Scena Kultura

razgovor

Marina Vujčić: Zbog odnosa prema hrvatskim piscima, možda prestanem pisati drame

razgovor

Spisateljica Marina Vujčić: Znam da je roman moj pravi glas, da se u njemu najviše osjećam na svom terenu Srđan Vrančić/CROPIX

Prošle je godine Marina Vujčić kod Hena coma objavila dvije knjige, zapaženi roman “A onda je Božo krenuo ispočetka” te knjigu drama “Umri muški”. Osim toga, postala je i urednica u toj kući koja je domaće književno tržište obogatila nizom zanimljivih naslova, predvođenih novim Antom Tomićem . Kako Marina i Hena com očito ne namjeravaju stati, rođenu Trogiranku u ovo blagdansko vrijeme zamolili smo da s pričom krene ispočetka, ali i da se svrati u budućnost.

Otkrijte u čemu je tajna takve produktivnosti i neovisnosti o letargičnu okruženju?

- Stvar je samo u tome da mi se nagomilalo “gotovih proizvoda“ u trenutku kad se nakladnička kuća Hena com uspješno zainatila s letargijom u izdavaštvu. Kad sam poslala “Božu“ na njihov natječaj za prozu, nisam ni slutila da će to biti početak jedne lijepe i plodne suradnje koja se nakon dva objavljena naslova zaokružila i ponudom za urednički posao. Danas volimo reći da smo s “Božom“ svi na neki način krenuli ispočetka jer je u Heni tim romanom pokrenuta nova biblioteka domaće proze, Božidar Alajbegović njime je debitirao kao urednik, a i meni je otvorio put u neke nove profesionalne izazove.

Napisali ste “Božu” iz muške perspektive. Je li bilo teško prodrijeti u mušku psihu i braniti tu bračnu i egzistencijalnu poziciju? I može li se uopće u 45. sretno krenuti ispočetka?

- Bio mi je veliki izazov pisati iz muške perspektive, ali i veliki gušt – kao da sam na neko vrijeme dobila priliku prevariti vlastiti spol. Ne bih se usudila proglašavati mjerodavnom za prodiranje u mušku psihu, ali ući u psihu vlastitog fiktivnog lika, pa makar bio i muškarac, uvijek je lako. Nitko vam ne može demantirati literarne izmišljotine ni osporiti čovjeka kojemu ste vi kreirali život.

Vjerujem da mnogi imaju romantične zamisli o počinjanju ispočetka, ali stvarnost “grinta“ na romantiku. S tim se i moj junak morao suočiti. Bilo je trenutaka kad mi ga je bilo žao kao da je stvaran. Nisam mu baš priuštila neki zavidan život, ali morao je svladati lekciju da sebe nosimo sa sobom, kamo god krenuli.

Ogledali ste se do sada u knjizi za djecu (Bijeg uz brijeg), pa i scenariju za nagrađivani animirani film “Kućica u krošnji”. Prije pet godina objavili ste i roman “Tuđi život”, no čini se da je sve slabije odjeknulo od posljednjeg romana? Kako je pisati u stanovitoj medijskoj sjeni?

- Medijska sjena meni je vrlo ugodno mjesto, valjda se i zato nisam žurila s većim književnim pothvatima. Pišem jer ne mogu ne pisati, jer mi je to način života, a ne zbog medijskog odjeka. Kad nešto moje izađe vani, najradije bih se sakrila, pisala dalje i pustila da knjiga živi svoj život bez mene. Ne znam što ću sve još pisati u životu, ali znam da je roman moj pravi glas, da se u njemu najviše osjećam na svom terenu. Druge žanrove doživljavam više kao odmorišta, kao predah između romana.

Četiri godine prošlo je i od drama “Sretan kraj“ i “Čekaonica“, od kojih je samo druga dva puta uprizorena. “Umri ženski” dobila je treću nagradu “Držić”, ali nije igrana. Sada ste ih ukoričili. Teže je očito doći do pozornice nego do izdavača?

- Da, do pozornice je puno teže doći. Hrvatsko kazalište često zazire od hrvatskih autora, kao da je sve tuđe zanimljivije. U mom slučaju je problem i taj što mi drame imaju po desetak likova pa ih manja, privatna kazališta ne mogu producirati. Možete računati na to da će vaš roman uvijek netko kupiti ili posuditi u knjižnici i da će knjiga tako živjeti svoj život, ali drama koja se ne izvodi samo je hrpa mrtvih dijaloga na papiru. Ako ne zaživi na pozornici, kao da je niste ni napisali. Naravno da to obeshrabruje. Možda zbog toga prestanem pisati drame, a možda iz dišpeta napišem još koju.

Kao urednica odmah ste potpisali ‘Veličanstvene Poskokove’ Ante Tomića. Je li i suradnja bila veličanstvena i kakav je pogled kada pisac prijeđe uredničku rampu?

- Svakom bih uredniku poželjela autora poput Tomića. Nema većeg uredničkog veselja od onoga kad dobijete rukopis iza kojeg ćete stati s ponosom, i to od autora koji uvažava rad urednika i s kojim je ugodno surađivati. Zbilja se ne mogu požaliti na svoj urednički početak – i Teofil Pančić i Ante Tomić su autori koje bih kao izbornica uvrstila u svoju spisateljsku reprezentaciju, a u ovoj godini čeka me još takvih “igrača“. Kad pisac prijeđe uredničku rampu, uvijek je jednom nogom i na onoj drugoj, autorskoj strani – što je dobro za autora jer urednik zna kako je u tim cipelama. Uredniku koji i sam piše daleko je teže odbiti rukopis, ali i prihvaćenom rukopisu pristupa kolegijalno, s odgovornošću iza koje stoji iskustvo koliko je knjiga u koricama nepovratna stvar.

Nakladnik u kojem ste urednica prošlu je godinu dosta objavljivao. Hoće li se takav uzlet moći nastaviti i ove godine, također obilježene manjom kupovnom moći i dotacijama, neplaćanjem knjižara...?

- Evidentan je uzlet Hena coma s domaćom prozom, ali i s prijevodima objavljenima u prošloj godini. Još kada znate da je većina tih knjiga objavljena bez potpore, u obeshrabrujućim uvjetima u kojima vi kao nakladnik morate platiti autore, urednike, pripremu i tisak, a neke knjižare vam ne plaćaju već prodane knjige, onda znate da je takav uzlet pravi podvig. Sigurna sam da će Hena com nastaviti ovaj uspješan niz – jer kad jednom uhvatite zalet, nije se lako zaustaviti.

Što stoji u uredničkom i autorskom rokovniku za ovu godinu? Nešto s mirisom Dalmacije?

- U autorskom rokovniku stoji novi roman, koji bi se trebao pojaviti u proljeće. U uredničkom planu u prvom tromjesečju godine slijede naslovi Zijaha Sokolovića, Tene Štivičić i Ksenije Kušec, ali i još neka ugodna iznenađenja – od kojih će neka imati okus, miris i duh Dalmacije. Hena jako gravitira Dalmaciji i piscima splitskog kruga i velika nam je želja da to “nagnuće“ bude vidljivo u novim izdanjima.

siniša kekez

Trogir

Trogiranka ste koja od studija živi u Zagrebu. Kakve su veze s rodnim gradom nakon toliko godina?

- Trogir je moje utočište, moja sigurna luka. Kad ne živiš u svom zavičaju, on dobiva na bajkovitosti i postaje predmet nostalgije. Što sam starija, Trogir sve više vidim kao mjesto gdje se uvijek mogu vratiti – jednom kad odlučim krenuti ispočetka.


Naslovnica Kultura