Scena Kultura

SJAJAN TIP STIGAO U SPLIT

Književnik Jovan Nikolić otkrio novu fascinaciju: Ženskinje u Splitu imaju prekrasan repertoar psovki!

SJAJAN TIP STIGAO U SPLIT

Kao gost programa Udruge Kurs "Pisci u rezidenciji“ u Splitu boravi njemačko-srpsko-romski pisac Jovan Nikolić (62) - književnik kojeg prijatelji zovu Joff, ovdje je stigao nakon Sajma knjiga u Leipzigu gdje je promovirao dvije knjige: "Orkestar žena koje su me ostavile“ ("Das Orchester der Frauen die mich verlassen haben“) na štandu Drava Verlage iz Klagenfurta, te "Anthologie“ njemačkog PEN Centra sa nekoliko njegovih uvrštenih tekstova.

Jovan Nikolić od 80-tih godina radio je kao novinar i kolumnist u beogradskim novinama i časopisima, Radio Beogradu i TV Novi Sad. Pisao je kazališne komade, nastupao kao glumac i pjevač, a napisao je velik broj stihova za pop i rock glazbu: za Radomira Mihailovića Točka i grupu SMAK, Generaciju 5, Zabranjeno pušenje i romski sastav Ođila, a posljednji tekst "Bubamara“ glazbeni je lajtmotiv filma "Crna mačka, beli mačor“ Emira Kusturice.

Zbog oštrih tekstova prema srbijanskom režimu prebjegao je u Njemačku, pa od 1999. godine živi u Koelnu.

Svrstan u antologije

Njegova je poezija prevedena na desetak jezika i svrstana je u mnoge međunarodne antologije – francuske, njemačke, austrijske, srpske i romske književnosti. Jovan Nikolić Joff danas slovi kao "nezamjenjivi glas romske literature u Europi“, a s njim razgovaramo uoči književne večeri zakazane za petak u 18 sati u kavani hotela Bellevue.

Što Vam je kao piscu pružila Njemačka, a što nije domovina?

- Njemačka je zaista primjer multikulture među europskim zemljama. Svojim programima za umjetnike iz čitavog svijeta, mnogobrojne organizacije poput Heinrich Böll Stiftunga, Akademije umjetnosti u Berlinu i ostalih koje je teško i nabrojiti, nude uvjete za rad, mir i potpunu posvećenost svomu radu, računajući mjesečnu novčanu potporu i stan, što je za pisce sa prostora svih zemalja bivše Jugoslavije gotovo nezamislivo.

Dakle, dobio sam nešto za što sam se morao ranije izboriti potpuno sam. U Njemačkoj sam za ovih 18 godina imao preko dvije stotine nastupa, ne računajući nastupe u Austriji i Francuskoj. U Srbiji, u organizaciji tamošnjeg UKS imao sam ukupno tri službena nastupa. Međutim, ipak sam dobio izvjesne književne nagrade u Srbiji, primljen sam u srpski PEN i objavljeno mi je šest knjiga poezije.

Kakav je bio put od izbjeglice do uglednog pjesnika? Kakvo je Vaše iskustvo?

- Imao sam prvo književno čitanje 1991. u Berlinu na Festivalu malih jezika, sa dr. Rajkom Đurićem, pjesnikom iz Beograda, lingvistom i autorom brojnih studija o romskoj kulturi. Ta večer je ostala vrlo zapažena i stekao sam već tada izvjestan broj prijatelja u Berlinu.

Međutim, to ukupno nije moralo značiti ništa, pogotovu što tada nisam imao namjeru živjeti u Njemačkoj. Osam godina kasnije bio sam primoran na izbjeglištvo, najprije iz političkih razloga, a zatim posljedično i egzistencijalnih. Po intencijama nekih ozbiljnih srpskih državnih ustanova trebao sam najednom postati bijednik.

Ali ja na taj njihov projekt nikako nisam želio pristati, iz razumljivih razloga, te sam se sa 44 godine života odlučio na egzistencijalni skok. Nakon toga uslijedili su neki sivi dani, ali poslije prve objavljene knjige pjesama i proze "Zimmer mit Rad“, "Soba s točkom“, stvari su krenule onako kako nisam očekivao ni u najslobodnijim maštanjima. Moram napomenuti da je u mom iskustvu bilo dosta sreće i Božje promisli.

Bijeg

Što Vas je konkretno natjeralo 1999. godine da spakirate kofere i počnete život na novoj adresi, na novom jeziku?

- U najkraćem, to je bilo bjekstvo od stanovitog političkog divljanja jer nisam mogao dijeliti sistem vrijednosti koji je tada bio nasilno instaliran - a ispostavlja se, do danas nije izmijenjen. Dapače, deformirao je u bestijarluk jednog samopromoviranog autokrata.

U jednom eseju napisali ste za Rome da su narod "koji ima zvuk ali ne i sliku“. Možete li malo objasniti za čitatelje Slobodne Dalmacije?

- Pa Romi se, od svoje prve pojave u evropskim zemljama još u 15. stoljeću, nikako drugačije nisu etablirali među većinskim narodima osim kroz muziku i muzičare. A ostalim pripadnicima tog, kako sam kazao "Pepeljuginog plemena“, pristup balu koji se naziva normalan ljudski život bio je nedopušten. Problem Roma kao najdiskriminiranijeg naroda u Evropi je i dalje nevidljiv.

Kao potpredsjednik svjetske asocijacije romskih pisaca, koliko svojim ugledom možete pomoći rješavanju problema koji tište Vaše sunarodnjake?

- Svjetska asocijacija romskih pisaca (IRWA) je moj osobni inžinjering i Dragoslava Dedovića, odličnog pjesnika i urednika programa na srpskom jeziku na Deutsche Welle radiju. Međutim, čovjek kojega smo izabrali za predsjednika, Veijo Balzar, finski pisac, nakon osnivanja uzeo je organizaciju, stavio pod mišku i odnio doma.

On je potpuno uništio i obesmislio tu organizaciju i vrlo konstruktivan i ambiciozan Program koji je zamišljen na prvoj deklaraciji u Koelnu 2002. godine - pao je u vodu. To je, inače, sudbina gotovo svih značajnijih romskih udruženja.

Angažirani ste i u školama s romskom djecom.

- Projekt RKK, Romski kulturni karavan, zamislio sam još 2008. godine i potom obilazio uglavnom njemačke škole, gimnazije, Sveučilište u Koelnu, i Innsbrucku, predavao učiteljima, socijalnim radnicima i pedagozima o osnovama romske znanosti. Cilj je bio učešće u programu "Schulle ohne Rasissmus“, Škole bez rasizma, koji se upravo tih godina počeo širiti po njemačkim državama, kao i pokušaj amortiziranja "anticiganizma“.

Osnovni problem narastajućih i fosiliziranih predrasuda o Romima bila je isključivo strahovita neobaviještenost o porijeklu i kulturi ovog velikog indijskog naroda.

Kakva je sudbina Roma književnika, koliko su primjetni na evropskoj književnoj sceni?

- U Evropi živi i stvara stanoviti broj književnika porijeklom Roma, Sinta, Gitanosa i drugih romskih podplemenskih grupa. Oni su poznati istraživačima, lingvistima i romolozima. Čak se niti međusobno ne poznaju! Poznati su, ispada, samo na rijetko organiziranim tematskim tribinama posvećenim romskom usmenom, tradicijskom i aktualnom pisanom umjetničkom stvaralaštvu.

Romi pišu na većinskim jezicima zemalja u kojima žive ili na svome dijalektu, od mnogobrojnih romskih dijalekata koji postoje danas u svijetu. Romski je jezik prije nekoliko godina standardiziran, ali imam izrazitu sumnju da će ga prihvatiti romski pisci kao i romski narod. U Njemačkoj živi i radi malo značajnijih romskih pisaca.

Najzanimljiviji su Ruždija Sejdović, Sintica Dotchy Reinhardt, te Ištvan Farkaš, o kojem ne znam gotovo ništa osim da je vrlo talentiran. Teško je govoriti o Romima piscima u Njemačkoj jer ih gotovo ni nema.

Očev orkestar i knjige

Do svoje 12-te godine selili ste od grada do grada, da bi se skrasili u formativnim godinama u Čačku. Na koji način Vas je djetinjstvo obilježilo kao književnika?

- Jednako kao i svakog drugoga pisca čija se poputnina nalazi u ruksaku djetinjstva. Ja sam odrastao neukorijenjen po mansardama hotela diljem čitave tadašnje SFRJ u kojima je salonski orkestar moga oca izvodio svjetski plesni repertoar. Tada mi je užasnu čamotinju preuzeo predivan svijet knjiga. I otada do danas nisam prestao boraviti u tom svijetu.

U knjizi "Orkestar žena koje su me ostavile“ pišete o svojim ženama, o svom životu, ali i o jednom nestalom vremenu. Koliko su žene utjecale na Vas?

- Moje su dominante estetske traume bile jedna sestrina velika lutka, koju je donijela tetka iz Italije, srcolika lica i s krupnim očima, i predivna Teta Barica, liječnica sa dječjeg odjela Bolnice u Derventi. U četvrtoj sam godini "fasovao“ plauritu i to me umalo koštalo života. Kasnije sam, izgleda, tragao za tim modelima, ali veća je zanimljivost da su mi sve bivše djevojke i žene bile muzičarke!

I mogu zamisliti kakav bi to bio moćan orkestar: Orkestar žena koje su me napustile. I što bi mi sve mogle odsvirati, od rekvijema do charlestona za bivšega. Knjiga je upravo tiskana na njemačkom jeziku, ali ako potpišem ugovor sa beogradskim izdavačem moći će se čitati i na našim, "deklarativnim“ jezicima.

Što pišete na rezidenciji u Splitu? Kakvi su Vam utisci o gradu?

- Uspješno sam već drugi dan po dolasku u Split "fasovao“ infekt na nozi i dragi pjesnik Edi Matić me morao voziti na Hitnu. Tako da su moji prethodni planovi o dugim šetnjama po gradskoj jezgri pali u more. Ali slušam, sjedeći po baštama restorana izvrsnu duhovitost Splićana i prekrasan repertoar psovki i pripsovki. Naročito su mi zanimljive psovke ispaljene iz usta ženskinja. To tako lijepo i muzikalno zvuči.

Ovdje radim na ispravljanju rukopisa nove knjige kratke proze "Hotel Nikaragva“ i fragmentarnim zapisima o dnevnim i noćnim slikama u Splitu, kojima sam imao radost svjedočiti. Split pamtim kao vojnik pokojne JNA na otoku Visu, kada sam folirao trbušne tegobe samo da bih dospio trajektom do splitske bolnice, te da bi u slobodno vrijeme šetao rivom i gledao kako gradske ljepotice prolaze kroz mene.

 


PLUĆA
Kažu da svaki Ciganin, muzičar, oboljeva na pluća.
Dobije astmu, sipnju.
Zato što je ciganska muzika tužna, prepuna molova.

Pa oboli vazduh uokolo.
Postane gust i težak, toliko opojan da umiru leptiri
I ptice veju sa neba.
A disanje – postaje jecaj.

Zato je Ciganima lakše da pevaju nego da dišu…

 

Naslovnica Kultura