Mišljenja Zona sumraka

Zona sumraka

Zlatko Gall

I s Božjeg izvora vodi sto putića

Kao "folklorni" katolik koji je u nježnim godinama kršten, pričešćen i krizman, a onda postao uvjereni agnostik, ne bih se rado pačao u Božje posle. Niti u nedokučivost Njegovih puteva.

No, kako to već u životu biva, prošlog su se vikenda u Šibeniku čule dvije radikalno drugačije poruke izrečene s oltara. Jer, čak i kad je izvor božanski, s njega očito – kao u narodnjačkoj pjesmi – vodi "sto putića".

Vidi đavla, eno ga, eno...

Najprije se u petak u povodu Dana grada Šibenika i blagdana njegova zaštitnika, sv. Mihovila, na svečanoj misi na pitoresknom trgu pred katedralom kao "frontman" ukazao "special guest" sisački biskup Vlado Košić. Te, kako se to i moglo očekivati, iskoristio misno slavlje za već poznati repertoar poruka o "moći đavla". I Sotone koji se, veli, "kamuflirao u mnogim, i to najutjecajnijim medijima, koji su u Republici Hrvatskoj više protuhrvatski nego hrvatski budući da ne šire istinu o hrvatskoj povijesti niti dopuštaju da se pročisti hrvatska sadašnjost". Eto ti ga na!

Potom je, onako kako on već zna i umije, opleo po Istanbulskoj konvenciji te "iskrivljenom poimanju čovjeka, a onda i odgoju mladih koji imaju pravo na ispravno shvaćanje sebe i drugih", te opalio žestoko po "nekatoličkoj Europi". I zemljama "koje su se 'raskršćanile' (...) uvele i legalizirale istospolne zajednice kao zajednice jednake zakonitom braku, dozvolile pobačaj i eutanaziju, legalizirale droge i primile velik broj nekršćanskih imigranata koji su većinom neintegrirani i nasilni prema domaćem stanovništvu i našoj kršćanskoj kulturi". Vauuuu!

Dok je biskup propovijedao, gotovo da je u nosnice ulazio vonj paklenog sumpora i nagorenih nevjerničkih tijela, a oko Sv. Jakova lelujao vapaj grješnih duša. Da je bilo više vremena, sigurno bi dobri biskup kazao koju i o šibenskom Muzeju pobjede i oslobođenja Dalmacije koji, eto, slavi partizane, ili o ljevičarskom festivalu FALIŠ, o sotonskim antifašistima, a možda i o hotelu i marini u Mandalini koji je izgrađen turskim (muslimanskim i nevjerničkim) novcem... No, bit će sigurno i za to prilike.

Dva dana kasnije u pravoslavnom sabornom hramu Uspenja Presvete Bogorodice dogodilo se pak ustoličenje novog episkopa dalmatinskog, nasljednika vladike Fotija, pa je na tron ustoličen iguman manastira Krka Nikodin Kosović, rođeni Zadranin te prvi episkop Dalmatinac nakon 106 godina.

Nisam bio u crkvi, nego sam – smatrajući da je to primjerenije za jednog "nevjernika" – liturgijsko slavlje i ustoličenje pratio (pijuckajući pelinovac i limunov sok, odnosno popularan "đelato") na ekranu u susjednom kafiću "Bono". Ipak, nije mi promaknulo da je najčešće spominjana riječ bila – ljubav. Kao da si na Woodstocku ili usred San Francisca za utopijskog "ljeta ljubavi", a ne na stotinjak koračaja od trga gdje se koji dan ranije čula samo kletva.

Ljubav, ljubav i samo ljubav

Uostalom, predvodeći liturgijsko slavlje u Šibeniku, i patrijarh srpski Irinej je jasno i glasno kazao: "Dosta je bilo mržnje!" Gotovo da su se u zraku čuli Beatlesi i ono "All You Need Is Love".

A ljubav je riječ koju najčešće izgovara i novi episkop. Znaju to svi koji su s njim ikad dijelili prijateljski stol (pa i onu prigodnu nedjeljnu "svečanu trpezu ljubavi") na kojem je uvijek – baš kao i u sabornom hramu Uspenja Presvete Bogorodice ili na kasnijem svečanom ručku – bilo mjesta za druge i drugačije: za ateiste i agnostike, za "okorjele" ljevičare, za svećeničku katoličku braću, za biskupe i isusovce...

Nikodim Kosović je Zadranin, siroče i izbjeglica u Novom Sadu, sjemeništarac u Srijemskim Karlovcima, student teologije u Solunu i u Rimu (gdje će i doktorirati na Papinskom sveučilištu Gregoriana), šibenski đakon, a onda i iguman u manastiru Krka, no on je – pitate li ga za to – svojim zavičajnim identitetom uvijek samo Dalmatinac. Jedan od onih koji se ponosi svojim srpskim rodom, svojom pravoslavnom vjerom i svojim dalmatinskim zavičajem.

Da je zavičaj unatoč životu u izbjeglištvu i svuda po svijetu ostao bitan dio njegova identiteta, novi je episkop kazao i u svojem prvom obraćanju vjernicima i puku nakon čina ustoličenja. Citirajući i onu znanu molitvu – vapaj sveca vrele južnjačke krvi svetog Jerolima – "Oprosti mi, Bože, što sam Dalmatinac".

A zavičajnost je ipak vraški važna. Kao onaj – e sad ću se to drznuti kazati – primarni identitet (iza kojeg dolazi i nacionalni, vjerski, svjetonazorni) pokupljen ni ne htijući u govoru ulice, temperamentnu sredine – posebice onih ekstrovertiranih dalmatinskih – u iću i piću, u melodijama koje se lijepe za uho i stihovima – čak i kad su kampanilistički i blesavi – koji ostaju tetovirani u sjećanju.

U slučaju episkopa Nikodina zavičajnost koju tako strasno ćuti pomazuje ruku prijateljstva ispruženu prema većinskom narodu; svom susjedstvu. Posebice svojoj "braći po Kristu Gospodinu", jer među tom braćom "nema više Srba i Hrvata", nego ponajprije djece Božje. No, to je i ruka ispružena prema svima koji su mu pristupili s dobrom voljom. I prema nama "nevjernicima".

Jedan sam od onih koji ju je odavno prihvatio. Hoće li to učiniti i njegov "brat biskup", "brat po Kristu Gospodinu" Vlado Košić, pojma nemam, no nekako sumnjam. I oprostite mi "zavičajnu" vulgarnost za kraj, jebe mi se za to.

Naslovnica Zona sumraka