More Vijesti

USPJEŠNI DVOJAC SPLITSKOG LABUDA

Splitski jedriličari Palma i Roko, trče, skaču, lete i spremaju se za Tokijo

USPJEŠNI DVOJAC SPLITSKOG LABUDA

Fotografija se pojavila na internetskoj stranici Labuda. Njihovih dvoje pulena Palma Čargo i Roko Hrvoj istrčali su Splitski polumaraton, a tu dionicu od 21 kilometra istrčali su najbrže među 16-godišnjacima i mlađima. Jedriličari, eto, znaju i trčati i to jako dobro. I jako dugo.

A mlada splitska jedriličarka neobičnog imena ne samo da trči, već vozi skate, penje se po stijenama te planira postati prva Hrvatica na Olimpijskim igrama u olimpijskoj dasci RS:X. Luka Mratović je već bio na Igrama, Palma bi mogla biti prva djevojka u toj atraktivnoj klasi.

A tko je Palma?

– Idem u drugi razred Turističko-ugostiteljske škola. Živim na Marjanu, na Mejama. Počela sam jedriti u Mornara gdje sam bila sve do kraja 2016., a onda sam prešla u Labuda. Bolji su mi uvjeti, stvarno nam je super, treniramo svaki dan...

Gimnastika je ‘spasila’

Kad si počela jedriti?

– U Mornara sam krenula trenirati u klasi Optimist u drugome razredu osnovene škole. Ali od treće godine do drugog razreda sam trenirala gimnastiku, onda sam jedrila do osmog u Optimistu kada sam se prebacila na dasku i evo me na njoj već dvije godine. Gimnastika me spasila, mogu zahvaliti majci koja me upisala najranije jer sam bila preživahna pa sam morala negdje. Bila sam užasno rastezljiva, zvali su me guma, mogla sam raditi zvijezde, svašta. Stekla sam dobre predispozicije i baš mi je drago.

Zašto uopće jedrenje?

– Otac  Damir Čargo je član Mornara, jedri cijeli život. Sada vozi velike brodove, ide na prekooceanske regate, aktivan je. Mama Gordana Zavoreo se nije toliko bavila jedrenjem, ali jest bila instruktorica jedrenja na dasci. No, nije me ona naučila jedriti na dasci, ali je bila stalno tu. Bila je u svoje vrijeme i državna prvakinja u ronjenju.

Tko te onda naučio na dasku?

– Trener Marin Siriščević. On jedri, zaljubljen je u dasku, s njim i radimo.

Kako je to ‘daskanje’ počelo?

– Prvo je krenulo sa skateom. Ispred Mornara su došli neki sa skateom, vozili, tako sam i ja počela. Valjda je vidio da imam mota, a jednog je dana bila organizirana škola surfanja na Kašjunima. Tu me odveo, prvi sam put probala i jako mi se svidjelo i htjela sam nastaviti. Kako Sir surfa dugo, naučio me i tu sam gdje jesam. To je bilo 2013. da sam prvi put stala na skate i dasku.

Skejtanje za gušt

Surfaš stalno, a skejtaš...?

– Skejtam kad god stignem, kad nema vjetra pa ne mogu biti na dasci to mi je super zamjena. Vozim rampe, to mi je najdraže. Volim raditi te trikove, stvarno mi je gušt. To mi je još jedan plus za dasku, da osjetim to.

Jesi li imala ozljeda?

– Naravno. Jedan put sam se spuštala niz Marjan, pala sam i “žgincala” nogu, dobro sam se “pribila” i onda su me vatrogasci doveli doma. Mami je bilo predrago.

Je li ti pokušala zabraniti skate?

– Ne može to tako lako zabraniti, haha. Isto sam tako i ruku “žgincala”. Trebala sam potom s takvom rukom jedriti regatu, uspjela sam i na kraju bila druga. Zapravo mi je i pomoglo jer sam u to vrijeme previše viravala, a puhala je bura. S takvom rukom nisam mogla “viravati” pa je pomoglo, haha.

Je li teže jedriti na dasci nego u optimista?

– Treba barem godinu dana da naučiš jedriiti u orcu. I moraš naučiti padati. Ali zabavno je jer svaki put naučiš nešto novo. Za neki trik padneš milijun puta. Možda zvuči nekome dosadno, ali stvarno je zabavno, vuče te.  I brzo je, stvarno letiš.

Što ti je najdraže raditi na dasci?

– Veći su mi gušt trikovi i valovi, ali i olimpijska mi je daska super. To je prvi cilj, a ovo ostalo je da upotpuni priču. Cilj nam je Tokio 2020. i usredotočit ćemo se na to. Trikovi su usput.

Kakva je konkurencija?

– U Hrvatskoj nema žena koje jedre na dasci, ali Roko Hrvoj, moj je sparing partner, njemu će konkurent biti Luka Mratović koji već ima tri nastupa na Olimpijskim igrama. No, vanka je konkurencija baš velika i meni i njemu.

U timu ste vas dvojica, trener Marin Siriščević...?

– Imamo i jednog doktora znanosti koji prati Sira i nas. Javio se kao dobrovoljac jer vidi da smo ozbiljno krenuli. Kontrolira srce i još mnoge parametre koje on zna, a mi ne. Onda kaže kad smo previše radili, kad treba još. Zove se Luka Pezelj, radi u Gusara, a nama pomaže i stvarno nam puno znači.

Vidim na fotografijama i da se penješ po stijenama?

– Penjem se da ojačam ruke, to mi treba. I ispod kuće mi je penjalište za ljeto, na Kašjunima. Par puta sam se penjala i na Marjanu, ali ovdje mi je bolje jer mogu sama. Na Marjanu to moram raditi s konopima, a nemam opremu i još se treba skupiti više ljudi. Ovako sam sama, ojačam ruke, a i moraš razmišljati dok se penješ, razvija se i taj dio.

Jesi li kad pala sa stijene?

– Pala sam kad sam samo na Kašjunima kad sam pokušala napraviti salto s deset metara i dočekala sam se na prsa. Ali dobro sam prošla.

Koliko ti vremena ode na sve te aktivnosti?

– Iskreno, dosta vremena posvetim tome, ali ne gledam da tako gubim vrijeme. Nekako mi škola uzima najviše vremena i to mi ide na živce. A sport, mogu se njime baviti cijeli dan. Kad sam doma i dosađujem se, ajme majko. Odmah počnem nešto raditi.

Sad na maraton

Natječeš li se na skateu?

– Ne, nema toga puno u nas,  natjecanja su uglavnom na ravnome, a ja više volim ove trikove na rampama. No, to mi je više kao hobi koji pomaže za dasku. Nemam baš ni uvjeta da budem profi skejter.

Sad da se vratimo na početak teksta. Istrčala si Splitski polumaraton, bila najbrža među djevojkama do 16 godina, kako je bilo prevaliti toliku dionicu?

– Nikad u životu nisam toliko trčala. Par tjedana prije sam istrčala 16 kilometara, trajalo je dva sata. Rekli su mi ako polumaraton istrčim za oko dva sata da je dobro. Uf. Mislila sam da neću uspjeti, ali ponijeli su me ljudi. Prvih deset kilometara stvarno nije bilo ništa. Tad me počelo boljeti, ali izdržala sam. A zadnjih pet kilometara sam dobila neku snagu i povećala brzinu da što prije uđem u cilj. Roko je uspio za sat i 39 minuta, ja za dva sata i pet minuta. Roko je stvarno bio odličan, brz je, ima kondicije... Meni je bilo bitno da uđem u cilj i zadovoljna sam što sam istrčala u očekivanome vremenu. Ispod 22 godine sam bila peta, treća je ušla u cilj za dva sata i tri minute.

Opet ćeš trčati?

– Da, super mi je. Kažu da je ovo trening za pluća, a da ću za par godina moći na pravi maraton. Mene to jako raduje. Sve što mi može pomoći da napredujem.

Na kojoj ti je regati u inozemstvu najljepše?

– Super nam je na Lago di Gardi. Na zadnje Svjetsko smo išli s puno dasaka, bila sam 23. Što je OK rezultat jer smo prvi put bili među toliko puno natjecatelja, u Hrvatskoj nas bude desetak.

Tko ti je nabavio dasku?

– U početku su nam roditelji kupili dasku da sve krene. Sad će nam doći RS:X, prava olimpijska, sad smo na prijelaznoj dasci. Stvarno puno djece jedri u tome, baš sam se začudila, bilo ih je više od 500 na tom Svjetskom.

Koja je razlika između prijelazne i olimpijske daske?

– RS:X je zahtjevniji, baš trebaš biti snažan. Muški imaju jedro od 9,5 metara četvornih, ženske 8,5 metara. I naša perajica je pet centimetara kraća.

Roko Hrvoj je mlađi od Palme Čargo, tek je u prvom razredu srednje škole Marko Antun de Dominis, ali vrlo je sličan svojoj kolegici. Oboje planiraju izboriti mjesto na Olimpijskim igrama u klasi RS:X (olimpijska daska), a imaju i čitav niz drugih, sportskih hobija. Mahom adrenalinskih, pa dok Palma rado vozi skate i penje se po stijenama, Roko po šumama “lomi” svoj bicikl, a odličan je i skijaš, što prije svega ima zahvaliti nevjerojatnom životu svojih roditelja. O tome nešto malo kasnije, što bi rekli naši sportski komentatori s dalekovidnice.

Na prethodne dvije stranice istakli smo kako su Roko i Palma istrčali Splitski polumaraton, oboje najbrže od šesnaestogodišnjama pa naniže, a Rokov je rezultat i plasman uistinu fantastičan, utrku je završio ukupno na 182. mjestu, a 21 kilometar istrčao je za sat i 39 minuta.

‘Da vidim jel’ mo’š’

– Nisam nikad trčao toliko, ali majka mi može masu trčat’. Više je to bilo radi treninga. Trener je rekao da ga zanima mogu li to istrčati, i evo, jesam – nasmijao se Roko, očito vrsni trkač, ali prvenstveno dobar jedriličar.

– Krenuo sam s jedrenjem negdje u šestome razredu u Mornara. Jedrio sam četiri godine u Optimista. Išli smo na dosta regata, bio sam jedne godine prvi na kriterijskoj ljestvici u klasi Optimist, prvi na ekipnom Državnom prvenstvu prije par godina. Na Europskom prvenstvu u Optimistima sam bio oko 40. mjesta u zlatnoj skupini....

Uglavnom mladi jedriličari iz Optimista nastavljaju jedriti u prijelaznim klasama prema Laseru, kasnije Finnu ili dvosjedima. Kako si se ti odlučio za “dasku”?

– Jedrio sam oko dva tjedna u Laseru, jednostavno mi se nije sviđala ta klasa. Jedan moj odličan prijatelj Luka Mratović bio je na nekoliko Olimpijskih igara, svidjelo mi se kako on vozi daske i odlučilo sam. Rekao sam ocu Mariju da mi se ne da jedriti u Lasera nego da ću to. Prvih godinu dana nisam zna ništa, bio sam teška truba. Sad sam nešto naučio.

Kakvi su ti sada planovi?

– Planovi su da treniramo svaki dan što više. Pokušavam i nadam se da ću izboriti normu za Tokio 2020.

Onda si sada “protiv” svog prijatelja Luke Mratovića, i on bi želio u Tokio?

– Tako je, haha. Ima i on planove, ali imam i ja šanse da idem, trudim se.

Majka Zrinka poznata je jedriličarka. A onaj nevjerojatni život roditelja s početka teksta izgledao je otprilike ovako – ljeti skiperi na moru, zimi instruktori skijanja. Cijela godina uz sport, na zraku. Jesu li vodili i tebe?

– Vodili su mene uvijek, naučio sam tako i skijati.

Umalo postao skijaš

Nisu te gurali prema tome sportu?

– Postojala je opcija i da ću skijati, trenirao sam nekih pola godine, išlo je super, ali živjeli smo u Splitu. Po mjesec i pol me ne bi bilo u školu, nije to moglo ići.

Gdje ste skijali?

– U Austriji, Sloveniji, svugdje. Sve mi je to pomoglo da sada budem bolji jedriličar.

Kao i bicikli, brdski?

– Oko dvije godine vozim “downhill”, ali to je radi gušta. Bio sam na dosta natjecanja, u Lošinju, čak i u Austriji na Europskom prvenstvu.

Jesi li koji put pao, ozlijedio se?

– Bude dosta padova u tom sportu, opasno je jer su brzine velike, ali nisam ništa slomio. Malo se nabijem, kuk i tako, ali ništa nisam slomio.

Voziš na Marjanu, ili...?

– Na Marjanu većinom radim kondiciju i šprinteve po cesti. Trening za biciklu imamo na stazi iza Sinja. Nas 20-30 iz kluba BK Stina podijelimo trošak kombija...

A olimpijsku dasku, tu ispred kluba?

– S trenerom Sirom (Marin Siriščević, nap. a.) najviše treniramo ispred Splita. Teretanu imamo u klubu, odlična je i većinom smo tamo samo nas troje. Na moru bude i Mratović te još poneko...

Roko je iz prave sportske obitelji, očekujemo da ćemo uskoro pisati i o mlađoj mu sestri, četverogodišnjoj Cviti, no polako... Prvo neka se Roko dokaže, bilo bi doista fantastično da za tri godine pišemo o njemu i Palmi kao našim adutima u Tokiju. Ništa kontra Mratovića, naravno, može i on, neka mi imamo maksimalnih dvoje predstavnika na Igrama, spremnih na najviše, pa kojih dvoje, o tom potom.

Naslovnica Vijesti