Ulica mog djetinjstva zvala se Kamenita. Posve je razumljivo zašto. U njoj - jednoj od tipičnih dalmatinskih kaleta - bile su stare kamene kuće. Neke ozbiljne dvokatnice od lijepo tesanog kamena, u čije su ziđe bili ugrađeni spoliji iz Salone (stele, dijelovi sarkofaga, kapiteli...), a neke pak uski pučki kućerci u čijoj su se konobi držale mreže, bačve, kamenice za ulje.
A onda su ulici promijenili ime. Preimenovali su je u čast nekog lokalnog palog borca, bombaša, revolucionara... I tako je ostalo do devedesetih. Partizan je naravno otišao u zaborav i „ropotarnicu povijesti“, a njegovo je mjesto zauzeo novi „borac“. Meni posve nepoznati fratar. Zacijelo jedan od „martira“ koji su život dali za „našu stvar“.
A ja bih da se ulica mog djetinjstva ponovno zove Kamenita. Zbo...
