Scena Kultura

KULTNI REDATELJ

Želimir Žilnik: S Miloradom Bibićem Mosorom trebao sam snimiti film!

KULTNI REDATELJ
U vrlo ranoj fazi mog amaterskog filmskog rada bio sam često u Splitu i tu sam vidio te prelijepe filmove. To je meni izgledalo kao neka Italija, Španjolska, poezija. S Miloradom Bibićem trebao sam snimati film, nažalost sve je prekinula Mosorova smrt.

Predavanje na međunarodnoj radionici posvećenoj razvoju dokumentaraca "Ex Oriente Film", koja se do 2. srpnja održavala u splitskim "Zlatnim vratima", za jednog od najkultnijih filmaša s ovih prostora Želimira Žilnika ("Rani radovi", 1969.) imalo je posebnu težinu.

Žilnik je upravo u Splitu prije 50-ak godina bio prvi put prepoznat i nagrađivan. Sjetio se našeg moćnog Kino kluba, prijateljstva s Lordanom Zafranovićem i Ivanom Martincem, ali i nesuđenog filma koji je trebao snimati s Miloradom Bibićem Mosorom.

- Bio sam s njim u kontaktu samo kad je napravio veliki intervju s Dragicom Srzentić koja je bila glavna glumica u mom filmu "Jedna žena, jedan vijek" (2010.). Razgovarali smo o tome da postoji još jedan junak, njezin kolega. On je poslije toga postao konzul negdje u arapskim zemljama i kasnije je otišao u SSSR.

Imao je jako zanimljivu priču, a iz ovih je krajeva. Bilo bi zanimljivo s njim snimiti neku vrstu analize naše situacije, ali iz tog njegovog ugla dužnosnika koji je proveo 30-40 godina u Moskvi. No, eto, Mosor je nažalost odjednom umro - ispričao nam je Žilnik u "Kinoteci" i sjećanja vratio na prvi dolazak u Split...

- Sjećam se kad sam bio pozvan da dođem u Split i kako me je Lordan zafrkavao i još zafrkava kad god se sretnemo. "On je došao iz Vojvodine. To je jedna provincija puna blata. Vidi kako je sitan. Kad nam je htio držati govor, skočio je na naše divne, kamene, čiste stolove u svojim blatnjavim cipelama, jedva smo to očistili poslije njega", govorio je Lordan. Mi smo još uvijek u prijateljskim odnosima. U vrlo ranoj fazi mog amaterskog filmskog rada bio sam često u Splitu i tu sam vidio te prelijepe filmove. Ja ustvari Lordanove i Martinčeve filmove nisam vidio prije dolaska u Split, tako da je to meni izgledalo kao neka Italija, Španjolska, poezija... To mi je bilo divno i onda smo postali veliki prijatelji – kazao je Žilnik.

Koliko je u to vrijeme alternativna filmska scena bila jaka u bivšoj Jugoslaviji?
- Iznimno. Žika Pavlović, Dušan Makavejev, Karpo Godina... To su sve ljudi koji su prošli kroz taj krug kinoamaterizma. Uopće, kad je riječ o kinematografiji bivše države, mogu reći da je taj alternativni filmski pokret u ono vrijeme zapravo bio jedan od inicijatora onoga što se zvalo "novi jugoslavenski film". U isto vrijeme kad je Zafranović napravio film "Puška ili ljudi u prolazu", ja sam 1967. napravio "Pionire malene". Poslije Drugog svjetskog rata sama filmska proizvodnja je bila jako tehnički i financijski komplicirana, a nije bilo ni stručnih kadrova, pa je prvih nekoliko godina snimljen tek jedan ili dva filma. Bum u proizvodnji je došao s radom na koprodukcijama, kad je Jugoslavija bila otvorena. U "Jadran filmu" i "Avali" rađene su velike europske koprodukcije. To je dosta zaboravljeno i kod nas se zapravo piše jedna krivotvorena povijest filma u smislu da je sve te slavenske filmove, pa i koprodukcije, izdavao Josip Broz Tito, što je čista laž.

Kako to mislite?
- Sjećam se, na primjer, kad sam došao na primanje povodom svog prvog filma 1968. Zaustavio me je neki činovnik iz "Avala" filma i rekao: "Direktor ovog festivala želi s tobom razgovarati." Mislio sam da ću možda morati napraviti neki promotivni film. A on, to je bio neki Đurić Dragiša, mi kaže: "Žilnik, vidio sam par tih tvojih ružnih filmova koji vidim dobivaju nagrade i u zemlji i u inozemstvu. Ti si na popisu za debitante ove godine jer svake godine prikazujemo dva-tri debitantska filma." Ja sam mu odgovorio: "Nemam ideju za igrani film, jedva izlazim na kraj s kratkim." A on mi kaže: "Nemaš ideja... pa dobro, evo ti prilika. Jesi li nešto doživio, neku ljubavnu aferu ili neku nesreću?" Jedino što mi se urezalo u sjećanje je da sam prije dva mjeseca sudjelovao u prosvjedu studenata u Beogradu 1968. i napravio sam o tome film. "Pa to je dobra tema, ali nemoj sad pretjerivati, napiši scenarij." Tog ljeta se dogodiopuno veći potres u takozvanoj strukturi državnog socijalizma, a to je okupacija Čehoslovačke od strane SSSR-a. Na bazi tih pitanja i tih tenzija, dilema i neizvjesnosti, napravio sam koncept filma. Praktički je to jedan scenarij koji je 95 posto sadržan u samom filmu. Odnio sam to kod tog direktora Đurića i on me odmah nazvao i rekao: "Pročitao sam, zanimljivo je, ali ima dosta tih provokativnih stvari, pa čak i tih nagih scena. Ne mogu to slati na fondove, to će se zadržati godinu dana i zapeti u raznim raspravama."

Što se onda dogodilo?
- Predložio je da dođem sutra s njim u Beogradsku banku da vidi da je uzeo kredit od 200 tisuća današnjih eura. Pitao sam ga kako toliko, jer toliko košta sama tehnologija. Sama kamera, film i sve ostalo košta 100 tisuća eura. Kasnije sam kazao Makavejevu "Jurić me pozvao i dobio sam film "na lijepe oči"", te ga pitao kako je on dobio film?" I sad mi on priča: "Prvo, ja sam pet godina ranije snimao "Čovjek nije ptica" i onda nam je isto došao predstavnik u kino klub Beograd i rekao "svatko tko ima jasnu ideju, koncept ili scenarij može direktoru ispričati za deset minuta, neka dođe sutra u 10 sati". Došlo je nas sedmero. Tada su prošla tri filma. Ja sam tražio da odem na teren." Pitao sam ga zašto je tražio da ode na teren. "Bila je zima i ja sam živio u nekoj bijednoj baraci i bilo je hladno. Mislio sam ako odem na teren imat ću stan i hranu i to se i dogodilo." Mi danas pričamo o tom dogmatskom vremenu kad se sve radilo, ne znam ni ja, na jedan način.

Kakva je danas situacija po pitanju alternativne filmske scene na ovim prostorima i postoji li ona uopće? Koliko je danas lakše napraviti film bez nekog dogmatskog nadzora vlasti i slično?
- Definitivno je jasno da u pogledu slobode izražavanja i pristupa filmskom mediju za mlade postoji vrlo oslobađajuća činjenica, a to je ta nova tehnologija gdje mnogi mogu imati vlastite kamere i vlastite aparate za obradu filma, odnosno računala, što je nekad bilo jako komplicirano. Zbog čega? Zbog toga što je recimo u svakoj od republika i filmskih studija bilo svega nekoliko kamera. Svaka ta kamera je koštala između 100 tisuća i 500 tisuća današnjih eura. Dodatna komplikacija je što je ta kamera primala 35 mm negativ, svakih 10 minuta rada kamere je odnosilo 300 metara negativa, što je uz laboratorij, recimo u današnjim razmjerima, minimum 500 ili 1000 dolara. Znači, sama tehnička baza za jedan igrani film - najjednostavniji - je današnjih 100 tisuća dolara, dok danas taj trošak može početi s kamerom od 500 eura i računalom od 1000 dolara. U tom smislu napravljen je toliki korak naprijed, kao kad ja danas avionom dođem iz Splita do Beograda za sat i 15 minuta, dok bi prije 80 ili 90 godina na konju ili kočijama taj put trajao mjesec dana.

Je li po vama kinematografija u vezi kvalitete pratila tehnološki napredak? 
- Baš i nije. Izgleda da broj talentiranih ljudi u svim medijima i umjetnostima ostaje stalno isti, s time što se prije moralo uložiti više vremena i energije nego danas jer ne možemo reći da hrvatska kinematografija danas doseže kvalitetu onog vremena kad ste jednu godine imali Babaju, Krešu Golika, Berkovića, pa se onda pojavio i mladi Zafranović ili Ivanda i Martinac, i to budu filmovi koji u ono vrijeme obiđu pola svjetskih festivala. A da ne govorimo o Srbiji. Nema govora da se jedna, dvije ili tri godine srpske filmske kinematografije mogu mjeriti s odlaskom u Pulu kad bi se pojavio film Makavejeva ili Žike Pavlovića, Đorđa Kadijevića... To je jednostavno neusporedivo, ali nismo mi jedini takvi primjeri. Slušam Čehe koji stalno govore da se poslije pada "željezne zavjese" stvorio jedan ocean slobode za filmski medij. Ja kažem da jest, ali ako mi ne možete dati filmove na tragu Glossa, Kadara, Nemeca, Formana, dajte mi samo dva filma godišnje, da ih čujem i vidim itd.

Vidite li onda vi tu neke velike razlike između nekad i sad? 
- Ne vidim. Zašto? Zato što je moguće da je u onoj organiziranijoj i snažnijoj kinematografiji, koja je imala veće tržište, bilo teže dolaziti do projekata, ali bilo je zanimljivo. Imali smo daleko kvalitetniju televiziju tako da sam ja od onih mojih 20-25 filmova jedno sedam-osam napravio za TV: beogradsku, novosadsku i ljubljansku. Kad biste me pitali "Recite mi desetak vaših naslova, koji bi bili naslovi provokativnih filmova?", od njih bi vam naveo čak i TV produkcije. Npr. napravio sam "Brooklyn gusinje" (1988.) u vrijeme kad je cijela politička garnitura krenula sa širenjem, za nas tada apsurdne, etničke mržnje prema Albancima. Napravio sam taj film za Beogradsku televiziju 1987. godine. To je film koji se još uvijek i u albanskim krugovima smatra jednim od najsnažnijih albanskih filmova. A film koji sam napravio za beogradsku televiziju, "Lijepe žene prolaze kroz grad" (1986.), koji govori o tome da će devedesetih ta retorika mržnje koja se već počela formirati poslije Titove smrti neminovno dovesti do hvatanja za vratove, radio sam uz odobrenje redakcija Muharema Pervića i Slobodana Stojanovića. S druge strane je najsmješnija stvar da, kad smo pisali raznim TV distributerima, pa i hrvatskim, kako pripremamo jedan takav film, onda bi dobivali pisma u stilu "taj vaš koncept je u redu, ali trebali bi ipak, ovaj, tu uvesti lik i djelo Josipa Broza Tita" s potpisom eminentnih imena današnjih, kako ja to kažem, "nacionalcentričnih" filmskih likova.

Kako gledate, jer očito pratite situaciju u kinematografiji, na podizanje ovog "novog vala" i "žilnikovski" subverzivnih, provokativnih i socijalno angažiranih filmova, "Život i smrt porno bande" koji je dosta pod vašim utjecajem, zatim imamo "Klip"... Mislite li da je to kratkotrajno ili da se može nastaviti?
- Ima jedna mlađa generacija koja je krenula s tim filmovima koje ste spomenuli, u posljednje vrijeme i s nekim alternativnim filmovima. To je ono što vrijeme definitivno donosi. Vi imate u Sloveniji mladića među najboljim slovenskim redateljima ikad koji se zove Jan Cvitkovič i počeo je raditi prije deset godina. Drugo, imate u hrvatskoj kinematografiji jako zanimljivih filmova...

Na koje filmove mislite?
- Na ovaj koji je jako dobro prošao na festivalima, "Zvizdan". Ima ih. Jednom riječju, kinematografija nikako nije uspavana i mrtva, i s obzirom da i u cijeloj Europi, pogotovo u post-socijalističkom prostoru, situacija nije puno bolja, mi tu nismo inferiorni. To se vidi i po festivalskim uspjesima i inozemnoj kritici. A mislim i da domaća publika, koliko se već filmovi gledaju u kinu, gleda filmove. Naravno, uspoređivanje sadašnjih brojki kinogledatelja s onim prijašnjim je potpuno neadekvatno. Prvo, mi danas imamo te nove platforme gledanja filma, prije svega na TV kanalima koji su ne multiplicirani, nego su sto puta brojniji. Sad imamo TV kanale vezane za telefonske kompanije, znači to se jako puno gleda. Zatim, postoji ta distribucija po internetu koja je nekad legalna nekad ilegalna, a ima na desetke tisuća gledatelja. Zatim imate legalne i ilegalne DVD-ove. Imate i veliku i raširenu mrežu kulturnih centara i art kina gdje ti filmovi igraju, tako da ja kad pogledam čak i onaj film za koji kažem "slabo se gleda", njega je ukupno gledajući na tim portalima vidjelo najmanje 300 tisuća ljudi. Inače srednje gledani film vidi dva milijuna ljudi.

U vašem starijem filmu "Raj" (1976.) bavili ste se terorizmom koji tada nije ni približno bio razvijen ni aktualan kao danas. 
- Tih godina je u Njemačkoj bio formiran omladinski pokret osporavanja koji je u jednom svom elementu zaista otišao u ekstremizam terorističkog tipa. To se zvalo "frakcija crvene armije" i ja sam to pratio kao tadašnji stanovnik Berlina, Münchena i Kölna. U jednom trenutku me privukao jedan element koji je praktički djelovao kao neka vrsta, s jedne strane opreza, ali i manipulacije tim novim angažmanom, opasnim angažmanom mladih. To je bio trenutak kada je jedan njemački političar, Peter Lorenz, završio u novinama s informacijama, da su ga teroristi oteli, i svaki dan su izlazile vijesti i njegove slike kako izlazi na kraj i bori se, kako je hrabar i nepokoleban tim događajem. Nakon tri, četiri tjedna nekako je uspio pobjeći teroristima i pojaviti se u javnosti. Odmah se priključio izbornoj kampanji njegove desničarske partije i čak je pobijedio na izborima u Berlinu. Nekoliko tjedana kasnije se otkrilo da je zapravo on sam organizirao ili se može reći smislio tu otmicu da bi napravio reklamu. To je bila jedna velika rasprava jer su se sve takve vijesti i takvi strahovi na nekom administrativnom i državnom nivou širili u smjeru da je njemačka policija, koja do tada nije imala pravo koristiti teže naoružanje sada dobila tenkove i počela nositi strojnice. Odjednom su se na njemačkim ulicama počeli pojavljivati teško naoružani policajci...

... takve scene viđamo ovih dana u Europi...
- Da, za tamošnje stanovništvo to je bio šok s obzirom da je poslije rata politika bila da će se zemlja demilitarizirati. Od tog jednog kontradiktornog događaja, ili na bazi njega, ja sam stvorio jedan scenarij, priču, pa se pojavio film. Međutim, on se pojavio kao i svaki film u ono vrijeme poslije tog kompliciranog procesa rada na filmskoj traci tek za tri, četiri, pet mjeseci, a za to vrijeme je situacija eskalirala. Dakle, ta "frakcija crvene armije" je praktički ušla i u obračun s nekim državnim činovnicima, tj. čimbenicima koji su imali funkcije, a za koje se znalo da su bili i dio nacističkog režima. To je bio jedan državni tužitelj, jedan šef gospodarske komore i oni su na njih izvršili atentate, tako da je situacija u Njemačkoj u tom trenutku postala potpuno histerična pa je moj film tada privremeno bio obustavljen u distribuciji. Danas, 20 godina poslije, postao je jedan od onih kultnih filmova koji se prikazuju na festivalima kao primjer da je film na tu temu napravljen dvije godine prije kolektivnog projekta "Njemačka u jesen" (Fassbinder, Schlondorf...) i u tom smislu izlaze tekstovi, izašle su i dvije knjige.

U novijem filmu "Destinacija Serbistan" (2015.), friško prikazanom u splitskoj "Kinoteci", bavite se izbjeglicama koje prolaze Balkanom.
- To je situacija s kojom smo se mi već susreli, a i mene je zanimalo prvo tko su ti ljudi. Vrlo brzo kad sam malo upoznao njihovu neku obrazovnu strukturu i neki "background" došao sam do zaključka da mi kao Europljani imamo ignoranciju drugih kultura jer uopće nismo svjesni da je jedna Sirija, i taj dio svijeta, zapravo centar kulture kojoj i mi pripadamo. Od kršćanstva, do arhitekture, matematike i filozofije. Nije to izmišljeno ni u centralnoj Bosni ni u Africi nego tu između Bagdhada i Damaska i Jeruzalema. I nije samo neukusno nego i nemoralno te kulture smatrati inferiornim kada je njihova dugovječnost bar nekoliko tisuća godina u primatu nad nama.

U "Destinaciji Serbistan" jedan od likova kaže da Srbija ima šanse da uđe u EU, i to - Sirijac.
- Kad dođu kod nas na Balkanan, prvo što ih strašno iznenadi je da mi nismo u pješčanoj pustinji, da kod nas nema gladi. "Mi kad prolazimo kroz polja i kroz voćnjake čak i da ne dižemo ruke nego samo da kupimo ono što je palo mogli bi se prehraniti i preživjeti. Kad dođemo kod seljaka i tražimo pola kile sira, oni nam daju po dvije-tri kile. Vi niste svjesni, kukate nad sudbinom, a možete biti raj na zemlji", govore. Mi kad to čujemo pitamo "Jel" se vi to udvarate ili?", a oni odgovaraju "Ne, sad ćemo vam pokazati slike našeg suhog kamena i sivog pijeska te vode koje nema." Što je za njih ta priča, dolaze s podacima o tisuću ili petsto godina prije Krista pa sad kad čuju Srbi će možda za 20 ili 30 godina ući u EU kažu to je tu, sad. Za našeg života. Naravno, oni nemaju nikakvu preciznu detekciju tih naših unutarnjih sukoba i prepreka koje podmećemo sami sebi.

S filmom ste htjeli vidjeti situaciju u svijetu koja je pala na ramena izbjeglica, a ta je situacija usko povezana s terorizmom. Jesu li se ljudi ovdje promijenili nakon rata i svakoga gledaju kao potencijalnog "terorista"?
- To je jedna tema o kojoj se može razgovarati iz ranih uglova i raznim primjerima. Uzmite za primjer kinematografiju. Suradnja u kinematografiji je prirodnija i jednostavnija u pogledu koprodukcija i veza na nivou Sarajevo-Beograd-Zagreb-Ljubljana nego u vrijeme socijalizma. Onda se tražilo razna administrativna odobravanja i koordinacije da bi se nešto napravilo, pa čak i da bi eventualno kazališta davala dozvolu glumcima da snimaju. Sada se to radi potpuno drugačije, isključivo odlukom producenata, redatelja itd. Preko 70, 80 posto ove domaće, ex-YU produkcije je rađeno u koprodukcijama. Kad napravim neki film, imam pozive iz Zagreba, Ljubljane, Skopja, Sarajeva. "Dođi, napravi premijeru. Nemoj čekati Beograd, nama festival počinje deset dana prije". Ali, tu postoji jedan dio našeg političkog i kulturnog korpusa kojem je jako stalo do toga da se tenzije održavaju jer od tenzija, nacionalističkih i drugih, žive. To je u opisu njihovog radnog mjesta. Nalaženje načina da se retorika zaoštrava. Kad danas gledate te političare kako lobiraju s izrazima s vremena na vrijeme, u odnosu na pritisak izvana itd., oni su sada ustvari mnogo veći eksperimentatori nego nekad mladi umjetnici koji su se trudili naći neke inovacije, tako da popuštaju pa zatežu, pa se mrze, pa se vole. Pogledajte samo te fotografije gdje se i grle i jedan drugome mršte. Čisti teatar klaunova na uzicama. To su takvi likovi. E, sad, takvi likovi su nam uglavnom na čelu političkih foruma i institucija. Sada jako dobro surađuju i vole se, a isto tako dobro se mrze i svađaju.

Dokumentarna škola

Na “Ex Oriente“ radionici niz međunarodno priznatih redatelja, producenata, dramaturga, montažera, snimatelja, predstavnika festivala, stručnjaka za marketing i distribuciju te međunarodne koprodukcije savjetovalo je polaznike kako bi što kvalitetnije pripremili, snimili i distribuirali svoje dokumentarne filmove. - Tu ima nekih zanimljivih potencijalnih projekata. Oni još nisu u nekoj završnoj fazi scenarija. Sad samo razgovaraju, a to je dosta dobro i korisno da čuju razna mišljenja i sugestije. Danas se to očito tako radi, ali ne mogu reći da išta znam o tome iz prakse jer nikad ne šaljem. Možda se ni projekti ovakvog Metuzalema kakav sam ja ne bi ni primali na razmatranje. No, ja sam sa velikim zadovoljstvom tu i dam neko mišljenje i sugestiju akoliko je budu htjeli poslušatim, dok imaju svu slobodu da to i ne poslušaju – kaže Žilnik.

Naslovnica Kultura