Već sama po sebi, funkcija predsjednika države u Hrvata jeftina je i šarena plastika, uz poneko lažno paunovo pero na kalpaku crvenog mundira. Kad se takva ustanova još sretno spoji s jeftinom i plošnom političkom figurom kakva je aktualna predsjednica, onda na djelu imamo školski primjer uzvišene beznačajnosti koja manjak stvarnog sadržaja nastoji nadomjestiti hiperprodukcijom zabrinutih poza.
Za opstanak svih kategorija političkih parazita u ovoj zemlji rivali, neprijatelji i dežurni krivci su oduvijek zadnje utočište i slamka spasa, a kad se zadesi nezgodna okolnost da na oba hrvatska brijega sjede ljudi iz iste stranke, politički kanibalizam više nije stvar ekstravagantnog apetita, nego gole nužde. Pitanje tko će koga prvi pojesti nameće se prirodnije nego na splavi brodol...