Mišljenja Zona sumraka

Zona sumraka

Zlatko Gall

Zlatko Gall: Reklo bi se da je Hrvatska 'do koske' okađena tamjanom i natopljena svetom vodicom, no je li baš tako ili se sve svodi na križanje prije mažnjavanja pizzete?

alternativna istina

Termin „alternativne činjenice“, svi to dobro znaju, lansirala je Trumpova savjetnica Kellyane Conway kao staniol u koji je bila umotana prijesna laž Seana Spicera, glasnogovornika Bijele kuće, o Trumpovoj inauguraciji kojoj je svjedočio rekordan broj publike. No, ako iznesene „činjenice“ ili jesu ili nisu te ne mogu biti “alternativne“, već samo istinite ili lažne, s tumačenjem vjerodostojnih brojki i slova stvar stoji posve drugačije. Baš kao i „istina“ koja, doista, može biti i „alternativna“.

Svjedoci smo toga ovih dana kad je u medijima, nakon vijesti da je Turska najavila novi školski kurikulum prema kojemu se u osnovnim i srednjim školama izbacuje učenje Darwinove evolucije, objavljen podatak da u Hrvatskoj teoriju evolucije prihvaća (samo) 57 posto stanovnika. Što je - očekivano - kod lijepog broja građana - bez obzira jesu li vjernici ili ne - izazvalo čuđenje.

Čak i zabrinutost za smjer kojim brodi „sekularna Hrvatska“. Riječ je o podatku preuzetom iz rezultata istraživanja koje je provela (i u svibnju publicirala) američka nevladina organizacija Pew Research Center.

Naime, u istraživanju “Religiozna uvjerenja i nacionalna pripadnost u Srednjoj i Istočnoj Europi”, među ostalim, ispitivao se i stav prema evoluciji u 18 europskih - uglavnom bivših komunističkih - zemalja na uzorku od 25.000 odraslih ljudi. Istraživanje u Hrvatskoj, tijekom 2015. i 2016. - kako je u svibnju pisao „Globus“ - provela je agencija Ipsos na uzorku od 1616 ispitanika.

Križanje prije pizzete

Spomenuta brojka, baš kao i činjenica da se u Hrvatskoj kao ateist ili agnostik izjasnilo samo sedam posto ispitanika, a da u Boga vjeruje 86 posto hrvatskih građana, trebali bi biti onaj ključni argument za tvrdnju da smo - na veselje Kaptola - nacija „turbo cattolico“. Konačno, to potvrđuje uvelike istraživanje jer je čak 99 posto hrvatskih ispitanika kršteno. Biti vjernik, u većinskom slučaju katolik, vraški je važno za osjećaj nacionalnog identiteta, a kod čak 58 posto ispitanika i presudno da bi se osjećali Hrvatima.

Doda li se tome zastupljenost čak i najmarginalnijih tema iz „župnog života“ u elektroničkim i tiskanim mainstream medijima, agresivnost molitvenih aktivista pred klinikama za pobačaje, tragikomična „obrazloženja“ katastrofalnih dalmatinskih požara kao Božje kazne za „Sodomu i Gomoru“ splitske Ultre, uspješnost, odnosno masovnost „Hoda za život“ ili refrenduma „U ime obitelji“, broj polaznika vjeronauka u školama i crkvama - što je, drže mnogi, presudno za prihvaćanje i antidarwinovske kreacionističke ideje - sveprisutno križanje tinejdžera i odraslih pred gradskim kapelicama ili prije mažnjavanja sendviča i pizzeta, moglo bi se reći da je Hrvatska „do koske“ okađena tamjanom i natopljena svetom vodicom.

„Alternativna istina“ ipak daje naslutiti da nije baš tako. Odnosno da je na djelu „fenomen“ koji je prisutan i kod deklariranih kršćana u zapadnoj Europi. Jer, kako je to pisao Globus, „kršćane u zapadnoj Europi često se opisuje sintagmom “vjeruju, ali ne pripadaju”, frazom koju je iskovala sociologinja Grace Davie u svojem religioznom profilu Velike Britanije iz 1994. godine, napominjući kako široko vjerovanje u Boga supostoji s praznim crkvama i niskim sudjelovanjem u religijskim obredima i praksama.

O mnogim državama središnje i istočne Europe nakon ovog istraživanja može se reći sljedeće - “vjeruju i pripadaju, ali se ne ponašaju”, u smislu da ne prakticiraju svoju vjeru kroz molitvu i tjedni odlazak na misu, ali i da njihovo ponašanje nije uvijek u skladu s onim što bi se moglo nazvati vjerskom dogmom“.

Crkveni porez

Da je tome tako, svjedoči i friški podatak o broju razvoda u Hrvatskoj. Posebice u Splitsko-dalmatinskoj županiji, odnosno u Splitu, gdje je lani sklopljeno 779 brakova, a razvrgnuto njih 466. Zna li se da se većina brakova sklapa (i) u crkvi, da su budući supružnici obvezatni pohađati predbračne (zaručničke) tečajeve koje je teže položiti negoli kolokvije na većini fakulteta te da se istovremeno sve više deklariranih vjernika oglušuje na biblijski poziv „množite se“, fraza Grace Davie sa sveučilišta Exeter o „pripadanju, ali ne ponašanju“ ima puni smisao.

Dodatnog dokaznog materijala ima kol'ko voliš jer - evo još malo podataka iz istraživanja koje je za Pew Research Center proveo Ipsos - samo četvrtina deklariranih katolika u Hrvatskoj ide u crkvu jednom tjedno (za razliku od početka devedesetih kad su crkve napunili konvertiti i bivši partijski sekretari s iskaznicom HDZ-a u džepu), tri posto ide u crkvu prigodno, a golemih 32 posto rijetko ili nikad.

Jesu li onda u pravu oni koji vele da opasno klizimo prema „katolibanštini“ ili pak oni koji tvrde da je riječ o „bučnoj gomili“ i tihoj većini koja se baš ne drži vjerskih normi i ponašanja? Odgovor na to pitanje i „konačnu istinu“ dao bi zacijelo samo crkveni porez koji bi plaćali deklarirani vjernici. Dao bih se kladiti s daleko manjim brojem od onog kojim danas barata Kaptol. Ili biskupi poput notornog Košića koji svojim svetim pravom i obvezom drže politizaciju s oltara.

Jer, ajde da spomenem još jedan zanimljiv podatak iz istraživanja, čak 72 posto ispitanika smatra da su religijske institucije u Hrvatskoj previše uključene u politiku te da crkveni oci ne bi trebali imati puno ili ikakav utjecaj na politiku.

Amen.

Naslovnica Zona sumraka