Mišljenja Zona sumraka

Zona sumraka

Zlatko Gall

Što će nam Srbi

Kad čovjek malo bolje razmisli, zaključak se nameće sam po sebi: Hrvatima više ne trebaju Srbi. Sve je tu „prosto ko pasulj“. I bez pomisli na tog hrvatskog arhetipskog neprijatelja iz susjedstva ili na njihove rođake s hrvatskom domovnicom s ove strane Drine, mi smo - kazali bi sportski komentatori - domoljubno „galvanizirani“ i u svakom pogledu spremni. Konačno, za nabrijavanje rodoljublja ne trebaju nam više ni nogometna „repka“ - koju barem polovina nogometnih navijača prezire do bola - ni prigodne nacionalne budnice.

Najmanje Srbi koji bi uvijek nešto - ili sve - naše, kao vječni „troublamekeri“, uljezi, zvocala, cinkeri i smutljivci što bi kruha svrh pogače. Hrvatima su, naime, za neprijatelje umjesto Srba sasvim dovoljni i Hrvati.

Jer kojeg će nam vraga udbaški i kosovski Partizan kad imamo mrske purgere i Dinamo vječno slizan s politikom i nogometnom mafijom. Kome još trebaju Delije i Crvena zvezda kad se baš lijepo može s „Ubij Srbina“ častiti ekipu iz Rijeke i zazivati potonuće njihove „četničke lađe“. Ili pak, ako vam je mila „košulja plava“, Hajduk i torcidaše - pa ma koliko glasno urlali „za dom spremni“ - nazivati orjunašima ili pičkicama koje su nasred poljudskog centra jecale na vijest o Titovoj smrti.

„Mi“ Hrvati?

Kome još treba podsjetnik na maksimirsku makljažu između „boysa“ i milicije te Bobanov poluvolej na organa reda kad se baš zgodno barem jednom mjesečno možemo iz prve ruke uvjeriti u daleko krvavije sukobe naših neprijateljskih navijačkih skupina. Uz slogan „hrvatskim kamenom na hrvatsku šoferšajbu“ ili „hrvatskom bejzbol-palicom po hrvatskoj labrnji“.

I zato se svaki put zagrcnem od smijeha kad čujem da se s navijačkih okuka ori „Miiii Hrvaaati“ ili pak navuče majica s kvadratićima na kojoj piše „Proud To Be Croat“. Jer tko smo to „mi“ i čime se to ponosimo? Jesmo li „mi“ samo purgeri ili samo tovari, Dubrovčani koji bi se sutra rado izmjestili u Sherwood ili Istrani koje zabole ona stvar za sve južnije od Učke? Je li taj „ponosni Rvat“ šuša iz dalmatinske, ličke ili slavonske provincije koja iz dubine duše i novčanika mrzi metropolu?

Naš hrvatski Zagreb koji poput Beograda, efikasno kao nekoć popularni turbousisavač „cento gradi“, usisava sve u sebe... Jesu li „ponosni“ samo purgeri od koljena koji s prezirom frkću na svakog dotepenca što mu krade mjesto na

faksu, otima curu ili posao u rodnom gradu? A da pojma nema kaj je to aufhenger, ajngemahtec, abšmalc, auzvinkl... (da spomenemo samo nešto iz purgerskog rječnika pod slovom A).

Ma koliko vas mediji uvjeravali u suprotno, mrskoj beogradskoj političkoj čaršiji s „picoustim“ Aleksandrom Vučićem ili „Tomom grobarom“ Nikolićem na čelu, njihovo je vrijeme isteklo. Jer, da parafraziram barnumovsku kampanju Hrvatske gospodarske komore dok je u njoj stolovaoNadan Vidošević, Hrvati danas mrze samo hrvatsko! Gotovo bez iznimke. Čak i kad su Srbi.

Recimo, nema tog četničkog vojvode koji je u Hrvata omraženiji od jezičavog srbijanskog ministra vanjskih poslova Ivice Dačića. Zašto? Zbog njegovih izjava o Hrvatima ustašama ili o Stepincu ratnom zločincu? Možda, no teško je oteti se dojmu da je to stoga što je on - kako se svojevremeno moglo pročitati na portalima - Hrvat. Ili točnije, potomak negdašnjeg Hrvata milicionara iz Janjeva. I, eto ti ga na.

Zajebanciju na stranu, valja se ipak zapitati zašto je danas tome tako? Iako zapravo svi to znaju. Neke ozbiljne analize bi zacijelo kao odgovor ponudile barem desetak politoloških i sociokulturnih odgovora no, onako odoka, možda je najbliža istini ona da je riječ o neposrednim posljedicama upražnjavanja teorije i prakse o uzvišenom (ratnom) cilju koji (i izvan bojišnice) opravdava i najbrutalnija sredstva. Uza sva ona silna žmirenja na kršenja osnovnih ljudskih prava, ksenofobiju, šovinizam, ekstremizam, ustašofiliju i baš sve oblike nasilja. Kad je cilj okončanjem ratnih sukoba i oslobođenjem okupiranih teritorija ostvaren, osim trofejnog oružja po štagljevima i tavanima, ruševina, opljačkanih i propalih firmi, ratnih trauma, obogaljenih branitelja i civila, ostala su i mnoga „stara sredstva“. Primjenjiva čak i u borbi protiv „mafije“ i notornih zlikovaca. Dakako, i sveopća mržnja.

Licemjerne optužbe

Mržnja koja je sve više umjesto prema nepostojećem vanjskom neprijatelju usmjerena na domaćeg „neprijatelja“. Točnije, na sve druge i (vjerski, bojom kože, seksualnom orijentacijom, pa i zavičajnim naglaskom) drukčije; na svjetonazorne neistomišljenike, političke konkurente, pa i sportske suparnike. Kojima su, baš kao u vrijeme „ponosa i slave“ ali i ratne strave, lijepljene sočne političke ili ideološke etikete - komunjara, jugonostalgičara, orjunaša, četnika - s dvojakom ulogom: demoniziranjem i vrijeđanjem jednih te isticanjem domoljubne pravovjernosti ili pravednosti onih drugih.

I zato je i duboko licemjerno sveopće pranje ruku politike i nogometnog/sportskog „establišmenta“ te zgražanje nad poljudskim divljaštvom; nad njegovim porukama mržnje s tranparenata i koljačkim povicima dijela publike sa sjeverne okuke. Ne samo stoga što to nije ekskluzivan niti izoliran fenomen jedne navijačke skupine i jedne sredine (one splitske) već zbog novog pokušaja da se sveopća galopirajuća mržnja, nasilje i ekstremizam marginaliziraju, lokaliziraju i kanaliziraju samo na stadione (ili još gore, samo jedan stadion). I iznova zamažu oči javnosti prebacivanjem loptice odgovornosti na tragikomične odbore, povjerenstva, komisije...

Koje bi, kao i u slučaju ustaškog pozdrava i „svih totalitarizama“, nekim kamilica rješenjima i pravnim palamuđenjima osigurali miran san političkim i parapolitičkim elitama. San koji je svima nama postao užasan i nepodnošljiv košmar.

Naslovnica Zona sumraka