Mišljenja Zona sumraka

Zona sumraka

Zlatko Gall

Koliko još vrijede stereotipi

Društvene mreže i srbijanske medije osvojila je vijest o Kragujevčaninu Dušanu Aleksiću i poruci koju je zatekao zakačenu na svom automobilu parkiranome u Splitu. A u njoj je pisalo: „Baš mi je drago što vidim auto iz Kragujevca, grada gdje sam nekad živio (...) Želim vam dobar provod u Splitu, gradu nekad pobratimu“.

Poruka koju su citirali mediji dobila je očekivani „feedback“. Jednima je to bio dokaz da u Splitu - gdje svakog ljeta nastrada pokoji automobil sa srpskim registarskim tablicama - ima i tolerantne čeljadi kojima se ne smrači pred očima kad vide „neprijateljske“ oznake.

Drugima, mahom anonimnim „junačinama“ iz internetskog podzemlja bio je pak to novi dokazni materijal da se svi Srbi i srb-hrv „polutani“ iz miješanih brakova uvijek drže zajedno. Jer, veli pouka, svaki je Srbin ionako četnik.

Zagrljeni navijači

Ipak pismo Splićana (iliti, ako ćete, građanina Splita) građaninu Kragujevca, udarilo je poput malja u stereotip o Splitu kao apsolutno hostilnoj, netolerantnoj, srbofobnoj i ksenofobnoj sredini. Baš kao što je to učinila i „Ultra“ - zbog koje se doduše grinta ali istovremeno s veseljem broje eurići koje ona donosi - ili „Gay Pride“ koji, nakon one borbene prve godine, više ne uzbuđuje ni najrigidnije homofobe ili negdašnju družinu iz „Bubamare“.

Nije to jedini stereotip kojeg se minulih tjedana barem malko razdrmalo. Fotografija dvaju zagrljenih navijača - pripadnika Torcide i Bad Blue Boysa - koji su se zajedno našli na splitskom požarištu, poslala je poruku posve drukčiju od onih koje redovno dospijevaju u medije nakon sraza Dinama i Hajduka.

Baš kao i „pohod“ petstotinjak torcidaša koji su - kunu mi se u to mnogi gasitelji i stanari iz kuća opkoljenih vatrom - spasili i stanove na Kili i benzinsku pumpu. Da se razumijemo: duboko vjerujem da su izgledi da se na utakmici s Brøndbyjem čuje i pokoji politički nekorektan poklič, zapali bengalka ili odjekne „topovski“ udar, fifti-fifti.

Baš kao što vjerujem da će i ove zime neki „bojsi“ krenuti u zagrebački lov na studente s izdajničkim dalmatinskim naglaskom ili da će u Splitu neki automobil zagrebačke registracije ostati bez šofer-šajbe.

No stereotip o Torcidi kao okorjelim delinkventima, orjunašima (po Kolindi Grabar Kitarović) ili pak ustašofilnim desničarima (zbog svastike na Poljudu, arlaukanja „za dom spremni“ i „ubij Srbina“), teško da može više držati vodu.

Ama baš isto je i s Hercegovcima. Recimo, i ove ću godine u Širokom Brijegu guštati u sjajnim programima West Herzegovina Festivala; sjajnog festivala kojemu je suosnivač megapopularan glumac s respektabilnom inozemnom karijerom Goran „Gogo“ Bogdan.

Naravno, Širokobriježanin. I naravno - reklo bi se - Hercegovac iz Širokog koji odvaljuje šamar svakom stereotipu o netolerantnoj sredini za koju vrijedi ona zlobna dijagnoza „kad ukradu škrtom kamenjaru, kako ne bi čovjeku!“.

I Bogdan i njegovi brojni pomagači, prijatelji i volonteri koji rade festival, baš kao i mnogobrojna hercegovačka publika koja ga posjećuje, ni u paklu droga se ne mogu smjestiti u - suštinski rasistički i ksenofobni - obrazac omraženih 'Ercegovaca.

Ne samo stoga što na festivalu - na koji dolaze sudionici iz svih krajeva bivše države - vlada miroljubivija atmosfera nego li na Woodstocku usred „ljeta ljubavi“, što više od tri tisuće posjetitelja iz punog grla pjeva „srpske stihove“ guštajući u nastupu beogradskog S.A.R.S.-a ili što se u mitskom „hadezeovskom“ gnijezdu TBF-ovci osjećaju kao doma, već prvenstveno zbog domaćinske atmosfere i dojma da je „profesionalnih“ branitelja s pivom pred samoposlugom okrenutih lovačkim pričama iz ratne „bolje prošlosti“ manje negoli drugamo.

Možda i zbog onih silnih pomno obrađenih polja na kojima umjesto makije danas raste i duhan i sveprisutno smilje.
Stereotip o „Vlajima“ - što je, nemojmo se lagati, za Splićane od kolina fantomski prostor koji počinje čim se napuste granice Smojinog „Velog mista“ - godinama se ruši u Zagvozdu.

Ipak ima nade?

Festival koji je utemeljio i uspješno organizira Vedran Mlikota od „tvrdog“ Zagvozda je napravio meku i tolerantnu sredinu u kojoj je, recimo, moguće da se uz ovacije prepunog gledališta odgleda predstava po Tomićevom i Grlićevom scenarističko/filmskom predlošku „Ustav Republike Hrvatske“, a da baš nikome nije palo na pamet da organizira prosvjed i zatraži izgon Sotona.

I još jedna „tvrda“, odnosno „vlaška“ sredina ovog je ljeta pokazala posve drukčiju sliku od one stereotipne. Prvo ukazanje „Thrill Blues Festivala“ u Trilju u tri vražje matere je poslala stereotip o „vlajlandu“ u kojem prolaze samo ojkalice, gusle, Thompson ili Vuco.

Više od tri tisuće posjetitelja blues festivala u Trilju - što je brojka o kojoj samo sanjati mogu i Zagreb i Kastav i Istra - gotovo da su se glasno narugali okoštaloj stereotipnoj slici o „vlajima“ i „urbanima“. Stoga, da parafraziram jedan estradni naslov: možda ipak ima nade za nas?

Naslovnica Zona sumraka