Scena Kultura

DOBITNIK NAGRADE slobodne dalmacije ‘emanuel vidović’ ZA ŽIVOTNO DJELO NA PODRUČJU UMJETNOSTI

Tonko Maroević: Opus Ivana Aralice ima neupitnu težinu

DOBITNIK NAGRADE slobodne dalmacije ‘emanuel vidović’  ZA ŽIVOTNO DJELO NA PODRUČJU UMJETNOSTI

Sjećam se  kad je Marshall McLuhan objavio kraj Guttenbergove ere, no i tada se pokazalo da se knjigu ne može zamijeniti. No, bojim se da gusti tekstovi nisu u modi, to je i svjetski trend. Ali mi, ljubitelji dobrog štiva, uvijek se nadamo − kaže

 Tonko Maroević: U hrvatsku poeziju prodire
 ženski senzibilitet
Pjesnik, poetski i likovni kritičar, prevoditelj, publicist, sveučilišni profesor, akademik, Hvaranin, Dalmatinac i Zagrepčanin, sve je to Tonko Maroević. Dobitnik Nagrade Slobodne Dalmacije za životno djelo u umjetnosti “Emanuel Vidović” otvara izložbe skoro svakoga tjedna, knjige poezije i esejistike objavljuje svake godine, kao što prima i nagrade, poput one nedavne prevoditeljske u Trstu. S Tonkom Maroevićem kratko smo dotaknuli svaki od segmenata njegova rada, jer za širi pristup jedva bi dostajao “Forum” iz zlatnih vremena.

Kad se dobije nagradu za životno djelo, je li ona točka na kraju jedne duge, proširene rečenice ili veliko slovo za početak nove?

− Čovjek se uvijek nada da nije riječ o točki. Ipak je malo tugaljivo, veći dio učinjenog je za njim. Ja sam prije sa strahopoštovanjem gledao na ove godine, ne vjerujući da ću i sam biti u njima.

Dobili ste Nagradu za životno djelo “Emanuel Vidović”. Kakav je vaš odnos prema Vidoviću?

Odgojen uz ‘Slobodnu’

− U Vidovićev atelje nisam išao, ali sjećam se kad je umro. Tada sam kao jedanaestogodišnjak čitao nekrolog u “Hrvatskome Jadranu”. Vidović je namjerno neblistajući, zagasiti splitski svjetionik.

Naučili ste čitati, kažete, s pet godina uz “Slobodnu”. Čitanje ste usavršili i čitajući guste literarne novinske stranice. Nedostaju li vam ti književni “lancuni” i hoće li se oni opet vratiti?

− Bojim se da gusti tekstovi nisu u modi, to je i svjetski trend. No, mi ljubitelji dobrog štiva uvijek se nadamo. Sjećam se kad je Marshall McLuhan objavio kraj Guttenbergove ere, no i tada se pokazalo da se knjigu ne može zamijeniti.

Sjećam se tadašnje reklame u “Le Mondeu”, kad su francuski regionalni izdavači kazali da tisak neće izumrijeti i da im ide dobro. Formalno sam se odgojio u Splitu čitajući u “Slobodnoj Dalmaciji” tekstove istaknutih povjesničara umjetnosti i arheologa Duje Rendića Miočevića, Kruna Prijatelja, Cvite Fiskovića, Duška Kečkemeta...

U posebno bogatim svečanim izdanjima za Prvi maj ili Dan Republike uživao sam u književnim tekstovima Jure Franičevića, Živka Jeličića i zagrebačkih Dalmatinaca Ranka Marinkovića i Vjekoslava Kaleba. Vrlo solidno su tada, i prije Anatolija Kudrjavceva, bile kritički praćene kazališne predstave, likovne izložbe koje je pratio Frane Lentić...

U “Slobodnoj” ste i vi objavili na stotine pjesničkih i kunsthistoričarskih kritika i raznih tekstova. Objavljujete li još pjesničke kritike?

− Nedostaju mi kritike jer su me silile da pratim pjesničku produkciju. U “Slobodnoj” sam ih pisao osamnaest godina. To mi je bilo veselje. A to je i pjesnička povratna sprega, koja mi se činila važna jer i poeziju i prozu piše puno više ljudi nego što je čita. Inače, svoje sam veće i rane kritike zaokružio u knjizi “Skladište mješte sklada”.

Naslov je, naravno, autoironičan jer je to nemoguće uskladiti. No, ja sam mediteranski sentiment i mislim da je sklad moguć. Mislim da je u nas klasični modernizam 50-ih i 60-ih godina došao do sklada.

Kod vas je prisutna jaka mediteranska nota...

− Da, uvijek sam se volio odmjeravati sa susjedima – Talijanima, Slovencima, Srbima. Posebno mi je važna i privlačna bila Katalonija, mediteranski, mali narod relativno dramatične povijesti.

Kakvo je stanje s hrvatskom poezijom danas?

− Teško ju je potpuno pratiti, ima tu puno posla. No, može se reći da je suvremena hrvatska pjesnička scena živa. Zvonimir Mrkonjić, koji o njoj sada piše više od mene, ukazao je na značajan prodor ženskog senzibiliteta u hrvatsku poeziju. Tu je jedna od najizrazitijih Gordana Benić, a obojici je golemo otkriće bila Jozefina Dautbegović.

I sami pišete poeziju. Što ima novoga?

− Da, pišem ponešto. Prije dvije godine izišla mi je knjiga izabranih pjesama koje je priredio Zvonimir Mrkonjić, a objavio “Lunapark” Branka Maleša. Međutim, on je ne može pogurati u knjižare, tako da čitatelji uopće nemaju priliku doći u doticaj s knjigom. Poeziju još uspijeva plasirati Meandar ili VBZ. Inače, knjige su za naše prilike neumjereno skupe, no mala smo kultura, s malim nakladama.

I dalje otvarate izložbe? Koliko ste ih do sada otvorili?

− Izložbe otvaram svakog tjedna. Osjećam dug prema umjetnicima, to su s vremenom postala prava prijateljstva. Broj mojih otvaranja sigurno se mjeri u tisućama. Sada se pripremam za otvaranja izložbi Jagode Buić i Šime Perića. Naravno da ponekad ima malo zasićenja, ali volim empatijski govoriti o njihovim umjetničkim opusima. Dio svojih tekstova za kataloge, njih 150, objedinio sam u knjizi, ali kad bi se sve to prikupilo, bili bi to bavuli.

Rad sa studentima

Predajete li još na fakultetu?

− Formalno sam u mirovini. No, predajem na doktorskim studijima, te u Dubrovniku, Rijeci i Splitu. Na odlasku sam i s Instituta za povijest umjetnosti. Još sam aktivan na Akademiji za dramsku umjetnost, ali u nedoumici sam da i odande odem. Zanimljiv mi je susret sa studentima, i to onima malo starijima, formiranim. Tako sada imam desetak doktoranada s kojima se redovito čujem i vidim.

Čime ste trenutno zaokupljeni?

− Interesi su mi široki. Osim žiriranja, otvaranja izložbi i pisanja tekstova za kataloge izložbi, pišem pogovore za različita izabrana djela, kao Marinkoviću, Maruni, Šoljanu... Uvijek sam govorio da mi je drago služiti boljima od sebe. Ali, imam dovoljno posla. Član sam raznih žirija pa i tako iščitavam produkciju. No, kritika je još više nužna u današnjoj hiperprodukciji. Evo, nedavno je za književnu potporu apliciralo čak 1600 književnih rukopisa. Kako se snaći u tome mnoštvu?

Aktivni ste i u PEN-u?

− U PEN-u sam potpredsjednik i smatram PEN važnim prostorom slobode i komunikacije. Tu je i obrana prava na slobodu govora. Ja sam borac iz drugog plana, ne volim biti pretjerano eksponiran.

Imali ste i kazališno iskustvo s Goranom Matovićem prema Borgesu. Spremate li nešto novo?

− U ponedjeljak ćemo nastupiti u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici s posvetom Borgesu. Za ovu predstavu nemamo rezerviranu ni jednu izvedbu. Predstavu sam shvatio kao scenski produžetak govorenja, a često sam govorio u javnosti. Borgesove tekstove volim, a od djetinjstva sam fasciniran kazalištem, susretom izvođača i publike, koji je uskraćen piscima. Kazalište mi je važnije od filma, iako bih bio loš glumac i redatelj.

siniša kekez

Araličin opus ima težinu

Član ste raznih književnih žirija. Među ostalim, bili ste i član Odbora za dodjelu Nagrade “Vladimir Nazor”. Dodjela “Nazora” za životno djelo Ivanu Aralici izazvala je reakcije javnosti, pa i prema samome žiriju. Što vi kažete?

− Glasovalo se u omjeru četiri prema tri. Da ne nabrajamo tko je kako glasovao, čini mi se da Aralica zaslužuje književni dignitet i rezonanciju. S njegovim javnim djelovanjem čovjek se može ne slagati, ali njegova djela dio su književne povijesti i imaju književnu važnost. Araličin opus ima neupitnu težinu, no imam ja i bližih pisaca.

Split

Dvaput sam se pokušao vratiti u Split, tu sam priredio dosta izložaba i počeo predavati na fakultetu, što povremeno i sada radim. Split je za mene jako važan, no i Dubrovnik je ništa manje važan, a Stari grad je u tome najznačajniji jer je vezan uz moje rane godine. No, ne mogu se zamisliti da živim u tim gradovima.

Kad sam s deset godina prvi put bio u Zagrebu i kad sam vidio Sveučilišnu biblioteku, rekao sam: “Ne mogu drugdje živjeti.” Otada sam još oguglao u svom interesu i ljubavi za pisanu riječ. S ove daljine bolje se čuva sentiment. Ja nemam drugi pejzaž u oku i duši nego onaj što sam ga stekao u Dalmaciji. Katkad me, naravno, neke stvari razljute pa mi je drago da nisam tu.

Naslovnica Kultura