Mišljenja Zona sumraka

Zona sumraka

Zlatko Gall

Tolerantno cvijeće zla

Željka Markić nije neki marginalan lik iz hrvatskog desnog ili ultrakonzervativnog "podzemlja", već protagonist glavnih strujanja na hrvatskoj političkoj sceni

Valjda nema onog koga nije užasnuo psovački nasrtaj pripitog dvojca na slavnog oskarovca Jamieja Foxxa u jednom dubrovačkom restoranu. Kakva sramota! Kakva šteta! A nacija je u trenu zaključila: rasističko vrijeđanje globalno poznate face poslalo je u svijet groznu sliku o Dubrovniku, sklepalo krivu predodžbu o inače gostoljubivim i tolerantnim Hrvatima, a možda čak i ugrozilo neka buduća rentanja dubrovačkih zidina inozemnim filmskim produkcijama.

Kako sad sanirati tu golemu nevolju? Da se Vlahušić javno bičuje i pospe pepelom? Da grad daruje Foxxu neku vrijednu nekretninu, a filmskoj ekipi doživotni besplatni pokaz za posjet gradskim zidinama? Ili možda, kad već Dubrovnik glumi srednjovjekovni Nottingham, da se prostački dvojac po lijepom srednjovjekovnom običaju "baci u klade" ili pošteno izbičuje privezan za Orlandov stup? Da postanu meta za ogled u streličarstvu između Robina i Willa Scarleta, da ih se objesi nasred Straduna ili pak baci na hridine sa zidina Lovrijenca.

I da se sve to, naravno, snimi kamerama i pošalje u svijet. Možda je baš to pravo rješenje. Time bi se naime: a) pokazalo da je u Hrvatskoj nulta tolerancija za šovinističke ili rasističke ispade, b) da naše pravosuđe funkcionira brzo i efikasno, te c) da se svaki svjetski seleb kod nas može osjećati i bolje i sigurnije negoli kod kuće.

Nema tice do Željkice

Za razliku, recimo, od običnog domaćeg življa. Posebice ako je krivih krvnih zrnaca, svjetonazora drugačijeg od poželjnog, dvojbenih seksualnih orijentacija ili pak navijačkih preferencija. Jer, osim ako ne živite u mjehuru od narcisoidne sapunice poput predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, ne možete a ne vidjeti da su se u Lijepoj našoj baš lijepo vratili neki stari običaji iz dana ponosa i slave: verbalni i fizički napadi na druge i drugačije.

Ako, pak, kao predsjednica, koja je ovih dana izjavila da nam tolerancija raste, patite od amnezije, nije zgorega podsjetiti na neke od recentnijih događanja koja su punila novinske stupce.

Na suzavac bačen na LGBT partijanere u klubu "SuperSuper", zagrebački napad na Duška Kovačevića, utemeljitelja i organizatora novosadskog Exita, zbog automobila srpske registracije, huligansko cipelarenje azilanta ili pak na rušilački ulet BBB-ovaca na zagrebačke članove Društva prijatelja Hajduka...

Slučajan niz? Teško da je tako zna li se da je jedini zajednički nazivnik između pripadnika LGBT zajednice, azilanta, hajdukovaca u Zagrebu i srpskog organizatora koncerata činjenica da su – "manjinci". Pripadnici onih "drugih" i "drugačijih" od većine. Onih koji su, gle čudne podudarnosti, baš sad još jednom postali i "predmet zanimanja" Željke Markić.

Njezina nova meta za napad koji je, baš kao i sve prethodne operacije, uvijen u dobro znani slatkorječivi celofan cinizma. Jer gospođa Markić nikad nije izravno protiv onih čija joj ustavna prava i zajamčene građanske slobode idu na živce. Ona nije bila ni protiv LGBT zajednice, već je "samo" za obitelj, ona diže svoj glas "za život" baš kao što nije protiv građanskog odgoja, već je "za" njegovu verziju po vlastitu svjetonazornom ključu.

Sad pak nije protiv "Novosti" kao glasila manjinskih Srba u Hrvatskoj, već samo "za" obranu "osjećaja većinskog naroda". A njih, eto, sustavno vrijeđa družina Srba i "domaćih izdajnika" oko Milorada Pupovca.

Nadzemno podzemlje

Željka Markić nije neki marginalan lik iz hrvatskog desnog ili ultrakonzervativnog "podzemlja", već protagonist glavnih strujanja na hrvatskoj političkoj sceni. Ona je itekako vidljiv i utjecajan dio hrvatskog političkog nadzemlja čiji se pravi turbodesničarski i izrazito konzervativan karakter tek povremeno – onda kad se ode u Izrael ili kad stignu packe izvana – nastoji zabašuriti predsjedničinom ili premijerovom osudom "svih totalitarizama", Stierovim zgražanjem zbog nasilja nad gay zajednicom ili pak Ilčićevim zalaganjem za ljudska prava.

U međuvremenu, naravno, imamo "business as usual" i Markićkine "inicijative" koje odrađuju ono što državni vrh ili ne smije sam uraditi ili ih pak – zbog mira "u kući" – ne smije spriječiti. Aktualni Markićkin napad na "Novosti" odvija se tako po pouzdanom – i pokazalo se efikasnom – obrascu Hasanbegovićeva džihada kontra nepoćudnih organizacija i projekata financiranih državnim novcem. A što i ne bi jer kad je to i u posthasanbegovićevskom razdoblju prošlo u HAVC-u, zašto ne bi u "Novostima".

Zato su, kako je to izvijestio jedan turbodesni portal, "Čelnici udruge 'U ime obitelji' ustvrdili da tjednik 'Novosti', koji izdaje Srpsko narodno vijeće (SNV), ne radi u skladu s uvjetima dodjele proračunskog novca te da u svojim člancima širi mržnju, netrpeljivost i netoleranciju prema hrvatskom narodu".

Portal navodi da je s iste adrese stigao i ponuđeni "pravorijek" pa bi "SNV trebao vratiti dodijeljenih 3,2 milijuna kuna koji još nisu raspoređeni i trebalo bi mu onemogućiti javljanje na javni poziv Savjeta za nacionalne manjine u roku tri godine".

Zašto ovo potonje "rješenje"? Zato jer se, za razliku od HAVC-a kod glasila hrvatskih Srba ne mogu tek tako naći zdrave snage koje bi vodile uređivačku politiku po guštu Markićkinih istomišljenika (zaboga pa tamo piše pola "Ferala") pa je cijelu tu antihrvatsku đavolju družbu najbolje politički demonizirati i, naravno, financijski zatrti.

Uostalom, kako veli i sama gospođa Markić, "Novosti" ne rade "u skladu s uvjetima dodjele proračunskog novca" jer se, umjesto ogleda o narodnim nošnjama, temata o ulozi opanka u narodnim pjesmama ili pučkoj gastronomiji hrvatskih Srba između dva rata, bave ozbiljnim, analitičkim, ali i nedvojbeno kritičkim novinarstvom. Što je, je li, za katolibansko desničarsko društvo apsolutno nedopustivo.

Desnije, Cile, desnije

Ima li nova akcija Željkice Markić izgleda za uspjeh? Logika veli – itekako ima. Ne samo zato jer su joj prošle i prethodne inicijative već i zbog uspjeha brojnih drugih turbodesnih operacija kojima je postkaramarkovska navodno poražena politika demonstrirala svoju snagu.

Hasanbegovićevo uklanjanje nepoćudnih portala, glasila i pisaca s popisa korisnika kulturnjačkih potpora, gotova je stvar, ni od građanskog odgoja ni od Jokićeve obrazovne reforme definitivno "ne bu niš", notorna spomen-ploča s ustaškim pozdravom i dalje stoji u Jasenovcu, Hrvoje Hribar je otprhnuo iz HAVC-a, Ladislav Ilčić je i dalje savjetnik ministra vanjskih poslova i potpredsjednika Vlade, a Pavo Barišić ministar znanosti i obrazovanja.

A sve to vrijeme, kazala bi predsjednica, tolerancija u Hrvatskoj cvjeta. Napreduje, a i buja sve dok, recimo, Eltona Johna za možebitnog posjeta nekom hvarskom lokalu, neki domaći baja okrijepljen "markićizmom" ne opsuje mater pedersku ili mu uvali zvučni šamar. No i s tim nelagodnjacima mi već znamo izaći na kraj. Glasnije od Gibe i odlučnije od Plenkovića u Izraelu, skrušeno ćemo pognuti glavu i kliknuti "I'm sorry!".

Naslovnica Zona sumraka