More Nautika

PRIJE TOČNO 65 GODINA

Najopasnija akcija spašavanja u povijesti američke Obalne straže - oluja je tog 18. veljače 1952. bila toliko jaka da je digla valove od 18 metara i prepolovila dva tankera

PRIJE TOČNO 65 GODINA

Oluja u noći sa 17. na 18. veljače 1952. godine - prije točno 65 godina - pred obalama američke države Massachusetts bila je toliko jaka, s valovima pristiglim s otvorenog oceana visokima i preko 18 metara, da su se čak dva velika broda zatečena na uzburkanome moru, dva tankera - prepolovila.

Te je noći ispisana priča o jednoj od najopasnijih i najsmionijih akcija spašavanja u povijesti američke Obalne straže (U.S. Coast Guard) i o neviđenoj hrabrosti četvorice momaka koji su u spasilački pohod krenuli znajući da su šanse da se ne vrate puno veće nego da nekoga na moru uopće nađu, a kamoli spase.

Jedan od prepolovljenih brodova, tanker Fort Mercer koji je prevozio kerozin, poslao je poziv u pomoć i prema njemu je upućeno više brodova američke Obalne straže.

No drugi brod, 153 metra dug tanker Pendleton koji je iz Baton Rougea u Louisiani plovio k Bostonu s teretom kerozina i loživa ulja, prepolovio se toliko brzo da posada nije stigla poslati poziv u pomoć, a uređaji pomoću kojih su to mogli učiniti potonuo je zajedno s cijelim prednjim dijelom broda i osam članova posade, uključujući kapetana Johna Fitzgeralda. Ostao im je tek mali prijenosni kratkovalni radio koji nije radio i koji je operater pokušavao popraviti, te zvuk sirene koji, u zaglušujućoj oluji, nije imao tko čuti. I nitko nije znao gdje su.

Krma Pendletona, s 33 člana posade, ostala je plutati - od brzog potonuća zaštitila ju je nepropusna pregrada koja je razdvajala osmi i deveti tank, a na površini ih je držao zrak u preostalim tankovima. No to je moglo potrajati tek koji sat - voda je nadirala, njezin ulazak u motore značio je ostanak bez struje, bez struje bi prestale raditi pumpe i brod bi se brzo našao na dnu mora.

Istovremeno, jedna ekipa spasilaca iz mjesta Chatama uputila se u pomoć Fort Merceru. No na radaru u chatamskoj stanici Obalne straže uočili su Pendleton i počeli pratiti njegovu lokaciju.

Zapovjednik chatamske Obalne straže Daniel Cluff uputio je potom četveročlanu ekipu dobrovoljaca - bili su to časnici Bernard Webber i Andy Fitzgerald, te mornari Richard Livesey i Ervin Maske - da na nepotopivom, niti 11 metara dugom drvenom motornom čamcu CG 36500, namijenjenom za svega 12 osoba, krene u akciju spašavanja posade Pendletona. Bila je to vrlo teška odluka: u oluji koja je jačala, s brzinom vjetra koja se sa sto kilometara na sat penjala do uraganske snage, bez točne lokacije broda koji su krenuli spašavati, posadi spasilačkog čamca šanse da se nikad ne vrate bile su goleme.

No najveći problem bio je što je put u smjeru uočenog ostatka broda - koji su jake struje i valovi južnoga vjetra valjali na nepoznatoj udaljenosti od obale - vodio preko chatamskog pješčanog spruda na kojemu plićaci nikad nisu bili na istome mjestu, a plimne struje nosile su s oceana velike valove koji su u plićak udarali snagom dovoljnom da brodove za tren razbiju - i sve to za normalnog vremena. Nije uzalud taj dio obale, odnosno područje Cape Cod Baya, nazivan “atlantskim grobljem” u kojemu je kroz stoljeća ostalo više od 3000 brodskih olupina.

A u oluji kakva se dogodila u veljači 1952. godine, s ustostručenom snagom i veličinom valova, šanse da se prijeđe chatamska sprud bile su nikakve. Gotovo nikakve, ispostavilo se: četvorka koja je skoro naslijepo krenula u spašavanje imala je sreće. Izvaljani golemim valovima, hvatajući ih kao što daskaši hvataju val kako bi ga zajašili, potapani golemom vodenom silom pa ponovno izbacivani na površinu zahvaljujući konstrukciji broda - uspjeli su prijeći sprud.

U turbulentnom prelasku nastradao im je kompas, razbilo se vjetrobransko staklo, otkazao je radio, i jedino što je ostalo bio je reflektor. Na krmu Pendletona naletjeli su gotovo slučajno - nisu vidjeli, nego čuli zvukove goleme olupine - ne znajući ima li uopće preživjelih i koliko ih je. Činilo im se da se radi o brodu duhova, no nakon što su visoko na palubi ugledali jednu siluetu, pojavilo ih se još - sveukupno 33 promrzlih ljudi na rubu snaga i gotovo bez nade. No kako do njih doći na noćnom olujnom moru, s brdima valova koji su oba broda u svim smjerovima bacali kao da su igračke? A brod koji je trebao donijeti spas uz to je tek čamac za najviše 12 ljudi? Četvorka iz Obalne straže je, procjenjujući situaciju, odlučila: ili će se svi spasiti ili će svi umrijeti.

Trebalo je djelovati brzo; akcija spašavanja odvijala se tako što su pomorci s Pendletona s boka broda spustili ljestve od konopa s drvenim prečkama pa s njih, u trenutku kad bi se kormilar Webber uspio približiti brodu, dohvatali spasilački čamac. U akciji na uzburkanome moru koje je kuhalo i bacalo na sve strane spašena su trideset dva člana posade Pendletona. Jedan je pao u more, a zbog njegove prevelike tjelesne težine nisu ga uspjeli izvući - iskliznuo im je i nastradao u udaru broda. Zadnji se, pak, s palube spustio glavni inženjer Raymond Sybert, čovjek koji je preuzeo ulogu zapovjednika broda.

Pretrpani čamac otputio se zatim - kamo? U kojem smjeru? Ni sami nisu znali, jer nisu imali instrumente koji bi im pomogli orijentirati se. Kormilar Webber krenuo je prema osjećaju, a nakon nekog vremena crveno svjetlo svjetionika ispred Chatama pokazalo im je put. Na obali su prepun brod, s ukupno 36 ljudi, dočekali mještani; upravo su oni najbolje znali kakve je šanse u startu imala akcija koja je, na koncu, ušla u pomorske legende. Četvorica hrabrih pripadnika Obalne straže dobila su odlikovanja za hrabrost; o njihovu pothvatu Michael Tougias i Casey Sherman objavili su 2010. godine knjigu The Finest Hours: The True Story of the U.S. Coast Guard's Most Daring Sea Rescue, a prošle godine o istom događaju snimljen je i film nazvan The finest Hours.


Dobra ekipa

U prošle godine snimljenom filmu "The Finest Hours" režisera Craiga Gillespieja te scenarista Scotta Silvera i Paula Tamasyja, okupila se dobra ekipa: Bernieja Webbera glumi Chris Pine (uloga njegove filmske supruge pripala je Holliday Grainger), Fitzgeralda Kyle Gallner, Liveslyja Ben Foster i Ervina Maska - John Magaro. Zapovjednika Cluffa utjelovio je Eric Bana, a Raymonda Syberta Casey Affleck. Fim je na IMDB-u ocijenjen sa 6.8/10.


Česta napuknuća

To što su dva tankera na istom području, zahvaćena istom olujom, doživjela istu vrstu havarije i jest i nije čudno: T2 tankere se u SAD-u za vrijeme Drugog svjetskog rata izrađivalo naveliko i "na prišu", što bi se reklo, uz korištenje problematičnih metoda zavarivanja zbog čega su napuknuća bila česta; pretpostavlja se i da su rađeni od takozvanog prljavog čelika, koji je zbog prevelikog udjela sumpora bio slabiji i lomljiviji. U dvjema havarijama pred obalom Massachusettsa u veljači 1952. poginulo je 14 pomoraca, a spašeno njih 70.

Naslovnica Nautika