Scena Kultura

u ateljeu

Robert Jozić: Moji spomenici moraju sami sebe braniti

u ateljeu

Akademski kipar Robert Jozić pored svoje skulpture Žbirac na plaži Bile

Javne skulpture me privlače jer umjetnik može javnom prostoru dati novi sadržaj, bitno ga oplemeniti. A kad je riječ o hrvatskom kontekstu, onda je zanimljivo razbijati šablonizaciju javne plastike u našoj zemlji, pomicati uobičajene granice patetičnih oblika dopadljivih masi – smatra akademski kipar Robert Jozić (35) iz Kaštel Starog, docent na Umjetničkoj akademiji u Splitu, gdje je i diplomirao 2003. godine u klasi prof. Kuzme Kovačića, a pripada prvoj generaciji studenata te ustanove.

Kipar Jozić i arhitekt Filip Tadin – pored toga što su prijatelji od kambelovačke školske klupe – iskusan su tandem, vrlo često pobjeđuju na natječajima za javne spomenike, koji doista plijene duhom novog vremena, što, naravno, ne razumiju svi, pa njihove skulpture, poput osječkog Starčevića, ukazima političara bivaju nepostavljene usprkos stručnim nagradama. Zbog čega kipar plus arhitekt?

– Puno vremena smo još za vrijeme studija proveli razgovarajući o sinergiji kojom kipar i arhitekt mogu skupa – a onda i svaki na svoj način i s gledišta svoje struke – pridonijeti kvaliteti javnih skulptura. Kad smo diplomirali, odlučili smo surađivati, zajedno potpisivati radove, ali i obvezali se da ćemo jedno drugom kazati sve što mislimo i zajednički doći do rješenja.

Kad završite razgovarati...

– Bolje rečeno, kad se ideja iskristalizira, ja izrađujem maketu, Filip 3D model, zajedno osmišljavamo rad i smještaj u prostoru. Moji kolege se također čude kako dopuštam arhitektu da ulazi u “moj” prostor i obrnuto, ali ta se suradnja pokazala uspješnom i traje već desetak godina – navodi Robert, dodajući kako su dosad autorski potpisali osam javnih skulptura po Hrvatskoj.

Jedan od najmarkantnijih je spomenik poginulim braniteljima s područja Zagvozda uz autocestu kod Rašćana iz 2010. godine. Dvanaest stupova od bračkog kamena, tek blago izvijenih, visine od dva i pol do pet metara s biokovskog proplanka strše u nebo, a u bazi su kamene trake koje vode u različitim smjerovima, otprilike prema bojištima na kojima su vojnici poginuli.

Nema bombe, puške, državnih simbola...

– Kad sam govorio o suradnji s Filipom, nisam napomenuo kako svakom natječaju predstoji duga priprema, slaganje dobre priče. Kad već spominjemo dobru priču, čini mi se da mojim kolegama ponekad nedostaje upravo netko tko bi njihovu ideju predočio svim ljudima, tako da je shvate.

To je naš pristup, a onda dođete do situacije u kojoj se ljudi, čak i oni koji ne znaju puno o suvremenoj umjetnosti, slažu s vašim konceptom. Zvučat će neskromno, ali dosta zgodno; u glazbi Bacha ili Vivaldija malo koji čovjek neće prepoznati nešto dobro, lijepo i ugodno, iako to nije njegova “šalica čaja”. Rad mora sam za sebe stajati i sam sebe “braniti”, bez prevelikog tumačenja.

Samo tako se pobjeđuje? Kako izgledaju spomenici po Hrvatskoj, čini se da su i neke druge sile u to umiješane!

– Jasno da su često pri izboru javnih skulptura posrijedi i igre koje nisu najbolje za umjetnost, ali naš primjer je ohrabrujući za umjetnike koji tek stupaju na scenu. Mi smo na natječajima sudjelovali kao mladi, tek završeni studenti, na natječajima po različitim krajevima države, bez ikakve podrške politike ili stručnih lobija, i to u jakoj konkurenciji, s umjetnicima koji imaju iza sebe četrdesetak godina rada i veliki ugled. No, dobivali smo prve nagrade i izvedene spomenike, što nam je uvijek ulijevalo optimizam...

Ipak, lijepa priča imala je i ružnih trenutaka: u Osijeku nije postavljen vaš spomenik Anti Starčeviću na glavnom trgu, navodno jer se nije svidio tadašnjem gradonačelniku Anti Đapiću?

– Otprilike tako je bilo. To nam je bio jedan od prvih radova 2006. godine, dobili smo prvu nagradu struke i očekivali izvedbu, ali na kraju je postavljen drugonagrađeni rad...
"Hrvatska zemlja" na vitkim stupovima od inoksa
Možda političari nisu shvatili smisao zlatnih skala?

– Ili nisu čitali Starčevića, koji je kazao kako ne želi da mu se ikad postavi spomenik! Skale su označavale put do govornice, plemenitost i uzvišenost ideja koje se s njihova vrha izgovaraju. Sastavni dio tog spomenika je sjena koja se proteže uz rad i tvori – Starčevićev lik! Dakle, i on je tu, a kad se osoba popne na skale, postoji mogućnost da se njezina sjena preklopi sa Starčevićevom ili bude uz nju. Postoji mogućnost da se usporedi sa Starčevićem koji je rekao da se narod ne pouzdaje u velike vođe, nego neka se sam bori za svoju stvar.

Kad je objavljeno da se naš rad neće izvesti, reagirala je struka, digla se prašina, no sve je prošlo i na osječki trg je postavljen klasičan lik – završava Jozić, ipak zadovoljan što je blizu, u Baranji, na Trgu slobode u Belom Manastiru, 2011. godine izveden njihov pobjednički rad, neobičniji od svih ostalih, premda je u lokalnoj zajednici bilo nerazumijevanja za konceptualan rad. – Na kraju su nas podržale sve stranke u gradskoj vlasti, SDP, HDZ, HDSSB i udruge. Riječ je o “Hrvatskoj zemlji”, na vitkim stupovima od inoksa, na nešto više od tri metra visine postavljena je golema posuda zaobljene forme puna zemlje, a u njoj je posađena trava i slavonski hrast...

– Pokušali smo napraviti spomenik koji neće biti turoban, nego slavi rađanje novog života – kratko će Robert Jozić, a u njegovim Kaštelima je izveden i spomenik ubijenim svećenicima iz Drugog svjetskog rata; čini ga kameni monolit težak gotovo sedam tona koji lebdi nad vodom, noću ispod osvijetljen. Nažalost, voda u okruglom bazenčiću ne teče jer su cijevi bile loše izvedene, pa smisao pomalo ne funkcionira...

Dirnuo je Jozić i u splitsko osinje gnijezdo: Društvo prijatelja kulturne baštine povjerilo mu je izradu replika skulptura nereida i tritona koji su činili slavnu Bajamontijevu fontanu, što su je komunističke vlasti bez jasnog razloga minirale i smrvile u tucanik 1947. godine.

Oni kojima je fontana pod Prokurativama simbol zajedništva građana (svi su financirali izgradnju, bogati i najsiromašniji), podignuta 1886. godine u čast vodovoda koji je došao do Splita nakon 1500 godina, ali i bitan arhitektonski moment klasicističkog kompleksa na Rivi, traže njezin povratak. No, kao i u većini problema koje treba riješiti, Splićani se ne mogu složiti. Pa se ekipa entuzijasta i stručnjaka prihvatila traženja dokaza da fontanu, neizostavan ukras svih splitskih prijeratnih kartolina, ne bi bio veliki problem ponovno isklesati.

– Njezin autor nije svjetski poznat umjetnik, ali je svakako vrhunski zanatlija, klesar koji je uspio pogoditi ritam skulpture. Dugo sam izučavao preostale figure, proučavao dokumentaciju i elaborat prof. dr. Tomislava Marasovića i držim kako bi se Bajamontuša, segment po segment, mogla obnoviti – tvrdi.
A dok Splićani brontulaju jedni na druge, ne znajući ni sami zbog čega, Kaštelani su na poticaj Roberta, više kustosice Mirele Duvnjak i ravnateljice Ankice Babin iz Muzeja grada Kaštela, prije tri godine pokrenuli kiparsku koloniju “More”.

– Plan je bio da studenti kiparstva i mladi umjetnici za svako kaštelansko misto izrade skulpturu uz more. Sedam je Kaštela, kilometri plaža i obale, a nije bilo nikakvog suvremenog umjetničkog djela. Tako ih sada imamo devet, ali, nažalost, kolonija je zbog manjka sredstava nakon dvije godine zastala. A imamo još puno neostvarenih ideja – kaže Robert, čiji kameni “Žbirac” vreba s napetim klištima među oblucima plaže u Kaštel Štafiliću.

– Utjelovio je neke moje uspomene iz djetinjstva, crtića, mali, tvrdi oklopnjak – smije se Robert, čiji je uspjeh pri kreiranju javnih spomenika pokušao protumačiti akademski kipar Kažimir Hraste riječima: “Dobar operativac koji odlično rješava zadatke!”

A povjesničar umjetnosti Toni Horvatić je na temu javnih skulptura dvojca Jozić/Tadin zaključio: “Trude se ne ostaviti promatrača ravnodušnim, ali ne provokacijom, već izazivanjem začudnosti. Njihova dva osnovna alata su arhetipovi i napetost, konstrukcijska ili sadržajna. Kroz njihove radove doživljavam ih kao dvojicu vrlih zanesenjaka, predanih učenjaka i umjetnika koji cijene zanat i na čvrstim temeljima podižu začudan svijet oblika.

Promatrača suptilno uvlače u igru istraživanja – njihovi radovi pozivaju na druženje, šetnju, ophodnju, penjanje kroz finu mrežu značenja koja odvode u raznim pravcima.”

Nije Jozić samo “javni skulptor”, u svom ateljeu istražuje, a na desetak samostalnih i nizu skupnih izložbi je predstavio intiman svijet figura u drvu, keramici, gipsu, metalu, kamenu, a posebnu pažnju nam plijeni neobično “Gumeno srce”, načinjeno od – buvela bicikla.

– Volim kolažirati u kiparstvu, primjerice u drvu, držim do čistoće materijala... Zanima me i kinetička strana skulpture, primjerice da se ovo “Gumeno srce” povremeno raširi i stisne. Volim kamen. Nadam se da ćemo se na UMAS-u još jače otvarati kamenu...

Jedan od najmarkantnijih je spomenik poginulim
braniteljima s područja Zagvozda
Kako je sa studentima?

– Lijepo je predavati na Akademiji, nema puno studenata i stvara se bliski odnos, možemo se posvetiti jedni drugima... Još se ne osjećam sasvim kao profesor, ali kako vrijeme ide, stvara se distancija, generacijska, taloži se iskustvo.

Što radite u Kaštelima?

– Mislite, imam li vinograd, maslinik, idem li na ribe... Ne. Ali eto, vozim bicikl i planinarim.

Nije ni to malo! Di se penjete?

– Pa gdje se organiziram. Biokovo, Velebit, Kozjak.. Mislim da me planine privlače i kao kipara.

Kao goleme nakupine sirovina za skulpture!

– Heh, a ne. Umjetnik i priroda jedno su. Ali i ona stoji... Jednom sam na Prokletijama, koje se protežu između Makedonije i Albanije, našao prekrasan kamen, težak nekoliko kilograma, nisam se mogao odvojiti od njega. Inače, suludo je da planinar tegli stinu u torbi, a kad kreće na put gleda hoće li nositi jednu ili dvi majice, da ima što manje težine...

No vukao sam ga, kampirao s njim i donio ga kući. Mi kipari često govorimo o napetoj formi, a kad se ona dogodi u prirodi – oblutak je dobar primjer napete forme – onda to kod mene izaziva stopostotno oduševljenje. Zato onaj kamen!

DAMIR ŠARAC
foto: BOŽIDAR VUKIČEVIĆ / CROPIX
Naslovnica Kultura