a sam došao 1974. godine. Mnogi misle da smo imali glamurozan život, znate ono - non stop koncerti i partijanja, druženje s muzičarima i selebritijima, no u stvarnosti mnogo se radilo i malo zarađivalo... Ipak, bile su to sjajne godine jer promjene su se ćutile u zraku. Postoji temeljna zabluda da su prepunkerske godine bile očajne... Krivo, jer imali ste Roxy Music, New York Dollse, američke sjajne bandove poput Little Feat, svu silu glazbenika sa američke Zapadne obale, Joni Mitchell, Neila Younga...

- Nisu ridikulozni Emerson Lake & Palmer s Keihom Emersonom koji je jurcao scenom i bacao noževe bili jedini metar kojim možete mjeriti glazbu iz tog vremena. Uzgred rečeno, njegov prethodni band Nice bio je sjajan. Pa čak je i prog-rock imao velike bandove poput ranih Yes, Genesis, Caravana, ali i krautrockere poput Can, Neu!... Bez tih bandova ne bi bilo ni Suicidea, a ni Public Image Ltd.

Vaša je strast ipak bio reggae!

- Da... Taman je tih godina krenuo Bob Marley s albumima na Islandu jer 1973. je objavljen “Catch A Fire”. Doduše, na Jamajci je sjajna glazba nastajala i u šezdesetima.

Danas se misli da je punk počeo preko noći i mnogi nisu svjesni da su 1977. postojale paralelne scene. Sjećam se da sam u “Marqueeu” jedne večeri slušao Sham 69 a već sutradan post-hipijevsku psihodeliju Stevea Hillagea... 

- Što je bilo tipično za London tog vremena. Uzgred, veoma sam volio Gong kao i rane Soft Machine, Pink Floyde... svu tu ranu psihodeliju.

Svi su oni imali utjecaj i na punk i na post-punk ranih osamdesetih... 

- Naravno, posebice Syd Barrett i rani singlovi Pink Floyda poput “Arnold Lane”.

Bili ste blizak prijatelj s Joeom Strummerom i autor ste njegove sjajne biografije “Redemption Song” pa je izlišno pitati vas je li The Clash bio vaš omiljen punk band... No tko su vam bili drugi favoriti iz tih godina? Sex Pistols?

- Pistolse sam gledao još 1976. kad su nastupali s 101’s, tadašnjim Strummerovim pub-rock bandom (Salewitz spominje znameniti punk koncert koji se održao u “Nashvilleu” 3. travnja 1976. - op. Z.G.) a posljednji put na onom zadnjem nastupu sa Sidom Viciousom no The Clash su me trajno osvojili već na prvom nastupu. Utjecaj Sex Pistolsa je bio golem no Joe Strummer i The Clash su moji apsolutni favoriti.


- Pamtim, recimo, njihov sjajan koncert s The Vibratorsima, a na istom su koncertu kao headlineri bili manchesterski punkeri Regulators koje je predvodio Danny Pease. No kad su se pojavili The Clash bila je to prava eksplozija energije... Tada sam prvi put čuo “White Riot” koju sam krivo zapamtio kao “Why Riot”. Kasnije smo se upoznali, družili i međusobno kliknuli. Nakon jedne svirke sjedio sam s Mickom Jonesom kad nam se za stolom pridružio Glen Mattlock (iz Pistolsa - op.Z.G.), a Mick me s njim upoznao riječima “Ovo je Chris, on nas stvarno kuži!”.

- Mnogo sam pouta bio s njima u studiju dok su snimali album i zapanjala me brzina kojom se ideje rođene u studiju odmah realiziraju na snimkama. Nije samo Strummer bio nevjerojatan, inteligentan i kreativan glazbenik već je to bio i Mick Jones. Uvijek sam ga doživljavao kao Paula McCartneya u The Clashu, kao glazbenika s golemim znanjem.

Otkriće novog svijeta

Jesu li i vama kao mnogima koji su pisali o zvjezdanim danima punka osamdesete i post-punk donijele svojevrsno razočarenje? 

- I da i ne... Nisam bio veliki poklonik synth-popa međutim, možda vas iznenadi, za mene su Duran Duran bili vraški dobar pop band. Baš kao i Spandau Ballet s odlično strukturiranim pop pjesmama. Osim “True” koju i dalje mrzim iz dna duše.

Vaša trajna ljubav je reggae. Uostalom napisali ste biografiju i scenario za dokumentarac o Bobu Marleyu, proveli dosta vremena na Jamajci... 

- Reggae sam počeo slušati još u šezdesetima. Ne doduše baš opsesivno kao kasnijih godina. Tada sam bio mod što znači da me privlačio i reggae, ska, soul - sve ono što će kasnije biti poznato kao “northern soul”. Prije nego li sam počeo raditi za “NME” pisao sam u časopisu “Let It Rock” i prijatelj koji je vodio PR za “Island Records” Chrisa Blackwella dao mi je te 1973. prve otiske Marleyevog “Catch A Fire”; njegovog prvog albuma za “Island”. Album me oduševio i od četiri večeri koliko su londonskom klubu kod Oxford Circusa promovirajući album svirali Wailersi, bio sam na tri koncerta. Oduševljen! Pamtim da su konerte otvorali brojem “Rastaman Chant” koji se nije našao na “Catch A Fire”, već na kasnijem albumu “Burnin’”. 

Skladba me doslovno razvalila i uvela u neki posve drugačiji novi svijet.

Negdje u isto vrijeme se na etiketi “Islanda” pojavio i soundtrack album ikoničkog filma “The Harder They Come” s glazbom koja je zapravo kompilacija singlova objavljenih na Jamajci između 1967. i 1972. a koja je na mene imala isti učinak otkrića neke nove meni posve nepoznate glazbene dimenzije. Tim ključnim albumima mogu dodati i “Funky Kingston” Totts & The Maytalsa, senzacionalan, ali do danas razmjerno potcijenjen album.

Bogatstvo izbora

Reaggae, a posebice Marley, imali su golem utjecaj na rock scenu baš kao što su ska i izdanja “2 Tone Records” utjecali poznih sedamdesetih. Kako ste dočekali pojavu Specialsa, Selectersa, The Beat...? 

- Izdanja “2 Tone Records” su mi bila veoma draga, baš kao i Specials. Jerry Dammers je sjajan tip. Mnogo ljudi pojma nema da mu je otac đakon katedrale u Canterberyju baš kao da je i otac supruge Micka Jonesa đakon čuvene katedrale u Lincolnu pa smo se tako često zezali na tu temu.

Bitna preteča punka u Velikoj Britaniji a posebice u Londonu polovinom sedamdesetih bila je pub-rock scena. Posebice s bandovima poput Dr Feelgooda...

- Obožavao sam ih, a posebice Wilca Johnsona. Često sam, živeći u Zapadnom Kensingtonu, odlazio u kvartovski pub “Kensington” gdje su nedjeljom u vrijeme ručka svirali bandovi. Tamo sam prvi put čuo Dr Feelgod koji su bili apsolutno senzacionalni. Njihov utjecaj na punk je bio golem. Posebice na The Clash. Joe Strummer je, recimo, obožavao Wilca Johnsona. Baš kao i Bruce Springsteen, zbog kojeg je počeo svirati Fender Telecaster.

Imate li nekih favorita s aktualne scene? Neke od neo-punk bandova...? 

- Ne baš, mada ima doista sjajne glazbe. Eto, za mene je Rihanna sjajna baš kao i Drake... Glupost je kad vele da je prije sve bilo bolje ili da se danas na sceni ne događa ništa značajno. Arcade Fire su senzacionalni, Artic Monkeys također... Ima toliko dobre glazbe da svatko može naći nešto po svom ukusu. Svatko može danas pronaći svojeg Elvisa - kao što sam ga ja pronašao s deset godina kad me razvalio “Pink Cadillac” - ili svoje Beatlese, prvi band kojeg sam gledao u živo. Na vama je samo da izaberete.

Naslovnica Kultura