Mišljenja Zona sumraka

Zona sumraka

Zlatko Gall

Kako otkriti tko je loš, a tko dobar Hrvat

Ako spadate u kategoriju onih koji su nakon odluke Arbitražnog suda o granici u Savudrijskoj/Piranskoj vali zaključili da je besmisleno grintati oko „par kašeta ribe“ oko kojih će se, baš kao i o prolazu slovenskih brodova do otvorenog mora ali i Schengenskom režimu obje strane prije ili kasnije morati dogovoriti, zacijelo će vas u trenu proglasiti antihrvatskim idiotom, izdajnikom ili naprosto lošim Hrvatom.

Crnci ili Tito

Ako pak spadate u društvo onih čije su stranke i saborskim dizanjem ruku podržale Zakon o koncesiji kojim se otvara mogućnost da se bez ikakve kontrole lokalnog stanovništva i javnosti kramari svim resursima i predaju koncesijskih „prava“ bankama i „trećim osobama“, vi ste zacijelo jedan od onih državotvornih i nacionalno turbo-osviještenih Hrvata kojima je samo na umu „jedina i sveta nam Hrvatska“. Iliti ukratko - pravi Hrvat.

U prvu kategoriju sumnjivaca i anacionalnih mutikaša sigurno će vas ugurati duboko uvjerenje da su partizani bili istinski antifašisti, da je papa Frane „good guy“ koji nastoji počistiti vatikanske (i sve druge) Augijeve štale, da „manjinci“ i hrvatska sirotinja (u koju statistički spada već četvrtina stanovništva) kao i Kristovi „maleni“ zahtijevaju i obranu i zaštitu umjesto daljnjeg sisanja posljednjih kapi krvi od trome, nabujale i štetočinske državne „administracije“.

Držite li pak da su „crnci“ Jure & Bobana bili antifašisti - baš kao što su to u Srbiji bili četnici - a Tito isključivo vampir kojem je odavno trebalo - kako je to tražio vojvoda Šešelj - probosti srce glogovim kolcem.

Ako duboko vjerujete da je Hrvatskoj prijeko potrebna „duhovna obnova“ po naputku Brune & Hase te da je čista subverzija svaki zahtjev za ukidanje besmislenih županija i općina te krvopijskih poreza kojima se umjesto javnih servisa i gospodarskog napretka financiraju horde podobnih stranačkih parazita i uhljeba, ziher ste se kvalificirali za vjerodajnicu istinskog domoljuba.

Pjenjenje oko Savudrijske vale - iako baš svi znaju da se oko toga nema što pjeniti niti drčiti već jednostavno sjesti, dogovarati i pregovarati - daleko je važnije nego li aktualno povećanje cestarine na autocestama zbog kojeg se, izvan špice sezone, ionako ne vozaju hrvatski građani jer si to ne mogu priuštiti.

Zašto? Zato jer su preskupe, jer njima ne voze (ili rijetko voze) autobusi i kamioni koji besplatno deru asfalt državnih cesta (kojeg naravno održavamo mi sami nametima koji pune proračun); jer se „vinjete“ samo nama ne isplate. Baš kao ni automati koji bi bitno smanjili broj zaposlenika na naplatnim kućicama u pasivnim krajevima.

Koga „hebe“ budućnost jadranskih uvala i gradskih plaža na kojima se više neće moći staviti ni najmanji šugaman bez plaćanja koncesionaru - pa bio on i stranac kojem je banka prodala svoje „založno pravo“ - dok imamo sagu o Severini koja poprima razmjere Srb-Hrv rata tabloidnim sredstvima.

Zašto se po vrućini baktati s budućnošću „Agrokora“ (i odgovornošću onih koji su katastrofu dopustili) ili sudbinom korporacije koja je zavila u crno mnoge tvrtke i radnike pred otkazom ili „humanim preseljenjem“ kad svoje domoljublje možemo baš lijepo demonstrirati gradnjom budućeg velebnoga Vojnog muzeja - posvećenog naravno Domovinskom ratu - usred Zagreba.

Jer on je, kako je to baš lijepo istaknuo ministar obrane i potpredsjednik Vlade Damir Krstičević, „od interesa svih naših ljudi i u gradu i u cijeloj zemlji“.

Sve je važnije od života

Daleko važniji od rješavanja ambulanta u dalmatinskim pripizdinama i na otocima, od bolnica koje se raspadaju, vlakova koji - pa ma koliko se milijardi državnog novca ulupalo u „sanaciju“ Hrvatskih željeznica - od Zagreba do Splita voze pola dana, od predpotopne vatrogasne opreme i raspadnutih „navalnih“ vozila, derutnih škola, odavno pretrpanih gradskih smetlišta, podlokanih gradskih cesta...

I dok se tako nacija dijeli, busa u domoljubna prsa žesteći se oko Savudrijske vale, psuje ili pak brani očeve koji bi male Rvate iz miješanog/mešanog braka odvukli preko granice, moli na misi za junaka ili kune pred crkvom Juru Francetića, začuđeno pita odakle duge cijevi, „samokresi“ i bombe (improvizirane plinske ili prave) u rukama potencijalnih ili realiziranih ubojica te pjeni oko trga desetljećima blagopočivajućeg Tita, po tko zna koji put smo „popušili“.

Jer što bi prosti narod rekao - i poslije Tita, samo „kita“.

Naslovnica Zona sumraka