Novosti Hrvatska

Utjecajni šaptači

Kolinda, Petrov, Bernardić i ekipa su lica ispred mikrofona, ali prava politika vodi se iza kulisa: otkrivamo tko su najmoćniji ljudi iz sjene u hrvatskoj politici

Utjecajni šaptači

Prošloga vikenda Ivica Relković izišao je iz sjene. Jedan od arhitekata Mosta, strateg izbornog uspjeha stranke Bože Petrova, "mastermind" projekta koji je ciljao poremetiti odnose na političkoj sceni Hrvatske, posljednje je dvije godine djelovao uglavnom iz drugoga plana. Medijskim se prostorom širila fama da je on pravi pisac Petrovljevih govora, da iz pozadine vuče sve konce u Mostu te da je opsjednut idejom da jednoga dana stvori stranku koja će nadmašiti HDZ i SDP. U onim rijetkim istupima u javnosti sebe je nazivao Mostovim Alexom Braunom, ali besplatnim.

Upućeni tvrde da je upravo njegova ostavka u proljeće 2016. godine - a u to je vrijeme Relković bio savjetnik tadašnjeg potpredsjednika Vlade Petrova - presudila da Most ipak okrene leđa tadašnjem predsjedniku HDZ-a i trasirala put čvrstom stavu Mostovih zastupnika oko marifetluka Tomislava Karamarka sa INA-om. U trenutku kada je Relković izašao na brisani prostor, jasno se vidjelo da je analitika, kojom se on do sada uspješno bavio daleko od svjetala pozornice ipak jedna, a javna, realna, svakodnevna politika ipak druga stvar. Relković, koji je svoj status u Vladi formalizirao kroz funkciju savjetnika za unutarnju politiku ministra uprave Ivana Kovačića, tu je pokazao ozbiljne deficite: isprva je tražio javnu ispriku HDZ-ovca Josipa Đakića, koji se obrušio na odluku ministarstva uprave da pod svoje okrilje primi nepoželjne SDP-ove kadrove Vesnu Nađ i Višnju Tafru, da bi se potom sam ispričao Đakiću.

Nije to prvi put da se Relković nije proslavio u javnom djelovanju. Na prosvjednom skupu nakon prvostupanjske haaške osude Ante Gotovine i Mladena Markača na glavnom zagrebačkom trgu u proljeće 2011. održao je vatren, na trenutke gotovo pa histeričan govor o tome kako HDZ-u treba ukrasti pobjedu na izborima jer, biblijskim rječnikom, nisu nikakva zlatna telad, nego tek - pozlaćena bižuterija. Nije Relković tada ispao nesimpatičan zbog toga što je kritizirao HDZ, nego zato što je to radio jer HDZ nije želio uvesti GROZD-ov konzervativni zdravstveni odgoj u hrvatske škole, ukloniti partizanski spomenik iz Srba i pospremiti ga u kakav povijesni muzej, niti ukinuti Zakon o suzbijanju diskriminacije, jedan od akata zbog kojih se Hrvatska treba ponositi, a ne sramiti. Starozavjetne usporedbe u Relkovića nisu slučajne. On je, kao katolički aktivist proizašao iz inkubatora nove hrvatske desnice, radikalne po svojim idejama, i ambiciozne po svojim ciljevima. Rodom iz pograničnog slavonskog mjesta Davora, Relković je, ne tako davno, zajedno sa Željkom Markić prvo osnivao Grozd, a potom i Hrvatski rast, odnosno - Hrast. Na početku rata, u rujnu 1991. na blagdan trojice arkanđela krenuo je pješice iz Zagreba u Međugorje. Na putu su ga zarobili pobunjeni Srbi, i četiri mjeseca držali u zarobljeništvu. U ratu u Slavoniji mu je poginuo brat. Te dvije činjenice su, bez ikakve sumnje, trasirale Relkovićev politički odabir. Bez obzira što posljednjih godina bježi od žestine ideoloških tema, pa i javno staje u zaštitu SDP-ovih kadrova u državnoj upravi, u neki veliki obrat kod Relkovića malo tko vjeruje. Jer, vuk dlaku mijenja, ali ćud - nikada.

Milanovićev autizam

Hrvatski premijer Andrej Plenković za savjetnike je odabrao znatno manje živopisne likove. Njegov ključni suradnik, s kojim se konzultira na dnevnoj bazi, je - bez ikakve konkurencije - predstojnik njegova ureda Davor Božinović, dugogodišnji diplomat i političar, bivši ministar obrane, čovjek za čije su se usluge otimali i desnica i ljevica. Božinović je HDZ-ov tehnokrat kojega je u stranku primila tadašnja premijerka Jadranka Kosor, netom nakon spomenutog zajapurenog Relkovićeva govora na Jelačić placu, kako bi ojačala umjerenu i stručnu liniju unutar HDZ-a. Vodio je hrvatsku misiju pri NATO-u u Bruxellesu, bio je državni tajnik u Ministarstvu vanjskih poslova, a zajedno s Davorom Stierom uspio se izboriti da HDZ-ovi zastupnici napuste sabornicu prilikom glasanja o kontroverznom zakonu Lex Perković. U Karamarkovoj eri nije profitirao jer se politički razišao s tadašnjim predsjednikom HDZ-a, pa ga je Plenković na velika vrata nakon pobjede na parlamentarnim izborima vratio u sam vrh državnog aparata. Drži Plenković i do mišljenja HDZ-ova veterana Vladimira Šeksa, čovjeka koji je posljednjih godina otvoreno zazivao njegov dolazak na čelo stranke, a upućeni tvrde da se premijer oko stručnih pitanja prilično često zna konzultirati i sa čelnicima domaćih instituta, sveučilišnim profesorima i ostalim ekspertima za pojedina područja.

Zoran Milanović imao je stubokom drukčiji pristup. Bivši SDP-ov premijer volio je okružiti se inferiornijima od sebe. Većina stranačkih drugova koje je nakon pobjede na parlamentarnim izborima 2011. povukao u Banske dvore nikog nije odveć impresionirala niti svojim dotadašnjim obrazovnim, niti svojim profesionalnim postignućima. Dobar dio premijerskog mandata Milanović je, zbog takvog svojeg pristupa, bio lišen kvalitetnog savjeta. U trenucima ključnih političkih kriza - poput one vezane za slučaj Lex Perković i Milanovićeva nepotrebnog i za Hrvatsku štetnog inaćenja vezano za ograničenje primjene europskog uhidbenog naloga - premijeru nitko u njegovu kabinetu, a još manje u vrhu SDP-a, nije smogao hrabrosti reći da griješi. Pa su tu ulogu, s više ili manje takta, morali na kraju na sebe preuzeti tadašnji predsjednik Republike Ivo Josipović i šefica "narodnjaka" Vesna Pusić. Tek kada je potpuno izgubio tlo pod nogama i svoju stranku sveo na mizerni rejting od 18 posto, bio je spreman poslušati savjete drugih. I to ne bilo koga. Milanović je angažirao konzultanta Alexa Brauna, Amerikanca češkog podrijetla, koji se od ožujka 2015. preselio u Zagreb i trasirao izbornu kampanju SDP-ove lijevo-liberalne koalicije. Iako bivšem SDP-ovu premijeru nikada nije bilo drago čuti da je za promjenu u njegovu pristupu te godine zaslužan Braun, a ne on sam, činjenica je da je upravo ovaj skupo plaćeni savjetnik odigrao ključnu ulogu u povratku Milanovića u igru. Bar do noći izbora, koje je Milanović na koncu ipak tijesno izgubio, kao i naknadno pripetavanje sa Karamarkom te 2015., te utrku s Plenkovićem 2016. godine.

Nevidljivi 'kemičari'

Tomislav Karamarko, dok je vodio HDZ i utvarao sam sebi da vodi i Vladu pored živog i zdravog Tihomira Oreškovića, nije bježao niti od savjeta, niti od savjetnika. No, njegov je problem bio kalibar ljudi sa kojima se okružio. Uz krug radikalno orijentiranih novinara desne provenijencije, do čijeg je mišljenja držao, i čije je teze propagirao u javnosti, Karamarko je bio fasciniran stavovima povijesnog revizionista Zlatka Hasanbegovića, ali i svojeg ekonomskog savjetnika, po struci magistra kemije Martina Pastuovića. Ovaj Ličanin svoj je radni vijek proveo u Plivi, a jedna od njegovih zanimljivijih teza je da je tržište najveće zlo koje je čovjek izumio.

"U njemu se gubi i Bog i čovjek, te božji i naravni zakoni", mrtav - hladan jednom je prilikom izjavio Pastuović kojega su, još dok je HDZ bio u opoziciji, u kuloarima te stranke zvali "nevidljivi kemičar". Pastuović je zagovarao i stav da je za stabilnost svake države važno da ona ima dominantne proizvođače i dominantne veletrgovce, no teško je vjerovati da je on Karamarku savjetovao da zatraži istupanje Hrvatske iz arbitraže sa mađarskim MOL-om oko INA-e. Prije će biti da je tadašnji predsjednik HDZ-a zaokret iz konfrontacije ka dogovoru s MOL-om tražio na inicijativu nekih drugih ljudi. A nije isključeno da se među njima nalazio i njegov prijatelj i lobist MOL-a Jozo Petrović, čija je tvrtka Peritus savjetovanje angažirala Karamarkovu suprugu Anu Šarić i za njezine savjetničke usluge joj plaćao 2500 eura mjesečno.

Kolinda Grabar-Kitarović u Uredu je predsjednice Republike okupila mali, ali uigran savjetnički tim. O njezinu rasporedu brinu predstojnica Ureda Anamarija Kirinić i pročelnica kabineta Natalija Hmelina, dok politički dio čine savjetnik za vanjsku i europsku politiku Dario Mihelin, savjetnik za unutarnju politiku Mate Radeljić, savjetnik za gospodarstvo Marko Jurčić te glasnogovornik Luka Đurić. No, u radu tog tima teško je ne primijetiti potpis jednog čovjeka: posebnog savjetnika predsjednice Republike dr. Mate Granića. Ovaj politički veteran bio je Tuđmanov ministar vanjskih poslova koji je u svojoj dugogodišnjoj političkoj karijeri tijekom rata vodio pregovore s JNA, uspio nagovoriti prvoga hrvatskog predsjednika da zatvori sramotni logor Dretelj u Hercegovini u kojemu je HVO držao zarobljene Bošnjake, sudjelovao u pregovorima o prekidu rata u susjednoj BiH, a potom i potpisao Daytonski sporazum, uveo Hrvatsku u Vijeće Europe. Bio je predsjednički kandidat HDZ-a, osnovao i vodio Demokratski centar, a zatim se okušao i u poduzetničkim vodama.

Daleko od reflektora

Novog predsjednika SDP-a Davora Bernardića bije glas da je lutka na koncu iskusnog stranačkog dvojca Rajko Ostojić - Zlatko Komadina, no upućeni u zbivanja na Iblerovu trgu tvrde da je njegov pravi politički intimus Zvane Brumnić. Ta veza datira još s početka Bernardićeva zagrebačkog uspona.

Upravo je Brumnić bio taj koji je u korak pratio mladog i perspektivnog SDP-ovca, pružao mu podršku i filao ga savjetima kako doći do trona. Zauzvrat, Bernardić ga je nagradio pozicijom glavnog tajnika stranke, svojom desnom rukom u novom SDP-u. Brumnić je po struci diplomirani inženjer građevine koji je dobar dio radnog vijeka proveo u zagrebačkom gradskom uredu za prostorno planiranje. U vrijeme zlatnog doba trgovanja dionicama Brumnić je, navodno, zaradio lijepi novac. Zazire od svjetla reflektora i rijetko se pojavljuje u javnosti. Očito ne želi biti prvi, nego prvi do prvoga. I djelovati iz sjene. A ne, poput Relkovića, iz prvoga plana.

 

Naslovnica Hrvatska