Mišljenja Zona sumraka

Zona sumraka

Zlatko GALL

Žute čizmice utišale vukovarski blues

Ovog puta nije bilo "svetih sličica" a bogme ni čokoladica - srpskih ili hrvatskih, svejedno - no predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović opet je odlučila ukrasti poveću krišku medijske pažnje. Pa je u Vukovar u Kolonu sjećanja stigla u žutim Borovo čizmama.

Naravno, s druge strane Drine brzo su stigle reakcije na predsjednicu koja je, vele, u Vukovar stigla u "ustaškim" čizmama zvanim "zenge", no na laprdanje tamošnjih medija nitko se ozbiljan odavno ne obazire. Osim domaćih laprdala.

Zašto je predsjednica elegantne salonke ili kakve trendi čizme s potpisom zamijenila terenskom obućom? Zbog bljuzge, velike hladnoće, blata "do gnjata"?

Ne, već - kako sama veli - zbog znakovite poruke da "su Vukovaru potrebna radna mjesta za bolju budućnost". Kakav PR-ovski potez! Da ga se barem dosjetio premijer Plenković pa umjesto konfekcijskih crnih cipela na noge nazuo "startasice" duginih boja ili - još bolje - "borosane" otvorenih prstiju navučene (jer ipak smo u studenome) preko toplih termočarapa.

Prava Hrvatica

Ili možda da je Gordan Jandroković u Vukovar došao umotan u Vuteksovu dekicu (iliti - ćebe) te cupkao u koloni poput kakvog indijanskog poglavice slikovitog imena Njonjo koji hoda. A nisu. Pa je predsjednica u svom zaletu prema novom mandatu i u Vukovaru u drugi plan gurnula premijera i predsjednika Sabora te na konto upisala još jedan plusić.

A baš na to su zacijelo računali u njezinu PR-ovskom zdrugu. Nije teško domisliti lukavi umišljaj: žutim "zengama" gospođa Grabar Kitarović će u hipu privući pažnju te istaknuti svoju brigu za gospodarski uzlet grada heroja ali također, kako je to već umno zaključio komentator iz jednih naših dnevnih novina, uloviti bitan politički bonus. Znajući "da će mnogi Hrvati odmah prepoznati simboliku i da će na predsjednicu biti ponosni jer da je prava Hrvatica".

I tako je, eto, prošao još jedan dan sjećanja na vukovarsku tragediju. Uz prigodne mimohode, posebne dodatke u medijima, hrpetine floskula i šupljih političarskih fraza nakon kojih, čim zgasnu plamičci u grobljanskim lampionima, život u Vukovaru ide svojim uobičajenim tokom.

Zapravo, životarenjem u gradu kojemu će, kako je to lani očito dešperatan i razočaran očajnom situacijom u gradu kazao tamošnji gradonačelnik Ivan Penava, trebati još sto godina "da dođe na razinu prije Domovinskoga rata". Ne samo gospodarsku, naravno.

I zato bi možda bilo najpoštenije da se dani sjećanja na tragediju Vukovara preimenuju. Možda u "dani ponosa i Slave Raškaj". Naime, nakon Kolone sjećanja i obljetnice pada grada, kad se tamo sjate političari, selebovi-uhljebljenici, braniteljske udruge i viđeniji sportaši, obrišu suze ganuća i blagoglagoljivo raspu obećanja, svi koji bi mogli i morali promijeniti sliku grada (ali, ako ćete, i cijele Slavonije, pa i Hrvatske) u pravilu zanijeme poput slavne gluhonijeme slikarice Slave.

Vukovar je, naravno, poseban ali, s druge strane, i tako tipičan primjer za Hrvatsku danas. Poseban naravno zbog tragedije i žrtve te zbog dramatično drukčije "osobne karte" s konca osamdesetih prošlog stoljeća i drugog desetljeća drugog milenija.

U Vukovaru je - kako se ovih dana prisjećaju njegovi stanovnici - do Domovinskog rata živjelo 25 nacionalnih manjina i, kako je to kazao Siniša Glavašević, "svi smo bili zajedno". Grad je uostalom tih godina imao više radnih mjesta negoli stanovnika danas, bio pitoreskno mjesto uz Dunav u kojem se "baš lijepo živjelo".

Naravno, ratni je užas sve promijenio no - ajmo biti pošteni - i da nije bio rata, zločina i tragedije, teško da bi Vukovar izbjegao sudbinu drugih hrvatskih gradova.

Koji su, čak i kad nisu bili izloženi granatama i bombama, postali "mirnodopske" žrtve pretvorbe i privatizacije, nabreklih žila "domoljubne ognjice", pljačke i "gazdinskog kapitalizma" kojemu su simboli i Kutle i Todorić, korupcije te šugave politike.

Gdje je suživot?

"Činimo krupne korake, ali ogorčen sam jer nakon četvrt stoljeća nema mjesta osmijesima, tapšanja po ramenu. Pomoglo se infrastrukturno, ali u gospodarstvu nije učinjeno gotovo ništa. U takvim uvjetima bilo je iluzorno očekivati da se Vukovarci vrate", kazao je lani gradonačelnik Penava.

I eto Vukovara za tren u istom paketu s ostatkom Hrvatske. Doduše, jedan od specifičnih vukovarskih problema je "suživot" jer, kako je ovih dana kazala i pučka pravobraniteljica Lori Vidović, Vukovar je veliko gradilište s novim cestama, šetnicama, obalom, novom kanalizacijskom i vodovodnom mrežom... no u gradu podijeljenom "do koske" nema suživota.

Zašto? Zbog i "dalje golemih međuetničkih napetosti" ali i, kako je netko zgodno kazao, "profesionalnih Srba" i "profesionalnih Hrvata", koji su čvrsto ušančeni na stranačkim uhljeb-listama.

Kako to prevladati? Pa kao i drugamo. Oslobađanjem od terora uhljeb-političara, izvlačenjem gospodarstva i poduzetništva od krvopijskog stiska preskupe Države i kaste privilegiranih, otvaranjem radnih mjesta i ne bacanjem (poreznih i svih drugih) klipova pod noge tvrtkama koje bi bile makar podsjetnici na negdašnje Borovo, Vupik, Vuteks...

Zajamčivši sigurnost i izgledniju budućnost za mladost koja i s perona u Vukovaru puni noćne autobuse za Njemačku ili s najbližeg aerodroma hvata low-cost letove za Irsku. U protivnom, mada ušminkan i skockan, Vukovar će opet umrijeti. I zar je doista važno hoće li mu na nagrobnoj ploči biti ćirilica ili latinica.

Naslovnica Zona sumraka