Mišljenja Zona sumraka

Zona sumraka

Zlatko Gall

Duševnost i bezbožnost hrvatskog identiteta

Zona sumraka

"Biskupi i svećenici imaju pravo i obvezu komentirati društvene prilike i upozoravati na sve ono što smatraju da nije u skladu s vjerom koju propovijedaju i tradicijom naroda kojem pripadaju."

Kad biste iz ove rečenice iz nedavnog intervjua Brune Esih Slobodnoj Dalmaciji riječ "biskup" zamijenili funkcijom nekog muslimanskog vjerskog poglavara, za tren biste ušli u prostor koji – kao alibi – koriste i ekstremni talibani.

U biti riječ je najprije o "pravu na komentiranje" svega onoga što se izvan prostora bogomolja događa u "sekularnom sektoru", a onda i o obvezi interveniranja u taj isti prostor. Ne samo propovijedima s oltara, prosvjednim akcijama, agitacijama ili lobiranjima kleru bliskih udruga i političkih stranaka, nego – u ekstremnim slučajevima – i ne baš demokratskim sredstvima.

Na kraju i nasiljem nad onima koji drugačije misle. Naravno, nije mi ni na kraj pameti izjednačiti izravno komentiranje dnevnopolitičkih događanja, pa i unutarstranačkih odluka, odnosno političku djelatnost nekih biskupa i svećenika, s ekstremistima – teroristima poput talibana, nego samo ukazati na trend sve aktivnijeg sudjelovanja Crkve u svjetovnim poslovima jedne sekularne države. A Hrvatska to još uvijek jest.

Kad Košić 'riba' premijera

O "trendu" ne govori samo famozno pismo kojim je sisački biskup Košić "ribao" premijera i čelnika HDZ-a Andreja Plenkovića prozvavši ga i za "političko kurvanje" i "nevjerodostojnost", nego i nedjeljna misa za domovinu u zagrebačkoj prvostolnici na kojoj je zagrebački nadbiskup i kardinal Josip Bozanić izložio svojih deset postulata za očuvanje hrvatskog identiteta. Najkraće rečeno, to su odnos prema životu, prema obitelji, "netraženje istine o svojoj povijesti", odnosno zaborav vlastite prošlosti, demografija, dostojanstvo rada, gospodarstvo i njegova sraslost s društvom, mladi, odgoj i obrazovanje, pokušaji odvajanja hrvatske kulture od kršćanskog svjedočenja te neprihvaćanje ljudi u potrebi.

Ovo potonje pitanje, kao i ono o dostojanstvu rada i potrebi "državnog suočenja s gospodarskim klijentelizmom", svakako su tema o kojoj bi Crkva trebala govoriti. Jače i glasnije no ikada do sada. I zbog "Agrokora", hrvatskog indeksa siromaštva, zbog mizerne kupovne moći koja je najslabija u Uniji, ali i zbog svih onih silnih "faca" koje su ili pravomoćno osuđene zbog korupcije i gospodarskog kriminala – uvijek nauštrb onih najugroženijih – ili su pak optužene za prijevare, krađe i utaje poreza. A k tome i – gotovo u pravilu – lica iz prvih crkvenih redova, mimohoda "za obitelj" ili pak ekshibicionisti koji oko vrata nose poveće križeve ili ih pak "king kong size" gabarita podižu na istaknutim kotama.

Preostala pitanja iliti postulati se manje-više guraju u sekularne teme poput odgoja i obrazovanja, interpretacije bližih i daljih povijesnih i političkih događanja, znanost, slobodu kulturnog stvaralaštva; u građanska prava individua (pravo na vlastito planiranje obitelji, izbor partnera, ateistički ili agnostički svjetonazor)... Cijeli je pak paket povezan s nazivnikom Bozanićeve propovijedi, odnosno zacrtane teme: imperativa očuvanja duše (podcrtao Z.G.) hrvatskog identiteta. Naravno, pravo kardinala Bozanića, ali i svih drugih klerika i vjernika jest da upravo "duši" daju ključni značaj, no ostaje pitanje može li se (i smije li se) u sekularnoj Hrvatskoj ispovijedati i "bezbožna" inačica hrvatskog identiteta. I s njom u vezi "bezbožno" hrvatstvo, a da ne bude etiketirano izdajom nacionalnih interesa i domoljublja.

Odnosno, evo još jednog retoričkog pitanja: ako već biskupi i svećenici "imaju pravo i obvezu komentirati društvene prilike i upozoravati na sve ono što smatraju da nije u skladu s vjerom koju propovijedaju i tradicijom naroda kojem pripadaju" (B. Esih), imaju li isto pravo i "bezbožnici" kada je riječ o "crkvenim poslovima"? Ne o Božjim poslovima i
otajstvima, nego o onom dijelu "crkvenih poslova" koji ih se, kao porezne obveznike koji pune proračun iz kojeg se obilato financira Crkva, izravno tiču.

Nismo svi isti

Smiju li – a da ih se ne proglasi boljševicima, komunjarama, očajnim Hrvatima i sotonama – glasno postavljati pitanja o Vatikanskim ugovorima koji nas lijepo koštaju, o "uslužnim djelatnostima" na koje se ne plaća PDV niti ispostavlja fiskalizirani račun, o školama bez križeva i svetih sličica, o znanosti i kulturi bez "svjedočenja vjere" kao conditio sine qua non domoljubnih akreditiva? U konačnici, imaju li i oni "drugi" pravo na svoju inačicu "hrvatskog identiteta" u kojem vrijedi pravilo "pro choice", tolerancija prema svim seksualnim, političkim, rasnim, nacionalnim i svim drugim manjinama, na "povijesne istine" drugačije od onih koje propovijeda biskup Košić?

Očito je – ne baš. Sve dok se pojmovi poput sekularizma umjesto kao civilizacijski doseg koriste samo kao etiketa za "narodnog neprijatelja", izdajicu, jugoslavenčinu ili mrskog komunjaru.

 

Naslovnica Zona sumraka