Novosti Hrvatska

tragična obiteljska sudbina

Ipak nije Lola nego Lolo, ali Hrvate ionako puno više intrigira smrt Ive Ribara i teze o urotama i izdaji 'komunističkog princa'

tragična obiteljska sudbina

Čini se da se jedino Zlatko Hasanbegović ovih dana ne zamara dilemom je li Ivo Ribar bio Lola ili Lolo, dok su mnogi drugi opsjednuti pitanjem povijesne ispravnosti njegova nadimka na obnovljenom zagrebačkom spomeniku.

Kad je u utorak zagrebački gradonačelnik u park na križanju Selske i Prilaza baruna Filipovića vratio bistu mitskog partizana ukradenu u devedesetima, kazao je da svoj čin kojim iznova odaje počast heroju smatra ispravljanjem gluposti. Mnogi su ga, međutim, na to optužili da je ispravljajući jednu glupost počinio drugu, pošto na postamentu biste kipara Koste Angelija Radovanija ne piše Ivo Lola, nego Ivo Lolo Ribar.

Motivi promjene uvriježenog nadimka slavnog skojevca nalaženi su u nehotičnom tipfeleru, njegovu navodnom pohrvaćenju i raznim drugim manipulativnim scenarijima današnjih političara, no prava istina je da Milan Bandić ovaj put ni za što nije kriv.

Natpis Ivo Lolo Ribar na spomeniku, naime, stoji još od njegova postavljanja u socijalističkim vremenima. Bandić mu je sad samo vratio ukradenu glavu i očistio postojeća slova.

'Komunistički princ' i nesuđeni nasljednik Tita: tko je bio Ivo Lola Ribar kojeg je Bandić nakon 30 godina vratio u javni govor?

Ivo Lola Ribar izvorno je doista bio Lolo. Majka mu je dala taj nadimak u djetinjstvu, dok su još živjeli u Đakovu, jer je volio lutati po ulici i zalaziti u susjedne kuće i dvorišta. Nakon jedne takve avanture 1919. godine, pojavio se na pragu nakon nekoliko sati izbivanja, a majka ga je dočekala riječima "Ti, moj mali lolo…" "Svi ga nakon toga počeše zvati Lolo. Nadimak što ga je dobio u ranom djetinjstvu u Đakovu ostao mu je zauvijek", piše Jozo Petričević u monografiji "Ivo Lolo Ribar: Ponos pokoljenjima", objavljenoj u Beogradu 1978.

Lolo se u kasnijim njegovim studentskim danima, zahvaljujući valjda uobičajenim deklinacijama beogradskog govora, pretvorilo u sveprisutno i socijalistički službeno - Lola. No, slavni partizan se nikad u životu nije tako potpisao: u ratnoj korespondenciji s drugovima, s Titom, pa i zaručnicom Slobodom Trajković do njezina ubojstva od Gestapa 1942. uvijek je i svuda parafirao samo "Lolo", ako nije bila riječ o tajnim i šifriranim porukama. U takvim slučajevima koristio je svoj ilegalni ratni nadimak Fisher.

Postavši, puno kasnije, svojevrsni jugoslavenski pandan revolucionarnome liku Che Guevare, mitski lik Ive Lole Ribara kao da se s vremenom oteo i činjenicama i sjećanjima obitelji. Obrisi njegova portreta masovno se pojavljuju na majicama i školskim torbama te šapirografiraju po zidovima prostora omladinskih organizacija.

Pravaš iz devedesetih Zlatko Pejaković s Korni Grupom snima režimski hit "Ivo Lola nije sam", a ime mrtvog heroja masovno počinju nositi tvornice, škole, kulturno-umjetnička društva… Članovi obitelji Ribar tek negdje sredinom sedamdesetih traže da se uvriježeni nadimak Lola promijeni u Lolo, kako je zapravo točno. Od tada sve nove monografije, knjige i spomenici počinju mahom poštovati obiteljsku povijest.

Puno više od njegova izvornog nadimka Hrvate zadnjih desetljeća intrigira Lolin tragični kraj na Glamočkome polju, uz koji se kuloarski vežu paranoidne teze o urotama, izdaji i Titovu tobožnjem planu da se pod okriljem rata riješi mladog, karizmatičnog i zapadnjački obrazovanog partijca kao potencijalne konkurencije.

Takve teorije nisu bile iznenađujuće ni u ratu, s obzirom na tragediju čitave obitelji Ribar koja nadilazi i mnoge antičke: U listopadu 1943. u Kolašinu četnici su najprije ubili mlađeg sina Ivana Ribara Juricu, da bi samo mjesec dana kasnije Lola poginuo na Glamočkom polju, prije polijetanja za Kairo gdje se trebao priključiti savezničkoj vojnoj misiji.

Njihov otac Ivan Ribar je za samo dva dana morao predsjedati Drugim zasjedanjem AVNOJ-a, a za nepunu godinu dana Nijemci su mu u Srijemu strijeljali i ženu, Juričinu i Lolinu majku.

Tito je povodom desete godišnjice smrti Ive Lole Ribara dao intervju Oslobođenju gdje je progovorio o okolnostima njegova stradanja, spominjući također špijune kao moguće krivce za njegovo stradanje u njemačkom bombardiranju. Zanimljivo je da je na Visu OZNA 1944. pokrenula i istragu, nakon koje su kao urotnici – a teorije izdaje komunisti su jako voljeli – uhićena braća Josip i Viktor Rekveni. Teretilo ih se za sabotažu, odnosno davanje informacija Gestapu da zrakoplov partizanske vojne misije iz Livna prelijeće na Glamočko polje. Braća Rekveni su naposljetku ubijena, što je službeno pravdano bratoubojstvom i samoubojstvom u zatvoru.

Na samom početku rata, devetog svibnja 1942., u plinskoj komori na Banjici nacisti su ubili Lolinu zaručnicu Slobodu Trajković, njezine roditelje, brata Miroslava i sestru Veru. Gestapo je želio da Sloboda zakaže sastanak Loli na određenom mjestu, pa da ga uhvate u stupicu. Ni pod mukama, ni pod prijetnjom smrću cijeloj obitelji, ona to nije htjela. Njezina preživjela sestra Milica Trajković je u jednom intervjuu rekla kako je i sama dugo vjerovala u urotu i izdaju u vezi s Lolinom smrću, sve dok joj preživjeli očevidac događaja na Glamočkom polju Đoko Malešević nije ispričao kako je sve bio splet okolnosti i nesretan slučaj.

Livanjsko polje, odakle su najprije trebali poletjeti, bilo je poplavilo pa su se prebacili na Glamočko. Glamočko je bilo pod snijegom, a avion je dugo čekao na ukrcaj s upaljenim motorima. Naišao je njemački lovac, raketirao ih i mitraljirao. Mnogi su ostali živi, uključujući pilota i kopilota partizanske letjelice. Lolo, nažalost, nije.

Naslovnica Hrvatska