scuba skenerS pionirom hrvatskog ronjenja obišli smo magično podmorje Čiova i Šolte, evo što smo snimili

Čiovo, otok koji mnogi ne doživljavaju tako jer je povezan s gradom starim pokretnim mostom, te prije šest godina otvorenim novim, s Trogirom tvori cjelinu i njegov svojevrstan produžetak za one željne mora i odmora. Smješten u srednjoj Dalmaciji, u blizini najvećih dalmatinskih gradova, drugih otoka i prirodnih ljepota poput Nacionalnog parka Krka, čini ga primamljivim turistima i vrlo popularnim mjestom za najam apartmana, što je na žalost rezultiralo i njegovom preizgrađenošću, na prvi pogled bez nekog pravog reda i urbanizma, dok infrastruktura ne može pratiti količinu ljudi koji se ovdje nalaze preko ljeta.

Čini se da ovo ipak turistima previše ne smeta jer je ovaj otok i dalje izuzetno popularno odmaralište, ljeti se traži krevet više, a blizina zračne luke mu također ide u korist. Glavna su mjesta na Čiovu Slatine, Okrug Donji i Okrug Gornji i Arbanija, a usprkos velikoj izgrađenosti, još uvijek se na otoku mogu pronaći mirna mjesta, lijepe šljunčane plaže, borova šuma i čisto plavo more.

Scuba skener ekipa je istražila i mogućnosti aktivnog turizma na otoku, točnije ronilačku situaciju i vrlo se ugodno iznenadila saznavši da se u Okrugu Gornjem nalazi ronilački centar pokrenut još prije 30 godina, prvi u Hrvatskoj ali i među prvih pet centara u čitavoj Europi – Trogir Diving Center.

Spakirali smo svoju ronilačku i foto-opremu i nakon tetris-pakiranja u automobil, zaputili se prema Čiovu. Gužva na cesti standardna, uz nešto radova, taman da se postavi pitanje hoćemo li stići na vrijeme do polaska broda... Već uz laganu nervozu zovemo centar kako bi najavili mogućnost kašnjenja, ali javlja se Ivo Miše, jedan od vlasnika centra i smirenim glasom objašnjava kako nije nikakav problem, pričekat će nas, pa nam objašnjava put do centra. „Zvuči jednostavno“ - odahnemo i polako dovozimo još tih dvadesetak minuta koliko nam je puta preostalo.

Nismo pogodili ulicu iz prve, olako smo shvatili dane upute i zaglavljujemo u jednoj slijepoj, pokušavajući se izvući navigacijom koja se potpuno zbunila u tom trenutku. Zovemo još jednom Ivu i malo pažljivije slušajući, ugledamo znak za ronilački centar postavljen u blizini velike škole, jedne od referentnih točaka gdje se između ostalog nalazi i prostrani parking na kojem ćemo kasnije ostaviti naš caddy. Tešku opremu naravno dovozimo do samog ulaza ronilačkog centra.

Užurbanost u centru bila je velika i tek sad smo shvatili da se zaista moramo požuriti ako želimo prispjeti na jedan od četiri broda koji su već bili gotovo spremni za polazak. Bez obzira na količinu gostiju, a stane ih na brodove i do osamdeset, ovdje se doimalo sve izuzetno organizirano, ništa nije kasnilo, sve je bilo gotovo vojnički, ali bez trunčice nervoze. Moram priznati da sam ovakav način funkcioniranja vidjela samo u većim centrima po nekim svjetskim destinacijama gdje je ronilački turizam uobičajena i već dobro uhodana stvar. Možda još u par hrvatskih, ali uz daleko manji broj ljudi. Ukrcali smo opremu na brod koji je vozio turu na Šoltu: dva zarona s odmorom u Maslinici između njih.

Ronjenje na Čiovu, odnosno Trogiru, se obično dijeli na dva područja: ronjenje na južnoj strani Šolte te uz arhipelag od 7 malih otočića pred Maslinicom: Balkun, Rudula, Grmej, Stipanska, Saskinja, Polebrnjak i hrid Kamičić, te ronjenje s južne strane Čiova i pred otocima Sveta Fumija, Kraljevac ili pred Velom i Malom Kludom... Iako je vidljivost oko Šolte daleko bolja, a zidovi koji sežu do preko pedeset metara prepuni su usjeka, špilja i živih boja, ovi na Čiovu mogu se pohvaliti bujnim životom, velikim jatima riba, gorgonijama i morskim konjicima koji se često nađu u plićacima. Olupina broda Dube, uz još nekoliko manjih, također se nalaze na ovom području.

Na brodu nas je dočekao već spreman za polazak kapetan i vlasnik centra Jozo Miki Miše, Ivin tata, pripremajući mapu za brifing kako bi svojoj grupi koju su činili uglavnom njemački turisti objasnio prvu lokaciju ronjenja, naravno na tečnom njemačkom. Miki je bio pionir u hrvatskom ronjenju, a svoje prve zarone napravio je u Njemačkoj gdje je preselio 1973. godine, netom poslije dolaska tamo, u jednom ronilačkom klubu, u blizini svog novog doma. Položio je ovdje i sve tečajeve kojih tada u bivšoj Jugoslaviji nije ni bilo, jer ronjenje kao rekreacija nije postojalo, dapače, bilo je zabranjeno roniti bez posebnih dozvola. Ideja o otvaranju ronilačkog centra na Jadranu je tada bila potpuno nerealna, gotovo nemoguća, ali Miki je bio uporan. Učio je na primjerima u Njemačkoj i pokušavao ih primijeniti ovdje.

Dugo je trebalo i da nostrificira ronilačku diplomu kod nas, to mu je uspjelo tek 1989. godine na tečaju u Puli. U početku ga je Ministarstvo kulture u dokumentaciji vodilo kao ribara i bio je jedini koji je uopće imao njihovu dozvolu za ronjenje, a svaki se zaron morao prijavljivati policiji koja je davala dozvole za svakog ronioca ponaosob. To je značilo da bi Jozo svaki dan po sat-dva provodio u policijskoj stanici dogovarajući ronjenje za svoje goste.

Bio sam jedini s državnim pečatom i dozvolom za ronjenje broj 001!" – ponosno je ispričao Miki.

S klubom je i dalje putovao po svijetu, ronio, učio, pohodio sajmove po Njemačkoj i Austriji, dopisivao se s gostima, dijelio prospekte, nakon čega bi gosti rukom pisana pisma vraćali s molbom za rezervaciju termina. Kasnije su korespodenciju zamijenili e-mailovi, potom društvene mreže, a Miki je uporno pratio trendove i opstao sve do danas. Prenio je ovu ljubav i upornost na svog sina Ivu, ali i čitavu obitelj pa su svi složno sagradili vrhunski ronilački centar s popratnim sadržajima poput restorana s odličnom hranom, ali i izuzetno ugodnim osobljem, apartmana i različitih zabavnih sadržaja za svoje goste. Centar ima i dobro opremljenu učionicu u kojoj izvode nastavu na hrvatskom, njemačkom i engleskom jeziku, a na radionici s alatom za manje i veće popravke mogla bi im pozavidjeti i kakva tvornica.

Miki je još u doba Jugoslavije svoje diplome i materijale dobivao direktno od CMAS ronilačke asocijacije čiji je centar tad bio u Parizu i sudjelovao je na osnivanju Hrvatskog ronilačkog saveza za vrijeme Domovinskog rata u Zagrebu. Dvanaest je godina vodio ronilačke tečajeve za ronioce NATO-a, policije i UN-a.

"Bazirao sam se na njemačko tržište jer mi je bilo jednostavnije, znao sam kako stvari tamo funkcioniraju, dok kod nas još nitko nije ronio, tek povremeno poneki entuzijast iz Trogira.“ - ispričao nam je Jozo dok je spretno pristajao brodom pred malen otočić, točnije hrid zvana Kamičak ili Kamičić, ali poznatijom pod imenom Šarac gdje smo se spremali na prvi zaron.

Šarac se nalazi ispred južne strane ulaza u uvalu Maslinica i navodno ima oblik broda. Mi to nismo uspjeli vidjeti iz naše perspektive, ali tako su zaključili generali nekadašnje JNA koji su koristili ovaj otočić kao metu za vježbe zračnih napada bombama. Srećom ne pravim, već bombama duguljastog oblika izlivenih od betona koje se još uvijek nalaze razasute po svim dubinama Šarca, dok pod sobom osim sjećanja na minule vojničke dane, skrivaju i novi život koji se razvio pod njima, male zmijolike zvijezde, ježinca ili jaja puževa golaća...

Božo je skočio prvi i spremne kamere čekao ostatak grupe u moru. Mi smo dobili pratnju dvoje iskusnih ronioca, njemačkog para Kallea i Claudije koji trogirsko-šoltanski akvatorij poznaju „kao svoj džep“. Kalle je pripadnik njemačke vojske i od davnina sa svojom suprugom dolazi na ljetovanje i ronjenja kod Joze. Brko, kako ga Miki od milja zove, je u međuvremenu postao jedan od njegovih najboljih prijatelja i ne propušta niti jednu priliku dolaska na Čiovo, uživa u ovdašnjim zaronima i pravi je „šaptač hobotnicama“. Nema te rupe koju on nije u stanju naći i laganim kuckanjem prstima pred njom, nježno i strpljivo, namamiti ovog izuzetno inteligentnog, ali i znatiželjnog glavonošca.

Zaron kod Šarca pruža mogućnost za tri pravca. Može se odabrati ronjenje oko otočića uz istraživanje njegova istočnog dijela, što je pogodnije za ronioce s nižim ronilačkim kategorijama, zatim ronjenje uz zapadni greben s liticom koja pada na dubinu veću od 50 metara ili sjeverni dio koji započinje poljem posidonije a završava također zidom. Mi smo se odlučili na kombinaciju i spustili se jugoistočno po zidu do dviju malih špilja čiji je ulaz na 22 metra, a izlaz na četrdeset. Šarenilo boja i bogat život uz zaista dobru vidljivost natjeralo nas je da se zapitamo zbog čega je Šolta u velikom broju ronilačkih priča i reklamama o ronjenju u Hrvatskoj tako nepravedno zapostavljena jer ima za ponuditi toliko toga.

Jastog i murina izvirivali su iz svojih rupa na samo pol metra udaljenosti, a kirnjica se plaho skrila u mraku špilje tik iza crvene spužve koja je čuvala ulaz.

Na izlasku iz špilje – čudo! Široke lepeze ljubičastih i žutih gorgonija protezale su se u polje na velikim dubinama. One najpliće moglo se naći već negdje na 38 metara dok se onim dubljima nije vidio kraj. Prateći trendove zagrijavanja mora i povlačenja ovih predivnih živih bića u sve veće dubine, uvijek nam ih je drago vidjeti, naročito kada su one čiste, bez ružnih sluzavih prekrivača nastalih zbog poremećaja temperature. Brko je ovdje pokazao i zavidno umijeće poziranja i rado mi je pristao biti model za fotografiju s gorgonijama.

Polje gorgonija nalazi se također i na sjeveroistočnom kraju Šarca, pa u svakom slučaju, kojim god putem se krene na zaron, ne može se pogriješiti.

Plićak je prekriven posidonijom, strogo zaštićenom morskom travom cvjetnicom, koja u sebi skriva golemu bioraznolikost: jata salpi, crvene matuličiće u kamenim procjepima, fratre, škarpine, pokoju oradu...ima svega, samo treba naoštriti svoje osjetilo vida i biti što manje napadan u ronjenju.

Ovdje je hobotnica glavni domaćin, ima ih jako puno, ali treba prepoznati njihovu dobro ograđenu kuću. Među busenima posidonije proviruju i betonske bombe djelomično prekrivene crnim slojem spužvi i „ukrašene“ morskim zvijezdama i ježincima.

Povremeno nalazimo i kameni koralj, jedinu vrstu koralja u Jadranu koja gradi kolonije. Ponekad promjera i do metar. Ovaj je koralj također osjetljiv na visoke temperature mora jer one ugrožavaju alge zooksantele koje žive u simbiozi s polipom koralja i osiguravaju mu hranu, pri tom mu dajući i njegove lijepe boje. Bez svoje osnovne hrane koralji postaju prozirni i osjetljivi na bolesti te ugibaju, a na njihov skelet se nastanjuju drugi organizmi. Ovaj je proces poznat kao „bleaching“ i uništava sve više koraljnih kolonija diljem svjetskih mora.

Naš vjerni Garmin na ruci još nas jednom upozorava na kraj zarona i vrijeme odmora u Maslinici u prekrasnoj Marini Martinis Marchi gdje smo uživajući u blagodatima sunca nestrplivo očekivali i drugi zaron uz južnu obalu Šolte.

Ovdje nam je Jozo ispričao i o svom ekološkom angažmanu na Trogirskom području: „Već pri prvim tečajevima objašnjavao sam domaćim roniocima, ali i svim ostalim, da je krivolov nešto što ne podnosim i da onaj za kog čujem da je prekršio pravilo ronjenja s bocama, kod mene više ne treba dolaziti. Održao sam i prvu ekološku akciju kod nas, u Hotelu Medena, zbog čega sam dobio nadimak Škovacin ispod mora.“ Nije to Jozi ni tada smetalo, a prošle je godine Trogir Diving Center održao tri akcije čišćenja podmorja u koje su se uključili i oni najmlađi učeći svoje prve korake u zaštiti okoliša i stvaranju neke ljepše, sretnije i čišće budućnosti.