Novosti Hrvatska

ubojita sredstva

Stručnjak upozorava: Premijer je u pravu, protiv Hrvatske se vodi hibridni rat, a i slučaj Agrokor rezultat je takvih operacija. Evo što to točno znači i zašto smo na udaru

ubojita sredstva

Kada je SDP nedavno zatražio premijerov opoziv zbog ugovora o roll up kreditu Agrokoru, Andrej Plenković je to prokomentirao činjenicom da se Hrvatska nalazi u "hibridnom medijskom ratu s mnogo aktera".

U razgovoru za Spektar dr. Gordan Akrap, jedan od osnivača zagrebačkog Instituta za istraživanje hibridnih sukoba, objašnjava što se krije iza tog pojma, pogotovo u slučaju Agrokor, te komentira novu Strategiju nacionalne sigurnosti u dijelu koji se tiče zaštite kritične infrastrukture.

- Hibridno ratovanje – kaže dr. Akrap - definiramo kao proces korištenja kinetičkih i nekinetičkih ubojitih sredstava, jedno njihovo združeno djelovanje. Ono je poznato od davnina. Još je Sun Tzu u svojoj knjizi 'Umijeće ratovanja' pisao ako želite pobijediti protivnika, pobijedite njegovu strategiju, bez ulaženja u bitku.

Kada preuzmete nadzor nad protivnikovom strategijom, onda preuzimate nadzor na procesom donošenje njegovih odluka. Protivnika se dovodi u situaciju da donosi odluke koje vama idu u korist, a njemu na štetu.

Onog trenutka kada je razvoj informacijsko-komunikacijskih sustava došao do te razine da se primjenom informacijskih i medijskih informacija, njihovim upravljanjem, korištenjem, ali i manipulacijom utječe na cilj, stvoreni su uvjeti da ta nekinetička ubojita sredstva preuzmu dominaciju nad kinetičkim. To možete kao jednu vrlo izraženu tendenciju pratiti unutar posljednjih 20 do 30 godina.

Je li hibridni rat zapravo ono što se nekada u socijalizmu nazivalu specijalni rat, a tamo '90-tih informacijski rat?

- Tako je. S time da je hibridni rat danas sukob koji se prvenstveno događanja u komunikcijsko-informativnoj domeni, znači preuzima se kontrola nad protivnikovim procesima razmišljanja i donošenja odluka.

Je li po svemu tome Hrvatska danas u nekoj vrsti hibridnog rata, kako je to nedavno ustvrdio premijer Plenković?

- Bit ću vam vrlo plastičan u odgovoru. Za situaciju oko Agrokora znalo se već dugi niz godina. Uzmite samo izvješća rejting agencija koja su pratila koncern, pa će vam biti jasno kada je krenulo u pojačano kreditiranje, kada se više nije moglo zaduživati u Hrvatskoj i Europi, te kada se okrenulo Rusiji.

Iako se sve znalo, ispod žita su se stvari pokušavalo riješiti nastupajuću kritzu. Međutim, ona je u punom opsegu buknula onog trenutka kada je ruski veleposlanik u Republici Hrvatskoj, i to ničim izazvan, javno istupio i rekao da njihove banke neće više financirati Agrokor. Tada je krenuo kolaps sustava.

Istu takvu situaciju imate nešto ranije, tamo 1999. godine, kroz operaciju združenih snaga i rat između NATO-saveza i Srbije po pitanju Kosova. NATO je imao snažna kinetička sredstva, ali Srbija se njima suprotstavila na informacijskoj razini, tim nekinetičkim sredstvima. I tu je uspjela skoro polučiti znatne uspjehe zato jer je svojim informacijsko-medijskim operacijama udarila na NATO koji u tom trenutku nije bio spreman, nije imao odgovora.

Nakon toga dolazi do promjene organizacijskog modela unutar Saveza, osniva se media-centar, gdje se greške i nedostaci informacijskog sustava, koji se pokazao vrlo tromim, počinju mijenjati. Shvaća se da se mora uvesti jedno vrlo jednostavno pravilo: treba biti prvi, treba biti otvoren, treba biti iskren.

Onda se vi slažete da se u Hrvatskoj, barem po pitanju Agrokora, danas vodi hibridni rat?

- Da. Naša zemlja nalazi se na području na kojemu se križaju interesi brojnih sila. To pogotovo dolazi do izražaja obzirom na ovaj sadašnji pomak u europskoj i svjetskoj sigurnosnoj ravnoteži, pri čemu mislim na strateški sporazum Njemačke i Rusije, bitno jačanje politike Moskve na Bliskom istoku, slabljenje utjecaja Amerike, pa transferzalu turskog utjecaja na zbivanja u Bosni i Hercegovini, kao i bošnjačku politiku koja vodi jednu vrstu informacijsko-medijskih operacija protiv Hrvatske zatežući oko već riješenih pitanja poput Neuma, te Srbiju koja cijelo vrijeme atakira informacijski na RH. Iz svega toga, nameće se zaključak da se Hrvatska nalazi pod udarom informacijskih operacija.

Koliko je Hrvatska priznala svoju nemoć onim dopisom ministrice vanjskih poslova Marije Pejčinović Burić, koja je od Bruxellesa zatražila pomoć od ruske propagande?

- Ja ne bih rekao da je to nemoć. Znate, kada ste vi izloženi djelovanjem informacijskih operacija, odnosno dezinformacija, i kada niste svjesni da se ta kampanja odvija, onda prihvaćate sve negativne posljedice. Mi imamo iskustvo iz Domovinskog rata sa znatnim brojem dezinformacija za koje se zna da su ih plasirale srbijanske službe, bilo izravno bilo posredno preko namjernih ili slučajnih posrednika, ali one i dan-danas egzistiraju unutar hravtskog korpusa javnog znanja.

Prema tome, ako ste svjesni da se nalazite pod udarom informacijskih-medijskih operacija i u stanju ste ih prepoznati i organizirati obranu, onda ste u stanju uzvratiti i protumjerama. Ukoliko to niste u stanju, doći ćete u situaciju da će te donositi odluke koje dugoročno ne idu u prilog vaših državnih i nacionalnih interesa.

U slučaju s pismom ministrice koji navodite to vidim kao prednost, kao svijest da se nalazimo u određenim izazovnim vremenima. To ipak ne znači da se nismo u stanju sami braniti, jer tko je to ustalom danas spreman, ali mi smo dio kolektivnog sigurnosnog susatava kroz NATO-savez i kolektivnog političkog sustava s određenom sigurnosnom razinom, kakav je Europska unija. Mi zato ne tražimo u tim savezima samo pomoć, već nudimo i suradnju u rješavanju kriznih pitanja.

Je li Strategija nacionalne sigurnosti dala odgovora na ova pitanja?

- Ona je stvorila određene pretpostavke da se mogu ponuditi učinkovitiji odgovori. Stava sam da je to tek početak procesa rekompozicije sigurnosnog sustava, pri čemu govorimo i o preventivnom djelovanju, kao i upravljanju krizama, što Hrvatska treba odraditi u dogledno vrijeme. Ne možemo se zaustaviti samo na donošenju Strategije i Zakonu o domovinskoj sigurnosti, jer da je sustav bio kvalitetan na obje razine, preventivnoj i provedbenoj, nas ne bi primjerice iznenadila emigrantska kriza.

Mi smo organizirali jednu konferenciju 7-8 mjeseci prije nego što je ona nastupila u Srbiji, gdje smo vrlo ozbiljno upozorili na njezino skoro prelijevanje na ostatak Europe. Doveli smo stručne goste iz Turske i Grčke, koji su nas upozorili, ali nitko nije želio slušati.

Je li taj isti sustav zakazao ovog ljeta u slučaju požara u drugom najvećem gradu, Splitu?

- Prema informacijama kojima raspolažem, sustav je najprije zakazao na preventivnoj razini. Postojala je, naime, relativna mogućnost da se požar zaustavi u njegovim počecima. Ali na lokalnoj razini nije bilo sustava koji je mogao prevenirati takve događaje i koji je odmah mogao reagirati.

Puno je lakše ugasiti požar na 200 metara četvornih, nego kada se on razbukta na 20 hektara, plus vam vremenske prilike na idu u prilog. Činjenica je da su građani izišli na ulice i sami gasili, kao i da je bilo zbrke i konfuzije u komponentama sustava koje su trebali reagirati. Zato taj sustav treba mijenjati kako bi u budućnosti bio učinkovit.

Vama je u fokusu zaštita kritične infrastrukture. Na ovotjednom skupu u Splitu koji ste organizirali upozoreno je da Hrvatska za razliku od Slovenije nema popis od 30, 40 ili 50 prioritenih objekata koji se brane u slučaju izvanrednih situacija?

- Očito smo se mi po tom pitanju malo ubrzali. I sam sam bio zatečen podatkom da Hrvatska nije definirala kritičnu infrastrukturu, iako smo donijeli zakon, a na naš poticaj ona ubačena kao prva točka u Strategiji nacionalne sigurnosti. Taj nedostatak vidim i kao prednost da se to napravi kako spada u skoroj budućnosti, jer kritičnu infrastrukturu ne možete štiti ako je niste definirali. U suprotonom govorimo o građenju dvoraca u oblacima.

U Sloveniji je točno 40 objekata kritične infrastrukture, ali se ne zna koji su pojedinačno. Može li se barem pretpostaviti?

- I ne smije se znati, ali se može pretpostaviti. Jasno su definirani sektori u kojim se to događa. I RH je u svom zakonu o Zaštiti kritične infrastrukture definirala 11 sektora, počev od zdravstva, preko transporta i energije, pa do poljoprivrede, vodnog gospodarstva, kulture i zaštite nacionalnog identiteta.

Kada se kritična infrastruktura pojedinačno definira, popis će biti poznat scega na dvije-tri adrese. Znat će njezin upravljač, odnosno da podliježe posebnom režimu zaštite i djelovanja, posebno u uvjetima krize. Druga je adresa institucija nadležna za njezino čuvanje i štićenje, te konačno Vlada i Ured predsjednika RH. Oni su ti koji trebaju znati po slovu zakona.

Kao uzoran primjer sustava za krizne situacije naveli ste onaj nizozemski, tvrdeći da bi ga Hrvatska trebala slijediti.

- Radeći na zagrebačkom sigurnosnom forumu, imao sam mogućnost surađivati ljudima iz te zemlje koji su vrlo visoko rangirani u njihovom preventivnom i zaštitnom sustavu. Svjesni situacije u kojoj se nalaze, kao i izazova koji im prijete, jer znatan dio površine nalazi se ispod razine mora, razvili su vrlo uzoran sustav na svim razinama.

To se pokazalo i ovoga ljeta kada je izbio požar u dvjema velikim rafinerijama nafte. Kada se to desilo, oni su jednostavno preuzeli upravljanje krizom. Od ranije su imali do u tančine posložene modele i procedure koje su automatski aktivirane. Točno se znalo tko preuzima nadležnost, tko upravlja situacijom, tko komunicira sa stanovništvom. Nikako se nije moglo desiti da susjedi u šlapama idu gasiti naftna postrojenja.

Sve je to moguće samo onda kada stanovništvo ima povjerenja u institucije države, da su one u stanju izići na kraj s krizom. Ako građani počnu sumnjati u sposobnost države, onda nastaje problem. To se pokazalo u mnogo slučajeva.

 

Zabluda je da 'mali' nisu mete

- Kada se nakon izjave premijera Plenkovića povela rasprava o hibridnom ratu, profesor Žarko Puhovski je ustvrdio da je Hrvatska premala, presiromašna i nevažna da bi se u njemu našla. Slažete li se s njim?

- Ne. Nije bitno jeste li mali ili veliki da biste bili predmet hibridnog ratovanja.

- On tvrdi da je RH toliko mala da se može ugroziti i konvencionalnim naoružanjem.

- Pa nema potrebe. Zašto ga koristiti ako isti cilj možem ostvariti nekonvencionalnim sredstvima. Imate primjer Sirije: onoga trenutka kada se nije uspjelo ostvariti porevrat nekonvencionalnim sredstvima, upotrijebljena su konvencionalna.

Zato nije bitna veličina napadnutog cilja. Uostalom, predmet hibridnog rata ne mora nužno biti država. To može biti jedna grupa ljudi, jedna zajednica, bilo vjerska, ideološka, ona definirana seksualnim slobodama...

Naslovnica Hrvatska