Već s pet godina moj je prijatelj znao što želi od života. Dok smo mi fantazirali o karijerama istraživača amazonske prašume ili probnoga pilota, na svako pitanje tipa “Šta bi ti, dušo, tija bit kad narasteš?” on je rezolutno odgovarao: “Penzioner!” Tome je cilju bio do te mjere predan da je još u nježnoj dobi zauzeo gard sredovječna gospodina. Do mature već je sličio umornome članu Akademijina razreda za muzikologiju, a po dolasku na studij u Zagreb i trudnice su mu počele ustupati sjedalo u tramvaju.
Kada smo upoznali njegovu stanodavku, našemu veselju nije bilo kraja.
Kada smo upoznali njegovu stanodavku, našemu veselju nije bilo kraja.